Intervju s Bogdanom Diklićem

Bodan Diklić
15.10.2013.

Glumac Bogdan Diklić na sceni je već četrdeset godina, a sad samo u Zagrebu ima dvije premijere - filmsku i kazališnu!

Prvi novinski tekst koji sam objavio ikad u životu bio je jedan intervju koji je izašao u sarajevskom filmskom časopisu „Sineast” pa sam valjda vremenom, i kad se radi o intervjuima i kad se radi o Sarajevu, valjda razvio nekakvu specifičnu profesionalnu patologiju.

Ipak, iako svako malo radim neki intervju, ne mogu reći da ih radim rutinski ili da me posebno u njima „prati sreća”. Kako se intervjui rade sa živim osobama, svaki razgovor i sugovornik u sebi krije barem neku osobinu projektila bez navođenja, može zapeti gdje se najmanje nadate i krenuti smjerom koji niste predvidjeli.

‘Danas televizor palim samo prije nego što izađem, kad me zanima koja je temperatura vani’

Ove godine sam u Sarajevo stigao posve inkognito, u vrijeme tamošnjeg filmskog festivala, ali bez akreditacije i s jasnom idejom da mi ni na kraj pameti nije – ma ni da mrdnem prstom. Naravno, ako negdje dolazite jako nabrijani na nešto što biste trebali napraviti, to je najbolji način da se na putu do vašeg cilja ispriječe svi mogući problemi.

Baš kao što i kad dođete s čvrstom namjerom da ne radite ništa, nećete napraviti ni deset koraka Ferhadijom, a da ne sretnete – Bogdana Diklića. I što sad?

Kako obojica volimo jesti kuhano, otišli smo u aščinicu Hadžibajrić na Baščaršiji… i evo – zaista mi nije bila namjera – ali taj diktafon kao da se naprosto uključio sam od sebe. Kad se stvarno stao nazirati intervju, ostao je problem da se Dik ne voli fotografirati.

I danas mi prilaze klinci od petnaest godina, koji nemaju pojma kako se zovem, i pitaju: ‘Jeste li vi Mirko Topalović?’

Ipak, nekako smo se dogovorili da će Mara napraviti i tih par fotki kad se sretnemo u Zagrebu – s obzirom  na to da je održao riječ i odbio, kako kaže, „pozirati”, ovo je jedna od rijetkih prilika da u Elleu uz intervju vidite prave reportažne fotografije.

Dik će u Zagreb zbog premijere filma „Obrana i zaštita”, koji je u nedalekom Mostaru snimio s redateljem Bobom Jelčićem, ali čekaju ga i probe predstave „Na dnu”, po ruskom piscu Alekseju Pješkovu (koji se – ipak – potpisivao kao Maksim Gorki), koju u HNK-u postavlja Paolo Magelli.

Magelli je inače prije sedam godina postavljao isti komad u Beogradu i to u Diklićevoj matičnoj kući – Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Dik je tada tumačio istu ulogu kao i u ovoj novoj, zagrebačkoj predstavi. Zagrebačka premijera filma „Obrana i zaštita” bit će 23. rujna, a predstave „Na dnu” 3. listopada.

Osim što je kontinuitet da se i u Zagrebu i u Beogradu nalazimo na dnu, postoji li još neka poveznica zbog koje ćete opet s istim režiserom raditi istu ulogu? Je li Magelli imao nešto posebno na pameti kad vas je pozvao u Zagreb?
– To bi bilo bolje pitanje za samog Magellija. U svakom slučaju, ja nemam namjeru dva puta zaredom ulogu raditi na isti način. Naravno, nije nemoguće da i ovaj put zadržim neko rješenje koje potječe još iz te starije predstave, ali samo ako s novim, sadašnjim pristupom ponovno stignem do istog mjesta do kojeg sam došao i onda. S druge strane, ni u jednom trenutku se ne osjećam kao da ću opet raditi istu ulogu, u istoj predstavi, s istim režiserom.

Ovo je znači – neko novo dno?
– Da.

Vi zapravo već dugo niste glumili u nekoj predstavi u Zagrebu, zar ne?
– Ma ne da nisam dugo, nego nisam nikad. Davno sam imao neke ponude, čak još od Relje Bašića za nastup s Teatrom u gostima, ali baš se nekako dogodilo da se nikad nismo uspjeli uskladiti s terminima. Ja sam glumio u Zagrebu, ali moji dosadašnji nastupi u kazalištu isključivo se odnose na gostovanja predstava iz Srbije.  

