Intervju s Bobom Jelčićem

23.08.2013.

Jedan od vodećih hrvatskih režisera Bobo Jelčić, nakon uspjeha u Berlinu s filmom “Obrana i zaštita” priprema i domaću kazališnu premijeru

Redatelj Bobo Jelčić ovog ljeta ima gust raspored. Njegov film „Obrana i zaštita”, nakon uspješnog predstavljana na Berlinaleu ove zime, 24. srpnja premijerno će se prikazati na Pulskom, ali i na nekoliko drugih festivala u regiji, uključujući onaj najveći – Sarajevski.

Svega nekoliko dana kasnije, 28. srpnja, na Dubrovačkim ljetnim igrama je i premijera predstave  „Ustajte djeco”, koju Jelčić režira sa svojom dugogodišnjom kolegicom i koautoricom Natašom Rajković.

Njih dvoje zasigurno su najzanimljiviji umjetnički tandem u Hrvatskoj i to ne samo kad je riječ o kazalištu. Njihove se predstave željno iščekuju, dugo igraju i još duže pamte, te pomiču granice kazališta na način koji je mahom neviđen na domaćoj sceni. Ne slijede dramske predloške, nego obično nastaju „iz sebe” (o čemu ćemo s Bobom kasnije pričati).

Ispremješane pozicije glumaca i gledatelja, dokumentarizma i fikcije, umjetnosti i stvarnosti, u njihovim predstavama stvara neku neobičnu začudnost u kojoj se kombiniraju i toplina i brutalnost i još cijeli spektar doživljaja života koji živimo.

Prije točno deset godina, Bobo Jelčić i Nataša Rajković na Dubrovačkim ljetnim igrama predstavili su jednu od svojih amblematskih interaktivnih predstava, „Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje”. „Radionica” koja je inaugurirala cijelu plejadu danas vodećih hrvatskih glumaca – bili su tu Nataša Janjić, Frano Mašković, Amar Bukvić, Jelena Perčin, Luka Dragić i drugi, ali i stanovnici dubrovačkoga staračkog doma Domus Christi, te žitelji Svete Marije, relativno „zabačenijeg” kvarta stare jezgre, u kojem se predstava igrala.

Prošle godine Jelčić se pokušao vratiti u Dubrovnik, ali su ljetne igre u zadnji čas otkazale predstavu koju je pripremao, oko čega je nastao svojevrstan skandal, iz kojeg će – čini se – ove godine ipak nastati „Ustajte djeco”, predstava koja je, koliko sam razumio, s jedne strane nadahnuta tekstom „Allons Enfants”, prvim dijelom Dubrovačke trilogije pisca Iva Vojnovića, a s druge sadašnjim događajima u Dubrovniku i Hrvatskoj.

Iako bismo njihov umjetnički rad mogli opisati kao off i alternativni pristup domaćem kazalištu, treba spomenuti oni ipak dobro plivaju u institucionalnim vodama – Bobo Jelčić je docent na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a Nataša Rajković ravnateljica Teatra &td.

Tata samo radi

Bobo Jelčić

Je li ovogodišnja predstava po principu “prvi kadar, drugi put”, ista ona koja je lani bila zabranjena?

– Bio je dogovor raditi predstavu u čijem će središtu biti referenca na Vojnovićevu „Allons Enfants”. Na to smo se odlučili jer se radi o prvom dijelu Dubrovačke trilogije, koji se odvija još za vrijeme trajanja Dubrovačke Republike i upravo se u tom dijelu trilogije odlučuje o sudbini Grada i o tome da će on izgubiti slobodu.

Vojnović opisuje tijek tadašnjih događaja, ali u tom kontekstu puno je razloga zašto bi o tome bilo dobro porazmisliti i danas. Tako se i kod nas iskazuje slika brige oko Grada, ali to što radimo sada nema veze s Vojnovićem – isto je samo to da se o nečemu odlučuje i da odlučuju osoboe koje su možda nedorasle za odlučivanje.

Prošlog ljeta ništa, ovog  – i film i predstava?

