Jeste li se ikad zapitali što činite kad svojim prijateljicama i prijateljima za Novu godinu želite sreću? Dakako, ne činite ništa loše ni površno, no sreća i dalje ostaje efemeran koncept koji nam glatko izmiče iz ruku bez pomnije filozofske analize. Engleski je jezik ovdje konceptualno mnogo precizniji nego hrvatski: sreća koncipirana kao smiraj i mentalno blagostanje nedvojbeno je happiness, dok je nasumična sreća nezasluženih prilika luck. Na prvi i najneviniji pogled, ako se nismo odlučili za blagostanje, doima se kao da im želimo ostvarenje svih snova i onu vrstu nasumične sreće pobjednika na Hrvatskoj lutriji ili prirodnoj lutriji dobrog izgleda. Želimo im da pobiju zakone vjerojatnosti i svoje prirodne sposobnosti kako bi uozbi
ljili više od onoga za što su kadri. Međutim, takva je vrsta nasumične sreće, naravno, ili nepostojeća ili vrlo rijetka. Ona nužno zahtijeva pobijanje sićušne vjerojatnosti da su baš oni ljudi kojima će se dogoditi nešto grandiozno i koji će se, usprkos svim preprekama, uspeti ljestvama društvene stratifikacije. Također, ona vrsta sreće o kojoj govore ljudi uvjereni u manifestaciju i koji u snagu pozitivnog razmišljanja o željenim ciljevima upliću suspektno protumačenu kvantnu fiziku također nije osobito uvjerljiva.
U društvenom svijetu kasnog kapitalizma dvadesetih godina 21. stoljeća istinska nezaslužena i nasumična sreća jest privilegij, rođenje sa zlatnom žlicom u ustima koja vas lišava jarma života prosječne osobe.
Sklizavi koncept sreće možda možemo barem ugrubo zahvatiti okrenemo li se kultnom francuskom sociologiju Pierreu Bourdieu koji je definirao nekoliko vrsta društvenog kapitala potrebnih za socijalni, statusni i kulturni uspon, a onda i rad švicarskog popularnog filozofa i književnika Alaina de Bottona. Bourdieouva teorija kapitala nalaže da posjedovanje različitih vrsta kapitala svojim vlasnicima jamči bolje položaje na ljestvama društvene stratifikacije i njihove uzorke društvenog ponašanja. Bourdieu se prvenstveno bavio trima vrstama društvenog kapitala - ekonomskim, kulturnim i društvenim kapitalom - pa za početak možemo razraditi što je doista mislio govoreći o te tri vrste uistinu ničime zasluženih privilegija.
EKONOMSKI KAPITAL ne jamči da ćemo djecu upisati na najbolje svjetske fakultete, NO AKO POKAŽU TALENT, ZASIGURNO ĆEMO IM moći pokriti vrtoglave cijene PREDDIPLOMSKIH, DIPLOMSKIH ILI doktorskih studija
Prema Bourdieu, svatko opstoji u zasebnom polju koje konstituira strukturiran hijerarhijski prostor složenih pravila ponašanja i hijerarhijskih odnosa. Ekonomski kapital točno je ono kao što zvuči: imetak dostatan da se tako privilegirani pojedinci – poput psihološki bespovratno razorene djece fiktivnog medijskog mogula Logana Roya u kultnom „Nasljeđu“ – mogu nauživati tihog luksuza besprijekorno krojenih brendova koji skrivaju apsurdne cijene svojih kašmirskih džempera od desetak tisuća eura. Manje banalno, ekonomski kapital omogućava nam da slobodnije biramo svoje zaposlenje u skladu s privatnim interesima jer naše preživljavanje tada ne ovisi o mjesečnoj plaći u kakvoj enviromentalističkoj nevladinoj organizaciji koja nas, sama po sebi, financijski ne bi mogla održavati iznad vode. Kao drugo, ekonomski kapital ne jamči da ćemo djecu upisati na najbolje svjetske fakultete, no ako pokažu talent, zasigurno ćemo im moći pokriti vrtoglave cijene preddiplomskih, diplomskih ili doktorskih studija prvenstveno na Angloameričkim znanstvenim institucijama koje generiraju većinu uistinu efektivnog znanstvenog rada. Neka sveučilišta, poput Sveučilišta u Harvardu, ne traže čak ni dokazanu iznimnost u ranijem sustavu obrazovanja, nego baštine spornu kulturu bivših studenata. Naime, ako vam je netko od roditelja pohađao Harvard, automatski ste primljeni na sveučilište sve dok možete platiti troškove studija. Kulturni kapital onaj je kapital osobe rođene u visoko znanstveno, književno i medijski kultiviranoj obitelji. Psihološka su istraživanja pokazala da je rječnik djece koja tek uče govoriti neodvojivo koreliran s vokabularom njihovih roditelja i količinom knjiga koje posjeduju. Jednostavnije rečeno, kulturni nas kapital nepošteno priprema da u društvo uđemo kao poznavatelji kompleksnih društvenih kodeksa i pritom baratamo besprijekornim poznavanjem najnovijih ili kanonskih knjiga i filmova o kojima se mora razgovarati. Bourdieov treći kapital onaj je društveni. Bourdieu je društveni kapital definirao kao agregat svih stvarnih ili potencijalnih resursa povezanih s čvrstom mrežom više ili manje institucionaliziranih odnosa međusobnog poznavanja i prepoznavanja. Jednostavnije rečeno, ako ste rođeni u obitelji ekonomskih, sociopolitičkih, obrazovnih ili kulturnih moćnica i moćnika, vjerojatnost da će vas društvo trenutačno prepoznati kao relevantnog dionika svojeg diskursa vrtoglavo raste. Sama činjenica vašeg imena tada postaje svojevrsna garancija vašeg značaja, obrazovanja i sposobnosti. Ova vrsta kapitala, dakako, izuzev Harvardove politike bivših studenata, povlači i mračnu stranu medalje. Netko uistinu izniman rođen u obitelji prepoznatljivog društvenog kapitala morat će se doista potruditi kako bi dokazao da nije nepotistička beba – danas popularizirani engleski izraz nepo baby – nego samosvojan pojedinac izvrstan u onome što je odabrao raditi. Naime, zadatak razlikovanja onih koji jednostavno profitiraju od obiteljskog nasljeđa od onih koji svoja postignuća ostvaruju trudom katkad je, pogotovo iz gledišta zlih jezika, teži nego što možda očekujemo.