Vaš nastup čini mi se važan i u širem smislu – ne pamtim baš da je u zadnje vrijeme neki prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta nastupao u Hrvatskom narodnom kazalištu…
– Što da vam kažem, za mene je ovo velika čast i zato je moj osjećaj odgovornosti ogroman. Ali isto tako, scena je svuda scena, jedna te ista. Glumci su, kao što vidite, svuda isti (smijeh), kolege su divni, zabavljamo se i radimo, teško, ali bez muke.

Zato mi se zaista ne nameću takve usporedbe, od grada do grada, od zemlje do zemlje. Gluma je dakle svuda „ista” – potraga za istinom likova koje utjelovljujete. Osobno, nevjerojatno mi je da od svih profesija upravo gluma ima tu neku konotaciju neistine, čak laganja, kad je ona tako strašno – istinita.

Ona je sušta istina, ona nije vještina – gluma, to je život sam. Ne kaže se bez veze „daske koje život znače”. To da one „znače život” ukazuje na to kako se upravo na njima odvija onaj najpraviji, najstvarniji, najiskreniji život. To ne znači da na njima glumite kako biste dobili plaću i onda s tim parama živjeli idućih mjesec dana.

Vi ste već dosta dugo na tim daskama koje život znače…
– Evo preko četrdeset godina otkako sam u glumi, i otkako je gluma u meni – iz Bjelovara sam na studij u Beograd otišao 1972. godine. Pritom, ja sebe više i ne vidim kao glumca, možda sam kao klinac glumio – danas sam naprosto sudionik u različitim stvarima i projektima. Ne idem za tim da „odzvoni” ono što ću ja napraviti, nego da budem dio tima u kojem svi sudjeluju.

Ipak, i kao dio tima, ja bih rekao da ste vi najpoznatiji, najpopularniji postjugoslavenski filmski glumac, da ste danas veća zvijezda nego što ste bili u Jugoslaviji. Čime bi se to moglo objasniti – da li time što ste “i iz Hrvatske i iz Srbije”, da tako kažem? Ili zato što ste snimali sa Slobodanom Šijanom… ?
– Činjenica je da sam prisutan i zbog toga mi je jako drago. U svakom slučaju, izgleda da nikad u Zagrebu nisam boravio u ovako dugim intervalima kao u zadnje dvije godine. A kakve veze ima Šijan s tim što pitate, zašto bi baš njegovi filmovi bili presudni za moj profesionalni kontinuitet?

Pa “Maratonci” su postali kultni i možda jedini kros-generacijski film, za starce i klince. Ako se za nešto zna, zna se za to. A vi tu glumite glavnu ulogu. Dva plus dva je…
– Pa to je istina – meni i danas, trideset godina poslije („Maratonci trče počasni krug” je film iz 1982. godine, op. ur.) prilaze klinci od petnaest godina, koji nemaju pojma kako se ja zovem, i pitaju: „Jeste li vi Mirko Topalović?” (ime lika koji Diklić tumači u filmu, op. ur.) Za „Maratonce…” nitko nije mogao pretpostaviti da će toliko trajati i biti toliko gledani.

Možete li onda vi sami izdvojiti neke projekte?
– Tu stvarno ima puno filmova, iako je teško nakon četrdeset godina imati neke vrlo čvrste stavove o nečemu što se zbivalo – ipak – tako davno. Danas televizor palim samo prije nego što izađem kad me zanima koja je temperatura vani, i onda tražeći kanale, kad naiđem na neki stari film, tu i tamo vidim nekog plavog, visokog, mršavog i – preplašenog dečka. Draga i važna bila mi je serija „Grlom u jagode” Srđana Karanovića, film „Nacionalna klasa” Gorana Markovića…

A u novije vrijeme?
– „Gori vatra” Pjera Žalice, „Mali svet” Miloša Radovića i naravno – „Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. Tu je svakako i serija „Otvorena vrata”, za koju mi je žao da se nije prikazivala u Hrvatskoj. Serija je iz 1994. godine, ali smo u u međuvremenu čak snimili i svojevrsni nastavak, čija se radnja odvija dvadeset godina poslije.

Ta mi je serija i draga i važna, ima odličnu gledanost, bez problema parira sapunicama i drugim daleko komercijalnijim projektima. Vjerujem da će doći u Hrvatsku, ali i prije toga, ako imate vremena, pogledajte je na You Tubeu.

A od stvari koje ste radili u Hrvatskoj?
– Ali ja vam to ne dijelim po prostorima nego po atmosferi koja je vladala na snimanju. Po tome pamtim filmove. A filmovi nastali u dobrom ozračju su uglavnom bili i dobri. I naravno, dobrom scenariju, jer bez njega nema te atmosfere koja nešto može spasiti.

