Posao vs. zabava

22.04.2014.

Imamo li pravo na provod samo ako smo ga prije toga 'zaslužili' neumornim radom?

Požalila sam se na ogromnu količinu posla kao što tu uvijek čine Njujorčanke koje drže do sebe – jednom sam tu rečenicu čula u nekom amromkomu (romantičnoj komediji, kako to nazivaju kino-distributeri) i pomislila da se Njujorčanke barem po tome ne razlikuju od naših mladih cura. Jedna mi je nedavno objasnila – imala je veoma svečan, gotovo mračan izraz lica – da ne može u petak ostati na poslu predugo, kao inače, jer u gradu GOSTUJE NJEZIN OMILJENI BEND. Mora otići ranije, treba joj barem četiri sata da se „namontira”. Ne šalim se, smatrala je da ćemo je svi u uredu shvatiti – zar gostovanje omiljenog benda nije u svijetu solerica jedna od onih izvanrednih situacija koje svi moraju razumjeti, otprilike kao bolesno dijete koje treba hitno pokupiti iz vrtića. Doista, to je izvanredna situacija koju moramo poštovati – tako mi je to predstavila bez okolišanja.

E, pa ja se s time ne slažem, da to odmah na početku jasno kažem. Svi oni koji misle da je ovo samo još jedan tekst o tome kako nas ubija stres na poslu i kako moramo odjuriti u neki spa, hitno, već noćas, mogu odmah prestati čitati. Misim da smo pročitali dovoljno tekstova o tome kako radimo previše. Ovo je posve druga vrsta teksta, koja ide uz dlaku čitateljica i tvrdi da se divno provoditi, ali samo nakon što to zaslužimo jer smo se istinski posvetili poslu i radili neumorno danima.

Mogu prihvatiti filozofiju – puno rada, puno provoda – i nije stvar u gostovanju omiljenog benda (The National), zbog kojeg smo morali preuzeti dio posla mlade kolegice, stvar je u prioritetima. Mlade cure nasmijat će vam se posprdno u lice kad im kažete da je u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima dobro da se posvete poslu, da rade na svojoj karijeri, da si postave temelje za budućnost, kao što se nekad govorilo.

Naravno da u jednom trenutku života treba naučiti balansirati između privatnog i poslovnog, da je tu ravnotežu teško postići i da trebamo čitati kako to neke uspješne žene uspijevaju pa onda imaju sve – karijeru, dijete, bogat društveni život, još bogatiji seksualni… Dakako, obiteljski život – jednom kad započne – ne bi trebao patiti zbog poslovnog, no žena koju sam spomenula nema obitelj.

 

Posao vs. zabava

 

Karijera vs. kozmetika

To čak nije važno, važno je da se u medijima definitivno pretjeruje sa štetnim učinkom rada i potrebom da si neprestano udovoljavamo. Doista. Novinarka britanskog Ellea pomalo je bijesno nedavno napisala da je nervira što svi oko nje misle da se nedovoljno posvećuje sebi: „Što ako meni karijera znači više od tretmana u kozmetičkom salonu, zar se ne posvećujem sebi ako radim na svojoj karijeri?” Konačno da netko i to kaže. Neprestano u medijima taj strah da se nećemo dovoljno „posvetiti sebi”, ma što to točno značilo, da se ne provodimo ako se istinski posvetimo poslu. Oni koji rade posao koji vole i rade ga dobro sasvim sigurno nisu „zanemarili sebe”.

Što bi oni koji govore o zanemarivanju sebe rekli, recimo, Jennifer Lawrence kojoj je samo dvadeset tri godine, a od „Zimske kosti” (2010.) do danas napravila je već petnaest filmova. Pretpostavljam da Jennifer, koja svake godine sjedi na Oscarima, ne misli poput one moje mlade kolegice da je posao nešto što se radi preko volje, koliko se mora, da bi se potom moglo tulumariti.

Naime, rekla bih da Jennifer Lawrence ili, recimo, drugi dobar primjer, Lena Dunham, koja producira, piše, režira i glumi u hiperpopularnoj seriji „Djevojke” već treću sezonu, ne misle kao ostatak svijeta mladih da rade previše ako ne stignu svaki dan izaći van. Moja mlada kolegica očajna je jer „na poslu ostaje predugo”, jer nitko ne bi trebao raditi iza pet (iako nikad ne počinjemo u devet, a pauze za ručak, kave i cigarete uzmu u danu puno više od jednog sata). Uvijek se spremno identificira sa žalosnim pogledom zaštitara koji nas ispraća iz ureda posljednje, nakon što su ostali otišli. A što ako smo morali ostati do osam jer prije toga nismo bili učinkoviti, jer smo htjeli dovršiti započeto, jer nam se približava rok za predaju projekta?

Nije moja kolegica kriva, takav je stav ‘u zraku’. Neprestano nam ponavljaju jedan od najpogubnijih urbanih mitova: svi ćemo se uništiti stresom budemo li puno radili. Zar se više ne smije spomenuti da neke od nas vole raditi? Je li Michelle Obamu ubio stres u gimnaziji kad je puno učila da bi zbog ocjena dobila stipendiju za bastion bogatih, privilegiranih bijelih Amerikanaca, Princeton? Je li itko u zadnje vrijeme naišao na članak o tome kako postoji pozitivan stres: onaj koji nas fokusira, stimulira, potiče maštu i, što je najvažnije, hrani naše ambicije? Ne, uglavnom čitamo kako nas stres uništava više nego suše, propast ljetine, bolesti i slične nedaće koje prate čovječanstvo od njegovih prapočetaka? Ako živiš na mitu da bi tvoj život trebao biti lagodan i bezbrižan, sve ti se čini preteškim.