Getty Images
Nadalje, popularni švicarski filozof i javni govornik Alain de Botton definirao je i četvrti oblik kapitala – statusni kapital, koji definira naše mjesto u suvremenom kastinskom sustavu onih rođenjem visokopozicioniranih na društvenoj ljestvici statusnog značaja i onih apsolutno lišenih moći. Statusni kapital, za De Bottona, povlači i statusnu tjeskobu, osobito očitu u nejednakim demokracijama kasnoga kapitalizma. Statusnu tjeskobu najjednostavnije možemo definirati kao neprekidan strah od svoje percepcije u tuđim očima kao „neuspješne“ osobe prema današnjim materijalističkim kriterijima. U jalovoj bitki protiv statusne tjeskobe svatko se svojom lukavošću nauštrb truda i rada nastoji uspeti na društvenoj ljestvici. Statusna tjeskoba stoga rezultira impulzivnim kupnjama i pribavljanjem kapitalističkih artikala koji obznanjuju moć svojeg nositelja. De Botton je statusnu tjeskobu prvi put zamijetio tijekom putovanja u Sjedinjene Američke Države gdje je opazio gotovo kulturološku pojavu kićenja svojeg doma kako bi susjedi bili ljubomorni. Kao dodatni izvor statusne tjeskobe De Botton navodi motivacijsko govorništvo koje pojedince poučava da nisu ispunili svoj istinski potencijal i uvijek imaju prostora za osobni napredak. Ukratko, statusna tjeskoba strah je onih koji ne uživaju u Bourdieovim oblicima kapitala da će društvo prepoznati njihov kastinski položaj i tako ih tretirati.
TRADICIONALNO shvaćena sreća KAO GOMILANJE NEZASLUŽENIH PRILIKA I BENEFICIJA NIJE NIŠTA DOLI pobjeda nad zakonima vjerojatnosti
No vratimo se sreći. Iz realističke i zdravorazumske perspektive, tradicionalno shvaćena sreća kao gomilanje nezasluženih prilika i beneficija nije ništa doli pobjeda nad zakonima vjerojatnosti. Istinska je sreća, onda, protumeritokratski princip posjedovanja ekonomskog, kulturnog, društvenog i statusnog kapitala koji nas od rane dobi ističe kao posebno obrazovane i posebno zaslužne. Uslijed znanstvenog konsenzusa o opasnosti Bourdieovih oblika kapitala, mnoga su sveučilišta diljem svijeta izoštrila svoje selekcijske kriterije, no i plitak pogled na većinu lokalnih i internacionalnih fakulteta otkrit će naizgled jednake studentice i studente čije predznanje, vokabular i životne prilike nipošto nisu jednaki. Poput efemernosti pojma sretnog života, koji se u zbilji, prema The Atlanticovu kolumnistu Arthuru Brooksu, svodi na čvrstu mrežu prijatelja, smislen rad i pouzdanje u partnericu i partnera, nasumična se sreća ispostavlja kao krinka kapilarnih odnosa moći koji prožimaju sve interakcije u našem nesavršenom svijetu natjecateljskog kasnog kapitalizma. Zato kad prijateljima želimo sretnu novu godinu, ispravnije je željeti im ono početno blagostanje: iskrene međuljudske odnose i priliku da rade ono što ih istinski ispunjava. Naizgled nedohvatljiv pojam osobne sreće tada se otkriva kao dohvatljiviji od onog drugog tumačenja sreće koje se, ako želimo ostati iskreni, temelji na ekonomskoj, kulturnoj i društvenoj hijerarhijskoj pobjedi nad drugima.