Pa ako je netko imao sreće sa scenarijima, to je bila vaša generacija – tu su dakle bili ljudi iz Praške škole, poput Gorana Markovića, koji je i meni najdraži jugoslavenski režiser, i Srđana Karanovića, a s druge strane tu je bio Dušan Kovačević…
– Hajde, nije bila samo sreća, bila je i simbioza (smijeh) – mi glumci dobro smo odglumili to što su oni napisali. A sreća je bila u tome da je to bilo drugačije vrijeme i vrijeme s više entuzijazma.

Bez interneta i robovanja napravama, tehničkim dostignućima i postignućima, ljudi kao da su bili maštovitiji i inventivniji. A sad u tom smislu živimo pravi sunovrat.

Koristite li se vi kompjutorom?
– Na sreću ili na žalost – ne.

Da li je i ta propast, čak i kad joj put utiru visoke tehnologije, razlog zbog kojeg se vraćamo klasicima, kao vi sada kod Magellija?
– Pa klasici se vraćamo jer je uvijek aktualna, ona je uvijek najprisutnija u svakom vremenu i društvu.

Dolazite li i privatno u Hrvatsku?
– Da. To je normalno. Bilo bi nenormalno da je drukčije. Mislim, neki ne dolaze, kao što ni neki odavde ne idu tamo. Ni to nije čudno, to čini život.

Ima i ljudi iz Zagreba koji nikad nisu bili u Sloveniji, o Makedoniji da i ne govorim. Ali ja dolazim. Kad me to tako pitate, ostaje mi dojam kao da tu ima nešto tajanstveno i zagonetno, čak politički tendenciozno.

Hej, ja sam se rodio u Bjelovaru i radim u Zagrebu, a i Zagreb i Bjelovar su u Hrvatskoj. Živim u Beogradu, a Beograd je u Srbiji. Sad pričamo u Sarajevu, a Sarajevo je u Bosni. Pripadam tim gradovima i oni pripadaju meni. Volim ih i čini mi se da sam i ja njima drag.

Ne pitam vas to zato da budem politički tendenciozan, nego zato što bih volio da nekako dođemo i do filma “Obrana i zaštita”, koji se zbiva u Mostaru, na prostoru koji je fizički manji, ali u društvenom smislu vjerojatno i više radikaliziran, u kojem su ti prelasci iz jednog dijela u drugi još kompliciraniji. Vaša uloga je upravo o tome, zar ne?
– To je delikatno pitanje i Bobo (Jelčić, op. ur.) je lijepo rekao kako je to „film o miru”. Ja se slažem s Jelčićem, i razumom i osjećajima, načinom na koji je on to postavio i zahvalan sam mu što sam i ja imao priliku to izraziti i pustiti iz sebe.

Za taj mir je potreban dugoročniji proces nego što je bio potreban za… ono drugo, što ne volim ni izgovoriti. Evo vam banalne usporedbe – uzmite vazu i bacite je. Koliko treba da padne i razbije se?

Malo. Ništa.
– A koliko vam treba da te dijelove na koje se razbila iznova sastavite, slijepite, i to tako da vaza više ne bude onako lijepa i cijela kakva je bila prije? Znate li vi koliko taj moj junak strada, a živ je?

On strada u miru, ali zbog vlastite zablude. Junak gubi odnos s obitelji zbog nečeg što je uobrazio da je za sve njih najvažnije. Dakle, gubi odnos s nečim apsolutno važnim, najvažnijim, a to je ljubav prema obitelji, da bi sačuvao odnos s nečim što ima samo prividan značaj.

Dvoumi se napraviti nešto što želi i osjeća – jer se boji kako će taj njegov postupak izgledati u očima nekog trećeg, o kome on ovisi. A halucinacija je da netko upravlja nama. Mi upravljamo sobom.

Mostar je metafora u toj stvari – kad bi to bilo jedino mjesto gdje se ljudi dijele, bilo bi sve puno lakše. Teško mi je tu reći išta više osim da me taj scenarij zgrabio i „puknuo” tako da sam rekao: „Ja ovo želim i moram raditi.”

OK, znači za četrdeset godina karijere pokrili ste cijelu regiju – u Bosni film, u Srbiji televizija, u Hrvatskoj kazalište… da čujem  vaš “closure”?
– Bogu hvala nisam jedini – sve nas je više. I na sve strane.

Tekst: Ivan Salečić
Foto: Mara Bratoš

Preporučujemo

Pročitajte i...

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali bliže od 18. do 25. listopada?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali bliže od 4. do 11. listopada?

Koji se klasik iz 90-ih vraća na velika platna?

Uz glumački ansambl koji smo imali prilike vidjeti "Pose" i "Orange Is the New Black"

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 27. rujna do 5. listopada?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 20. do 27. rujna?

▲ Povratak na vrh