Kazalište je mrtvo, televizija je mrtva, film, film je pogotovo mrtav, nitko ne čita, i tako u krug, sve dok se ne umorimo od proglašavanja smrti umjetnosti i platformi za umjetnike. Da smo dobivali novac za svaki put kad smo čuli te izraze, da, doista bismo, kao u izlizanoj poslovici, bili bogataši. No, izlazak nedavne subote uvjerio me da je i kazalište- najstariji medij od navedenih, i te kako živo. Bilo je prekrasno, bilo je živo u svakom smislu te riječi koju možete zamisliti: jedna od najljepših kazališnih dvorana u Hrvatskoj, dvorana Janje u Zagrebačkom Kazalištu Mladih, bila je prepuna, i to prepuna mladih ljudi, koji su tako koncentrirano i ŽIVO pratili predstavu i sve njezine doskočice i nijanse, da je moj muž u jednom trenu zaključio: -mora da su prijatelji izvođača! Ali, nisu bili; po kasnijim komentarima koje sam bezobrazno prisluškivala (u redu, mladi ljudi toliko glasno govore da prisluškivanje zapravo nije potrebno) shvatila sam da su u pitanju srednjoškolci. Optimizam koji me obuzeo nije uspjela uništiti ni predizborna kampanja koja je tada bila u punom jeku.
Mladi ljudi, veseli i ŽIVI, puni smijeha i spremni na pljesak, komentar, dizanje na noge (da, da, u pitanju su bile i ovacije) u teatru: ima li većeg znaka da ipak- možda ipak- ima nade ne samo za kazalište i umjetnost, već za nas sve zajedno? Predstava koju smo gledali s gomilom pametne i ŽIVE djece zove se Euforija, ali nije, kao sami glumci u uvodnom dijelu otkrivaju, rađena po The seriji Euforija, iako ne možemo reći da autorica Ksenija Zec nije citirala žudnju originalne Euforije da opiše stvarne mlade ljude i njihove živote. No, dok HBO i kreator Euforije odabiru put droge, seksa i nasilja, posipajući ga s malo ljubavi, bliskosti, prijateljstva i retro bicikala, Ksenija i ansambl ZKM-a pričaju priču o jednom razredu koji postaje specimen zajednice mladih danas. Apsolutno genijalna Nataša Dangubić jedina je odrasla osoba koja pokušava razumjeti mlade, jezikom koji je česta meta kritika koju danas upućujemo Z generaciji. Znate ono: KAKO ONI TO DANAS GOVORE, NIŠTA VAS NE RAZUMIJEM, KAKAV JE TO POLUENGLESKI, itd.
Pa, Nataša-raska progovara poluengleskim, tvrdeći da je to njezin način da se probije do njihovih duša, do duša svojih mladih učenika. A kakve su njihove duše? Jesu li razorene, otupjele, grube kao u originalnoj Euforiji? Malčice su prikazane lokalnije, i toplije, što je dovoljno da se publika zaljubi u svakog ponaosob. Ksenija, čija je ishodišna točka pokret i ples, i čiji je autorski potpis sofisticiranost i osobna skromnost, odabrala je životinje kao nulto mjesto stvaranja likova. Nije to rijedak način rada u sferi pokreta, i sa sobom donosi tradicionalnu duhovitost. Likovi radi tog pristupa egzistiraju u prostoru između karikature i nadrealnog; taman kad gledatelj pomisli da mu bježe u konceptualno, kao u slici na početku predstave, zgrabe vas za gušu iskrenošću svojih monologa.
Mia Melcher razara dušu naoko jednostavnim monologom u kojem su svi problemi današnjeg života: internet hejt, online bullying, život na ekranima, u ekranima. Ipak, autorski tim predstave nikad ne komentira „našu djecu“ s gađenjem ili prijezirom: dapače, osjećaj da je ta predstava važna zapečaćuje upravo integracija i normalizacija njihovih specifičnosti u mainstream našeg postojanja. Z generacija je ovdje; a nesreća, tuga i ispraznost je, nažalost, transgeneracijska. Ovo potonje tako nevjerojatno dirljivo na scenu donosi Nataša Dangubić, u apsolutnom klimaksu predstave.
Njen „pijani“ monolog o tome kako je život bullshit kojoj god generaciji pripadaš, wake up call je svim hejterima „novog“.
Uvijek je jednako teško i jednako divno, izgleda. Kad razred uđe u bjesomučni ples opuštanja svega što su doživjeli, gledatelji ne mogu da se ne osjete poneseni transom koji će vas podsjetiti na najbolje rejvove (ili tulume) vaše mladosti kad ste mislili, kao u pjesmi, „The world is mine“. Ispast će da je svijet mnogo otrovnija oštriga no što mislimo.
Euforija
I samo tako, Ksenija Zec i ansambl transcendira problem generacije Z u univerzalni, a publika, kroz smijeh i zabavu, dobiva poruku o tome kako je mladost najteže, ali i najdivnije razdoblje naših života. A ZKM ima jednu od najboljih predstava u gradu. Postoji mnogo utjehe u tome što ćete, kad otkrijete ovaj skriveni dragulj, uz njega otkriti i prepuno gledalište. The kids are all right.
