[INTERVJU] “Izvedi ili snosi posljedice”!

24.08.2018.

O dobrom i lošem odgoju, velikim žutim zgradama i bubrezima s Vedranom Klepicom - jednom od najsnažnijih dramaturginja mlađe generacije, čije provokativne i gorko duhovite predstave igraju diljem svijeta, uoči njezine najnovije premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama…

Među najtraženijim si dramaturzima, imala si premijere autorskih tekstova po Hrvatskoj i svijetu… Čime se baviš ovih dana?

Uglavnom slažem križaljke s rasporedom, ali srećom sve za neke meni značajne projekte. Upravo sam se vratila iz Buenos Airesa gdje su postavljeni ‘Bijeli Bubrezi’  na ‘Festival Internacional de Dramaturgia’, i koji će do kraja argentinske sezone igrati u Teatro Anfitrion, a u kolovozu izlazimo s adaptacijom novela ‘Pod Balkonima’ Ranka Marinkovića  na Dubrovačkim Ljetnim Igrama, u režiji Darija Harjačeka, koji je bio odličan sugovornik od početka rada na projektu. Dugo smo pričali što želimo od te adaptacije, jer Marinkovićevo pismo je suptilno, a ipak duboko politično i moderno, zapravo cinično. Bilo ga je izazov adaptirati, provesti kroz neki svoj jezik te konstruirati jedinstveni narativ od tih novela, na pravi način kontekstualizirati radnju koja se događa tik pred II. Svj. rata. Ispod površine Marinkovićevog mediterana krije se krajolik klasno podijeljenog društva, licemjerstvo i ambivalentnost političkih struktura i klera, te patološki obiteljski odnosi, teme koje osjećam kao svoje, a osobito relevantne za društvo u kojem danas živimo. A Marinković nikad nije didaktičan, i to ga čini zahvalnim materijalom za scenu.  Nakon toga pišem narudžbu za koprodukciju tri kazališta, u Liechtensteinu, Weimaru i Luxemburgu, koja se bavi rasapom onoga što volimo trivijalno nazvati ‘europskim identitom’, iako ta sintagma, osobito danas  stoji na vrlo krhkim nogama. Pripremam i novi autorski projekt u Zagrebu, koji pišem i režiram, o raspadu zajednice u jednom malom industrijskom mjestu, te još neke zanimljive suradnje.  Puno je to stvari, ali meni najbitnija vježba je ostati posvećena i fokusirana, znati što tražim od sebe i što proizvodim na van, te pritom sama sebe izazvati a ne igrati na sigurno. Ne volim prokušane formule i lake procese. Za njih nema mjesta u umjetnosti.

 

Pričajmo malo o predstavi Bijeli bubrezi, koja je također vrlo politična i feministička, a između ostaloga mi je osobno jedna od najdražih predstava ikad…

Hvala… Puno mi znači kad mi netko to kaže. Pogotovo za projekt poput ‘Bubrega’ koji je dosljedno mimoišao sve estetske i komercijalne okvire  koji bi mu osigurali neku radikalnu vidljivost, a opet je očito mnogi ljudima puno značio.

 

Vedrana Klepica

 

Više si puta izjavila da je ta predstava najintimnije što si ikada napravila. Reci nam nešto o inspiraciji i motivaciji za Bijele bubrege?

Intimni su u smislu primarne inicijative za kreiranje projekta. Inače razmišljam šire o društvu, proučavam literaturu, pa iz toga kreiram koncepte. U Bubrezima sam se dosta izravno bavila pozicijom svojih baka, djedova i iskustva koji su ih oblikovali. Primarno o  životu majke moga oca, i njene smrti pri porodu u BiH u prosincu sa devetnaest-dvadeset godina;  te moje druge bake kojoj je obitelj zabranila da radi kao medicinska sestra, pa je cijeli život ostala kućanica. Obje su svoj život završile u nekim nezavidnim kontekstima.  Taj text je bila moja posveta njima, ali s druge strane mapiranje specifičnih obrazaca slabosti, straha, pa i kukavičluka te nemogućnost percipiranja da međuljudski odnosi mogu biti drugačiji uređeni, a sve kao izravna posljedica   društveno – ekonomskih odnosa u kojima živimo te koji  jednako pogubno utječe i na žene i muškarce, kreirajući frustrirane, potlačene i kastrirane pojedince. Moramo početi postavljati ozbiljna pitanja, a koja se izdižu iznad medijskih nadvikivanja oko Istambulske konvencije, prava na abortus i sl.. Razmatrati uzroke, a ne posljedice. Dakle koji su stvarni odnosi moći u društvu kojem živimo, politički i ekonomski, kakvu zajednicu želimo, i kako ostvariti društvo u kojem su ljudi emancipirani ali i empatični.  Kad hodam Ilicom i vidim štandove na Britancu i mlade žene koje potpisuju protiv npr. Istanbulske, iako znam da to nema smisla, ali svakoj od njih želim prići, odvesti je na kavu i pitati – zašto? Ali realno to je izgubljena bitka. Moramo se suočiti s našom prošlošću i vidjeti uzroke toga u kakvo smo društvo odrasli, kakve mitove su nam kroz povijest prodali kao istinu i zašto nismo kritičniji prema autoritetima.