Mrzit ćete me kao glasnika loših vijesti, no bez stresa i napornog rada nikad nitko nije ništa postigao. Samo želim da toga budemo ponovno svjesni jer se ta ideja nekako medijski počela gubiti. Ako nas uče da treba vješto balansirati privatni život s poslovnim, da niti u jednom trenutku ne bi trebao prevagnuti posao jer će nas to psihički dotući, da je svakome od nas potrebno beskrajno puno vremena za sebe, da naše zdravlje doista ovisi o tome koliko često sjedimo na spa tretmanima, teško da nas uče da stremimo izvrsnosti i postignuću. Dosta je više tih ludosti o tome kako ćemo se svi raspasti bez masaža, meditacija, nekoliko sati joge dnevno. Je li Marie Curie tako živjela? Mislite li da redateljica Kathryn Bigelow, koja jedina konkurira muškarcima na Oscarima, brine koliko je sati provela na setu i kako to utječe na omjer između poslovnog i privatnog?

Hoću li uništiti bajku u kojoj svi volimo živjeti, hoću li napraviti ono što podsjeća na cinizam odraslog koji malom djetetu pred Božić kaže da nema Djeda Mraza, ako upozorim da je puno dosadnije provesti sate i sate tjedno na masažama, manikurama, pedikurama, frizurama ili ispred telke, nego radeći ono što nas zanima? Dakako, to se ne odnosi na posao koji radiš bezvoljno, s krivom motivacijom, s neprestanim ulagivanjem šefu ili iz sulude lojalnosti prema kompaniji „koja će bez nas propasti”. Ovdje prvenstveno govorim o radu na projektu koji nas zanima, koji nas tjera da ne prestajemo jer je važan, kao u Grishamovim romanima i filmovima po njima u kojima mladi odvjetnik ne može ostaviti na cjedilu svog klijenta pa radi dan i noć da dokaže njegovu nevinost.

 

Posao vs. zabava

 

Radite li ono što volite?

Danas u svijetu (ovo već zvuči zlokobno, kao nagovještaj da je kod nas sve krivo postavljeno, no zar nije?) mlade žene u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima koje rade puno veoma često rade jer žele, jer vole svoj posao. U svijetu to ipak nije sramota ma koliko mi o tome u ovoj zemlji uhljeba šutjeli.

Nedavno je Karl Lagerfeld u londonskom Independentu objasnio „protestantsku radnu etiku” mnogih žena koje su se u jednom trenutku odlučile za taj toliko omraženi disbalans privatnog i profesionalnog u korist profesionalnog: – Nitko vas ne tjera da radite ono što ne volite. Ako svoj posao mrzite ili vam ga je dosta, pokušajte naći drugi, ali nemojte se nečeg primiti pa onda kukati što to zahtijeva veliki napor. Ja se volim truditi, volim napor za ono što me zanima.

Budimo realni, Lagerfeld je izuzetno dobro plaćen za svoj posao i posve je jasno da mu je posao na mnoge načine stimulativniji od gubljenja vremena. No, ako sam nešto u životu naučila, naučila sam da kod posla novac nije najveći motivator. Oni koji imaju ugrađenu „osobnu protestantsku radnu etiku”, rade uvijek najbolje što mogu, unutarnji drajv za izvrsnost na mnoge načine istinski je interioriziran, nije najizravnije povezan s financijskom motivacijom.

Čitala sam kako je mladi par pokrenuo veoma uspješan restoran u Brooklynu, Seersucker. Suvlasnica restorana, uz dečka chefa, zapravo se profesionalno bavi modom, a restoran je pokrenula iz ljubavi, da pomogne dečku. U petak navečer dok njezine prijateljice iz modnog svijeta jure na after partyje njujorškog Tjedna mode, ona juri u mali restoranski ured bez prozora da odgovori na mejlove i sredi račune. Nedostaje joj glamur modnog biznis, možda bi petkom radije plesala u klubu nego sređivala račune, no pomogla je svom „osobnom kuharu” da se etablira među tisućama mladih i obrazovanih chefova u New Yorku i na kraju dana puno je zadovoljnija. Ovaj primjer prave poduzetničke priče kakvih je kod nas, na žalost, premalo, dokazuje ono što naši mediji tek trebaju otkriti: posao je, vjerujte, izrazito podcijenjen užitak!

Tekst: Liza Vančić
Preuzeto iz: Elle, 04/2014.

Preporučujemo

Pročitajte i...

Ublažite stres na poslu uz ova tri jednostavna trika

Jednostavni trikovi koji će vam pomoći da barem malo ublažite stres i umor

Koji su najstresniji poslovi danas?

Novo istraživanje otkriva

Četriri trika za razbuđivanje koje možete isprobati kad ste umorni na poslu

Donosimo vam nekoliko savjeta koji će vam pomoći kad vas proljetni umor sasvim svlada

Sedam beauty proizvoda koje možete držati na poslu

Većinu svog dana provedemo na poslu zato je važno sa sobom uvijek imati i važne stvari

Pet savjeta uz koje ćete svojim kolegama postati suradnik iz snova

Većinu svog dana provodimo na poslu, zato je važno stvoriti dobre odnose s kolegama kako biste svi bili zadovoljni u radnom okruženju

▲ Povratak na vrh