– E, ovo ljeto mi je… katastrofa. 24. srpnja film u Puli, 28. predstava u Dubrovniku, 29. film u Motovunu. Tu je i 27. srpnja – nije premijera, ali isto ne bih volio izostati – imam godišnjicu mature u Mostaru. Sarajevo je srećom tek u kolovozu, a onda u rujnu slijede pripreme za premijeru filma u kinima. Tako da apsolutno nemam vremena za stvari koje se rade ljeti.

Stvari tipa – uzeti klinku i zapaliti na kupanje? (Jelčić ima kćer iz veze s glumicom Natašom Dangubić, op. ur.)

– Pa točno to. Ali Lola, moja kćerka i ja se uvijek snalazimo i u najtežim trenucima pa ćemo nešto smisliti i ovaj put. Nekako ćemo naći način da uživamo u moru i kupanju, bez obzira na moje obaveze.

Je li vojska turista ta nova vojska koja dolazi umjesto Francuza kod Vojnovića, ili neka druga? Vojska ulagača, vojska celebrityja…

– Ma ne, predstava je pitanjima koja su danas legitimna, u koje je javnost dobro upućena, ali na drugi način. U Dubrovniku se u proteklih godinu dana prvi put održao referendum, ljudi tamo vrlo otvoreno i javno govore stvari, bune se.

Na mapi politizacije cijelog društva, Dubrovnik je postao jedna od točaka. Grad koji je do danas od mirnog turističkog, svjetski poznatog mjesta se legitimira i kao relevantan čimbenik u divergentnim političkim i ekonomskim pristupima. To naravno nije jedini povod – tu je i stanje Ljetnih igara, koje su se ponašale prema stvarnosti puno benignije nego što ta stvarnost zaslužuje.

Dramski dio je zanemarivao stvarnost i predstave s njom nisu imale nikakve veze. Meni se čini da je i kazalištu i onima koji ga gledaju nužna dublja penetracija u život nego što je to postavljanje dekoracije na neki trg i igranje nekog dramskog teksta da se time zadovolji neki teatarski afinitet. Zadaća teatra morala bi biti ambicioznija.

Ispunjavaju li tvoje i Natašine predstave tu ambiciju?

– Mislim da se naše predstave društvene i tiču se ne samo festivala nego i cijele zajednice. Naša prethodna predstava na Igrama, Radionica…, prije desetak godina, dublje ulazi u Grad i stvarnost i predlaže se jedan koncept kako bi Ljetne igre trebale izgledati – bar po nama, po Nataši i meni. Ne kažem da je to jedini relevantni koncept.

Konkretno, što ćemo gledati 28. srpnja?

– Želimo propitati politike i zapitati se o ljudima koji odlučuju o našim sudbinama, ne samo na način koji se tiče Dubrovnika nego i šire, onako kako se takva pitanja danas postavljaju na barikadama diljem svijeta. Kako o tome na kraju ovisi gotovo svaka stvar u životu svakog pojedinca, to je predstava koja se svakog tiče.

Opet u paru

Ovog si proljeća u ZeKaeMu sam radio Čehovljevog “Galeba”. Kako ti je sad nakon toga raditi s Natašom? 

– Tu nema specijalnih novosti, nastavljamo gdje smo stali. Dio našeg zajedničkog posla je i jak individualni rad, na to smo se već navikli. Jednu probu vodim ja, drugu ona, neki put se odlučimo da određene sekvence u procesu radim samo ja, ili samo Nataša, a često smo, najčešće, naravno i zajedno.

Znamo se mi i sukobiti oko kreativnih stvari, ali ti su sukobi ujedno i pozitivna kritika od čovjeka koji s tobom radi. Mislim da se svačije zamisli u takvoj sura-dnji mnogo kvalitetnije pročišćavaju. U stvari siguran sam u to, jer sad kad sam u ZeKaeMu radio „Galeba”, takva mi je suradnja nedostajala.

Uvijek imam dojam da te vaše predstave nastaju “ni iz čega”, ne mogu nikako shvatiti kreće li se od teksta, od ljudi, od svega, od čega. Otkrij mi kako točno teku vaše probe.