 

Tko god zazire od feminističke etikete ili je upravo pao s Marsa pa nije upućen u društvene prilike, ili ima agendu koja je protivna borbi za ravnopravnost na bilo kojoj razini.

 

Mnoge autorice i autori zaziru od feminističke etikete čak i kad im je rad očito angažiran i rodno promišljen…

Zna se što je feminizam, koje je sve faze prošao, i što on znači za nekoga iz Zagreba ili nekoga iz Repušnice, iz Njemačke, ili Južnoafričke Republike. Da ne govorim za neku ženu iz dobrostojeće obitelji, s dobrim zaleđem, ili samohranu majku i radnicu na minimalcu. Tko god zazire od feminističke etikete ili je upravo pao s Marsa pa nije upućen u društvene prilike, ili ima agendu koja je protivna borbi za ravnopravnost na bilo kojoj razini. A ženama koje imaju problem s terminom feminizam predlažem da se odreknu svog prava na glas, rad, zaradu, imovinu, obrazovanje i sl. Etikete na kraju danas nisu bitne, ali svaka trivijalizacija i krivo tumačenje krucijalnih ideja zahtjeva od nas da ponovno zbijemo redove te strpljivo i sistematično ponavljamo gradivo.

 

Vedrana Klepica

 

Voditeljica si i umjetničke organizacije KUFER, koja ima vrlo specifično mjesto unutar naše kazališne scene. Pričaj nam malo o KUFER-u!

Vodim KUFER s producenticom Ninom Križan, koji smo naslijedile od Franke Perković i Dore Ruždjak, ali zapravo uopće nije bitno da li to vodimo mi ili će uskoro neko treći, nego da KUFER nudi ljudima na početku svoje karijere mogućnost dobivanja uvjeta za prve produkcije, jer hrvatska kazališta najčešće nisu propusna da mladi profesionalci mogu pokucati na njih i reći da bi napravili svoj prvi profesionalni korak.  Gdje onda dobiti tih prvih par crtica u CV-u?  Ljudi se nakon faksa ne materijaliziraju odmah u gotove autore koji znaju sve o funkcioniranju kazališta. Eventualno imaju mogućnost asistirati na produkcijama kazališta za besplatno ili za gotovu nikakvu naknadu. To nas dovodi do situacije da zapravo da biste se bavili kazalištem morate biti ili financijski situirani, ili raditi drugi i treći posao da bi si mogli priuštiti prve poslove u onome što vam je struka.  Npr. prošle smo godine pozvali tri mlada dramatičara/ke (Ivanu Vuković, Ivana Penovića i Kristinu Kegljen) da napišu kratke tekstove i logika je – ako bude super – odlično, a ako zeznete, zeznuli ste, ali mora se naučiti i zeznuti! Ako se baviš filmom, uvijek možeš napisati projekt i poslati ga HAVC-u, koji ti onda može dati ili ne dati novac, ali kazalište uglavnom funkcionira tako da netko od tamo digne slušalicu i nazove te. A kako će te nazvati ako ne zna za tebe? Važno nam je  i to da ljudi ne rade repertoarno, nego iz onoga što oni jesu, što ih primarno zanima. Upravo mladi ljudi koji bi trebali dati institucionalnim kazalištima vjetar u leđa nemaju ni vremena ni novaca da razvijaju ideje, a u institucionalnim kazalištima već desetljećima rade isti ljudi. Na tome se treba raditi.

 

Ono što me najviše zanima upravo je taj prostor empatije, jer ljudi ne pričaju o problemima, bez obzira koliko imaju godina – strah ih je, sram ih je. Radije šute.

