Intervju: Mirna Rustemović

25.12.2019.

O sjećanjima, strahovima i rascjepima

Ime Mirne Rustemović pamtim otkako sam na Akademiji prisustvovala čitanju njezina studentskog dramskog teksta Četvrt sata koji je režirao Dino Pešut, kada je za oboje mladih pisaca bilo jasno da će s vremenom ispisati prekrasne kazališne karijere koje danas idu prema punom cvatu. Bila je to suptilna i pametna drama o životnim potresima u kratkom odsječku ratnoga doba, za koju mi se tada činilo da zrači mekom ozbiljnošću kakvu mladenačkoj umjetnosti daje samo neizmjerna ljubav prema temi, likovima, radu i samome mediju. Nekoliko godina kasnije, koje se čine kao čitava vječnost, protežući se od ranih dvadesetih do njihova kraja, iza Mirne je niz velikih i malih uspjeha, između ostaloga i Heartefactova nagrada za sjajni tekst Rascjep, svojevrsni nasljednik Četvrt sata. Iako danas najviše radi kao dramaturginja u zagrebačkom HNK, u posljednjih nekoliko mjeseci premijeru su imala čak dva njezina autorska rada na nezavisnoj sceni, u kojima istražuje nove razine svoje stvarnosti, razvijajući se u divnu autoricu koja smatra da je još work in progress te joj se „možda trideset peta čini idealna da odraste“…

Sjećaš li se što si prvo napisala?

U četvrtom osnovne napisala sam igrokaz o tome kako se svađaju godišnja doba, koji smo onda izvodili u razredu (smijeh). To je bio moj prvi dramski tekst!

A što pišeš kad pišeš sebi za dušu?

Svi su mi tekstovi vezani za osobno i kolektivno sjećanje te odnos prema traumi. Rođena sam u Sarajevu, ali sam vrlo rano došla u Zagreb i ovdje zapravo oduvijek živim, ali taj rascjep koji se dogodio među generacijama nešto je čemu se uvijek vraćam; spajam crtice iz djetinjstva i tako stvaram tekstove.

Zanimljiva je pozicija iz koje pišeš kao dio generacije koja je ambivalentno određena spram rata u kojem je rođena, budući da to nekako jest i nije naše sjećanje, jest i nije naša povijest…

Upravo tako, i jest i nije; uvijek se vraćam pitanjima koliko su to moja sjećanja, a koliko priče upisane u mene posredno. S time da sam imala sretno djetinjstvo i roditelje koji su se trudili sve to odmaknuti od mene, ali htjela-ne htjela, odrastanje u tom suludom vremenu te definira, koliko god da smo bili mali, bili smo uronjeni u to. Moji su baka i djed proveli rat u Sarajevu, a mi smo bili tu, iako moja mama nikada nije htjela otići iz Sarajeva. To je konstanta koja se neprestano proteže unutar moje obitelji, s pitanjima što bi bilo da nikada nismo otišli. Zanima me rascjep koji odvaja dvije stvarnosti, „što bi bilo kad bi bilo“, i pogledi kako se ljudima rascjepljuje život u malom vremenskom odsječku, u jednom danu, u četvrt sata…

Nastavak razgovora Ane Fazekaš i Mirne Rustemović pročitajte u siječanjskom izdanju Ellea.

Piše: L.H.

Fotografije: Elle siječanj 2020.

Pročitajte i...

Ženska torbica: povijest jedne ljubavi

Za nekog su statusni simbol, za nekog nužno zlo, za nekog mala škrinja tajni, za nekog divna uspomena na dragu osobu ili period života...

Veliki godišnji horoskop

Što vas sve čeka u nadolazećoj godini?

Greta Gerwig : Junakinja našeg doba

Diskretni šarm Grete Gerwig

Martin Margiela - čovjek koji je mijenjao lice mode, a nikada nije pokazao svoje

Novi dokumentarac o anonimnom geniju: Margiela in his own words

Intervju: Marija Kulušić

Manje je uvijek više

Zašto se muškarci boje ružičaste?

Otkako je macho gorostas Jason Momoa odjednuo pink odijelo za dodjelu Oscara, ništa nije isto.

▲ Povratak na vrh