Kada je krajem 2021. duhovni posrednik pokrenuo internetsku seansu, više od 120 ljudi prijavilo se u nadi da će uspostaviti kontakt s mrtvima. Pretpostavlja se da su svi izgubili nekoga tko im je blizak - roditelja, brata ili sestru, dijete - i zajednički im je bio osjećaj boli. Posrednik ili medij je grupi rekao da mu, ako uspije doprijeti do njihove voljene osobe, jave to u chatu. Neki ljudi bi masovnu seansu smatrali bezličnom, čak i bešćutnom, no činilo se da su se sudionici nadali da će glas svojih umrlih moći čuti kroz duhovne prizive. Tražili su ono što bi svatko od nas želio znati. „Je li patio?“ pitala je jedna mama o utapanju svog sina. „Ili je bilo brzo?“
Teško je opisati što čovjeku čini gubitak člana obitelji. Kada je gubitak posebno brutalan - samoubojstvo ili smrt djeteta, tradicionalne metode suočavanja, čak i one ekstremne, mogu zakazati. „Muče sami sebe mišlju o svemu što su mogli poduzeti kako bi to spriječili“, kaže Camille Wortman, terapeutkinja za emocionalnu bol, koja radi s ožalošćenim obiteljima. A kada se to dogodi, nije neuobičajeno da ožalošćeni pomoć potraže od stranaca čije poštenje i etika su nerijetko upitni, odnosno da „unajme“ posrednika.
Možda ste i vi posjetili medija, iz zabave ili olakšanja ili jednostavno zato što je 2023. godina i oni su posvuda. Tržišna analiza istraživačke skupine IBISWorld iz 2021. pokazala je da su vidovnjačke usluge, koje uključuju posrednike, jedna od rijetkih diskrecijskih industrija koje su prebrodile gospodarski pad, a analiza iz 2023. pokazala je kako se očekuje da će njihov prihod ove godine dosegnuti 2,3 milijarde dolara. Four Seasons u Baltimoreu organizirao je seansu u svom spa centru s pet zvjezdica. Mnogi duhovni posrednici imaju primamljive web stranice i duge liste čekanja za privatne termine koji mogu stajati stotine dolara po satu. Online grupne seanse osmišljene su za one koji si ne mogu priuštiti susret jedan na jedan ili ga ne mogu čekati.
Foto: Unsplash
„Srceparajuće je to“, kaže Susan Gerbic o takvim seansama. Naime, ona je skeptik te vodi tim internetskih istraživača koji „hvataju“ posrednike stvaranjem lažnih profila na Facebooku snimanjem netočnih informacija i ukazivanjem na to odakle su one vjerojatno došle (obično s online osmrtnica i GoFundMe). To radi zato što stalno prima mailove žena (gotovo uvijek je riječ o ženama) koje su posrednici koje su angažirale da im pomognu u tugovanju retraumatizirali. Emocije koje Gerbic stalno iznova uočava su sram i krivnja. „To je kao da vam netko provali u kuću i dira osobne stvari. Imaš osjećaj kao da te je netko napastovao“, objašnjava.
Pa ipak, postoje istraživanja - ne velika, ali ipak recenzirana - koja pokazuju da se kod nekih ljudi emocionalna bol nakon seanse s duhovnim posrednikom smanji. Jedno je istraživanje pokazalo da 35 posto roditelja koji su izgubili dijete smatra da su mediji „vrlo korisni“ u ublažavanju tuge, dok 26 posto njih to osjeti nakon posjeta liječnicima za mentalno zdravlje. Wortman je to i sama vidjela na primjeru klijentice Joan koja se pet godina borila s boli nakon ubojstva sina, da bi joj nakon jedne seanse s posrednikom bilo bolje.
Kako bi razgovor s nekim tko vam nasumice daje činjenice o osobi koju ste voljeli mogao pomoći? Prema teoriji koja se naziva „održavanje veza“, ljudi trebaju njegovati vezu s onima koje su izgubili umjesto da ih puste.
U tome bi mogao pomoći razgovor s voljenom osobom preko medija. Zasigurno postoje i neke dodatne koristi od otvorenog razgovora s ljudima koji su iskusili slične bolne događaje. Posjet posredniku ožalošćenima može pružiti priliku da se ispričaju svojim umrlima, što izgleda gotovo poput glume. Dokazi koji podupiru ovu ideju mogu se pronaći u vrstama poruka koje posrednici daju svojim klijentima. Oni im često kažu da voljena osoba još postoji, da nije patila, da još voli osobu koja s njima želi stupiti u kontakt. „Nema negativnih poruka jer su oni u onom stanju u kojem su ostavili zemaljski život i svoj ego“, kako kaže posrednik iz New Jerseyja. Drugi način gledanja na to bio bi da nema negativnih poruka jer možda to nije ono što klijenti žele ili trebaju.
Ta industrija ima vrlo malo etičnosti ili je uopće nema. A sve što postoji temelji se na uvjerenju da neki mediji zapravo mogu razgovarati s mrtvima, što je, blago rečeno, predmet rasprave. Wortman bi voljela vidjeti stvarne podatke nekog ozbiljnog, dobro financiranog akademskog istraživačkog centra, no vjeruje da se to neće dogoditi. „Šalite se? Mislite da će Nacionalni institut za mentalno zdravlje financirati istraživanja o posrednicima? Ne, naravno da neće“, kaže ona.
U pričama kao što je ova ljudi se pitaju koji je stav autora pa priznajem kako ne vjerujem da itko može razgovarati s mrtvima. No vjerujem da je placebo učinak strahovito snažan. Kad je moj najbolji prijatelj umro, razgovarala sam sa stropom i vidjela znakove na ceradama kamiona. Iako posrednik čiju sam internetsku seansu gledala nije imao nikakve posebne kvalitete, radio je s grupom veličine jednog ozbiljnog orkestra i vjerojatno je sve podatke prikupio na internetu, no ne bih baš rekla da su ožalošćeni imali loše iskustvo. Nekoliko njih je nakon seanse bilo vidljivo dirnuto, uplakano, razuvjereno ili uronjeno u sjećanja. A majka čovjeka koji se utopio? „To je moj sin“, jecala je dok je medij iznosio nasumične detalje o njegovu životu. „Puno vam hvala. Hvala vam.“