 

Kad smo kod mladih ljudi, reci nam nešto o svom posljednjem radu, Naš odgoj, koji se upravo bavi nekim problemima adolescenata danas…

Bila je to narudžba od HNK Zajc u Rijeci; tadašnja je direktorica drame Jelena Kovačić došla na ideju da napravimo predstavu o maloljetničkoj delikvenciji, inspiriranu stravičnim tretmanom maloljetnika u psihijatrijskoj bolnici Lopača. Na tu je temu snimljeno već nekoliko dokumentaraca i odmah smo zaključili  da nije poželjno vraćati se na priču koja se, barem se nadam, danas više ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj. Meni je bilo bitnije razgovarati o delikvenciji i pozadini tih mladih ljudi, u kojoj redovito leži jedan ponavljajući socijalno-politički obrazac. Uglavnom su to mladi ljudi iz siromašnih i konzervativnih obitelji, u kojima se roditelji s njihovim problemima nisu znali nositi, pa sam  se odlučila baviti time – klasnim okvirom, obiteljima i načinima na koje se na kraju dana sustav uopće bavi roditeljima. Odmah mi je bio jasan taj trokut: delikventi – obitelji – pravna služba. Napisala sam autorski tekst, kojeg je režirala Renata Carola Gatica, i sve je to popraćeno videom, budući da su mladi stalno na mobitelima pa paralelno pratimo i njihovu online aktivnost. Sara Salomon je napravila ogroman posao s videom u koji smo ubacili odnos koji imaju mladi s roditeljima: oni ih snimaju, snimaju prepucavanja i momente empatije, ali roditelji zapravo ostaju samo na filmu. Naradili smo se i istražili niz različitih niša, i zanima me kako će predstava dalje ići, budući da je primarno namijenjena srednjim školama, pa se pitam jesmo li uspjeli iskomunicirati nešto toj mlađoj generaciji. Ono što me najviše zanima upravo je taj prostor empatije, jer ljudi ne pričaju o problemima, bez obzira koliko imaju godina – strah ih je, sram ih je. Radije šute.

 

…da imam osjećaj da razgovaram samo sa sobom odmah bih prestala raditi to što radim.

 

Mislim da je to svakako bila pametna odluka, kod takvih je tema lako zabrazditi u klišeje i eksploataciju…

Svaki pristup kazališnoj zgradi potencijalno vodi u eksploataciju. Zanimljiva su kazališta kao arhaične strukture, velike žute zgrade, s određenim repertoarnim politikama, i sad se ti kao umjetnik moraš nekako uklopiti… Ali ja vjerujem u dijalog unutar umjetnosti – kako raditi unutar institucije a da suptilno propituješ i sebe i kontekst unutar kojeg radiš.

 

Osjećaš li se ikada kao da pričaš sama sa sobom?

Nije loše razgovarati sam sa sobom, čovjek puno toga otkrije. Znam to, jer jako puno vremena provodim sama za tekstom. Ali ne, zapravo ne, da imam osjećaj da razgovaram samo sa sobom odmah bih prestala raditi to što radim. Biti iskren i uspostaviti komunikaciju kako sa suradnicima tako s publikom najteža je stvar na svijetu, svi govorimo potpuno nekim drugim jezikom, a razgovarati o temama oko kojih znamo da se slažemo također ne vodi nikuda. Što se dogodi kada ulazimo jedni drugima u prostore za koje smo mislili da nisu na raspolaganju za preispitivanje? I što se događa kada svjesno odlučimo da nećemo nekome podilaziti, da nećemo nekoga zavoditi ili njime manipulirati… Kakav dijalog nam preostaje tada?  Vrlo brzo se shvati da nam kao ljudima ponestane naučenih alata i da trebamo smisliti neke nove. To je ono što mene zanima.

Piše: Ana Fazekaš
Fotografije: Aleksandar Selak

 

Tekst je izvorno objavljen u rujanskom izdanju magazina Elle. Redakcija se ovim putem direktno ispričava redateljici Vedrani Klepici zbog propusta u opremanju članka.

Preporučujemo

Pročitajte i...

Tihana Lazović: "Bila sam jedina od nas deset koja je na festival došla bez agenta"

Tihana Lazović, glumica s prestižnom titulom European Shooting Star, nakon što je snimila serije za HBO i Netflix, na 65. Festival u Puli dolazi s debitantskim filmom "Aleksi" Barbare Vekarić

Upoznajte mladog zagrebačkog DJ-a koji se krije iza imena Kornet

Priveli smo zagrebačkog DJ-a na blic intervju

Filip Vidović: "Kad sam dobio ulogu u "Ciganinu" počeo sam vrištati od sreće!"

Filip Vidović dobitnik je nagrade Marko Marulić za glavnu ulogu u hit predstavi zagrebačkog HNK "Ciganin, ali najljepši", a u intervjuu za ELLE otkrio je nešto više o sebi

Ena Čuček: "Na kraju dana je bitna upornost i puno rada"

Povodom objave njenog dokumentarca "Guma" razgovarali smo s Enom Čuček o filmu, modelingu i životu umjetnika u Hrvatskoj

▲ Povratak na vrh