– Evo konkretno ću ti reći: mi ne radimo klasično, ne radimo slijed scena jednu za drugom. Umjesto toga pokušavamo stvoriti od svakog od glumaca „novu” ličnost, imputirati mu strašno puno informacija njegovom liku, situacijama u koje dolazi, njegovim problemima, stanjima, okruženju…

Stvaramo situaciju u kojoj se glumac počinje ponašati kao nova, ali posve formirana ličnost u situacijama u kojima ga zatiče predstava. Generalno, radimo na osiguravanju samopouzdanja i samostalnosti lika, a ne na rađenju određenih situacija. To je nešto što na konkretan način odudara od konvencionalnog pristupa u kojem se glumca stavlja u pogon ili već napravljen sustav.

Tu onda oni više i ne glume, nego se ponašaju u skladu sa situacijom, u kojoj se osjećaju potpuno sigurni i samostalno i doživljavaju to kao vlastiti manevarski prostor, ne kao nešto što je naučio nego netko tko proizvodi smisao. To je temeljna razlika kako dobivamo nešto što je suvremeno i autentično, a ne anakrono i artificijelno, kad glumac recitira tekst pa ode van.

Berlin i Neum

A film? “Obrana i zaštita” je tvoj film, a ti i Nataša već ste radili jedan ranije… Koliko se sjećam, tada niste bili zadovoljni time kako je film prošao? 

– To je bio film „Ono sve što znaš o meni”, iz 2005. godine. Puno smo se s tim gombali, izgurali smo to na kraju posve partizanski, nismo uspjeli dobiti nikakva sredstva od Fonda, bez kojih u Hrvatskoj obično filma niti nema. Film nije imao veliku recepciju, malo je igrao u kinima, dosta je bio zanemaren… Ovaj sadašnji je nešto posve suprotno. Prikazao se na festivalu u Berlinu, nije još imao ni premijeru, a već ima recepciju koja je jako dobra.

Zbiva se, koliko znam, u Mostaru… Je li priča ratna ili aktualna?

– Aktualna, događa se danas, kad grad nije podijeljen fizički, ali podijeljen je u nacionalnom smislu, Neretva je granica. Čovjeku iz zapadnog dijela Mostara umre prijatelj na istočnoj strani, pa je u dilemi da li da ide na sprovod, jer bi volio ići, ali u isto vrijeme radi na nekoj stvari koja je važna za njega na zapadnoj strani, pa se boji da to dvoje jedno s drugim ne dođe u koliziju. To je cijela priča, priče zapravo nema.

Pritom, film gotovo da je u realnom vremenu, radnja pokriva tek nekoliko sati u životu tog čovjeka. Naravno da on ipak ode na sahranu, i ništa se ne dogodi. Ali te nedoumice i sumnje, koje govore o situaciji u kojoj je grad, kroz njega, pokušavaju prodrijeti do stanja u gradu, kroz glavni lik, koji igra Bogdan Diklić.

Kako je bilo u Berlinu na festivalu?

– Odlično. Puno ljudi iz naših krajeva koji su vidjeli film rekli su mi da su se identificirali i situaciju s platna prepoznali kao stvarnu. Naravno, bile su nam podjednako važne i dobre reakcije ljudi izvana, iz inozemstva, koji nisu u tolikoj mjeri upoznati s ovdašnjom situacijom, to je bio test za priču i film.

Hoćeš li onda poslije svega ipak na odmor? U rujnu?

– Pa nekako računam da bih prije i poslije Sarajeva mogao otići na neka dva tjedna. Ja na odmor idem u Neum, tamo mi roditelji imaju kuću, pa idem onda do njih s kćeri. A rujan je već vrlo working month.

Tekst: Ivan Salečić
Foto: Mara Bratoš

Preporučujemo

Pročitajte i...

Šesti Ganz novi festival u SC-u

Na festival dolazi 50 umjetnika iz 9 zemalja koji će u predstaviti aktualna kazališna zbivanja

Inovacije, ideje te pomicanje granica

Vipnet, kao sponzor Dubrovačkih ljetnih igara, predstavlja novu mobilnu aplikaciju

Povratak u kazalište

Bobo Jelčić za Teatar &TD

Bodan Diklić

Intervju s Bogdanom Diklićem

Glumac Bogdan Diklić na sceni je već četrdeset godina, a sad samo u Zagrebu ima dvije premijere - filmsku i kazališnu!

Ivana Roščić

Intervju s Ivanom Roščić

Glumica je odlučila potegnuti na ljetni odmor sve do Indije

▲ Povratak na vrh