Intervju s Livijom Badurinom

Livio Badurina
16.09.2013.

Poznati glumac Livio Badurina u predstavi 'Michelangelo' tumači ulogu velikog genija

Jesi li se odmorio nakon premijere “Michelangela” na Mittelfestu i radnog ljeta u Dubrovniku, gdje igraš u “Medeji”?

– O da, bez obzira na to da li igram ili ne u nekoj predstavi, u Dubrovniku punim baterije za cijelu godinu, on je moja inkarnacijska destinacija.

Brijuni te nisu toliko zaveli, nakon što si s Pandurom i Teatrom Ulysses prije pet godina tamo radio “Tesla Electric Company” i “Kaligulu”?

– Brijuni su neka druga priča. U Dubrovniku sam prvi put zaigrao 1989. godine, bio je to Maro iz Držićevog „Dunda Maroja“ i, priznajem, nije to bila ljubav s gradom na prvi pogled, ali kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da se tamo akumuliram preko neba, čiopa, Lokruma, mora i gledanja u horizont, što je apsolutno neprocjenjivo. I od tada tih petnaest dana tamo koristim za neku svoju inventuru, koju inače radim dva puta godišnje: za Novu godinu i ljeti, u Dubrovniku, za prvu polovicu sezone. Prolazim u glavi što se zapravo dogodilo, koliko sam naučio, koliko mogu biti bolji, hrabriji, odlučniji…itd. S tim mislima počinje mi jutro.

Livio Badurina

I kakav je zaključak nakon ovogodišnje rekapitulacije?

– Da i nije bilo tako loše, da je bilo dobrih stvari, da sam ponešto mogao bolje, brže i lakše, da mogu biti mudriji… Podvučeš to u glavi crvenim kako bi tu matricu ubuduće pravovremeno prepoznao. I zadovoljan si kad se možeš uzdići iznad svog starog obrasca.

Podsjećaš me na Almu Pricu po tom zaziranju od medija, po samozatajnosti, introspekciji, zatvorenosti. Ne voliš se baš pojavljivati u medijima.

– Pa, ponekad moraš, zbog projekta koji radiš, ali ne vidim što imam tražiti u nekom drugom prostoru izvan konteksta predstave i vijesti iz kulture. Prije nekoliko godina postao sam prilično vidljiv preko odijevanja i u jednom trenutku sam shvatio da me šira javnost prvo poistovjećuje s modom. To je trajalo dosta intenzivno, možda dvije – tri sezone, no kad sam primijetio da se to otelo kontroli, povukao sam ručnu i povukao se.

Ipak, voliš modu? Uvijek dobro izgledaš, sve je na tebi usklađeno, naprosto imaš stila. Na tebi nitko ne očekuje marke, ali sve je posebno….

– Premda ih imam, tu i tamo (smijeh). S obzirom na to koliko sam se puta u 24 godine, koliko sam na sceni, obukao i svukao u teatru, radeći sa sjajnim kostimografima, gdje ne tretiraš kostim kao neku robu, nego kao dio priče i osobnosti, i u dijalogu s kostimografima stvaraš vanjsku opnu svog lika, naprosto moraš u sebi razviti tu vrstu zapažanja, kako što preciznije artikulirati taj lik, kakve on treba imati cipele da bi bile dio tog karaktera… To s vremenom počinješ primjenjivati na sebi.

Imaš savršenu figuru. Jesi li svijest o tome koliko je to važno razvio radeći s Pandurom, koji uvijek inzistira na govoru tijela?

– Vježba je pitanje kondicije i spremnosti, održavanja svog instrumenta koji je kod glumca cijelo tijelo, i glas, i ruke, i onaj unutarnji motor, i mislim da bez fizičke pripreme, pogotovo ako su projekti zahtjevni, a kako godine lete – za dvije ću navršiti pedeset – trebaš sve više ulagati u svoj organizam da bi mogao izdržati psihofizičke napore jer ovaj je posao iznimno zahtjevan. Koliko god šira javnost misli da je lak, gluma je između ostalog i stresan posao. Uvijek mi je smiješno kad gledam razgovore s poznatim američkim glumcima uoči premijera pa gotovo svi kažu: „We have a lot of fun.” Nikad mi nije bilo jasno kako to nekom može biti zabavno. Možda nakon svega, ili ako imaš dobru ekipu pa se i zabavljaš, ali da ti je glavni dojam da je taj posao zabavan – to naprosto nije tako.

Imaš neke svoje rituale oko održavanja kondicije?

– To varira od projekta do projekta, svakom priđem na drugačiji način, pa pronalazim i nove vježbe i rituale ulaska u sebe jer je svaka rutina dosadna. Prošao sam puno toga, sve ono što pomaže da lakše izađeš na scenu i izložiš sebe, što je jako neprirodno stanje. Rijetko se govori o tome što se  s glumcem događa kad se spusti zavjesa, kad pogasi sve te svoje „programe”, a da se oni ugase treba ti neko vrijeme jer je sve to jako intenzivno, kao jedan mali paralelni život.

Imaš tremu prije premijere?

– Nije to trema, nego glupo, ali podrazumijevajuće nerviranje ni za što. Mislim da je trema rezultat toga, tog izlaganja sebe pred auditorijem. Ljudi znaju reći da su glumci ekshibicionisti, da to vole, ali to ovisi o motivu zbog kojeg je netko ušao u tu profesiju. Ti su motivi različiti.

Kako si ti ušao u glumačku profesiju?

– Ja sam prohodao u kazalištu. (smijeh). Bilo je to lutkarsko kazalište u Rijeci. To je kazalište imalo zajedničko dvorište kao i stan moje none, i u njemu sam bio dio inventara. Gledao sam sve predstave i sve probe, imao sam svoje mjesto u zadnjem redu partera, i tu sam se inficirao kazalištem. Sa šest godina čak sam imao svoj prvi performans, na noninom prozoru, s kojeg sam zabavljao kikiće koji su galamili dok su čekali predstavu. Dobio sam aplauz kao da su na prozoru svirali Stonesi, a Nevenka Benković, tadašnja ravnateljica kazališta, napisala je i recenziju koja se zvala „Lutka malog Livija”.

Znači, otpočetka si znao što želiš biti i iz Rijeke si nakon gimnazije došao na Akademiju u Zagreb?

– Pa nije moj put bio tako jednostavan. U tinejdžerskoj dobi, taj mi se moj san činio potpuno nerealnim, jer sam imao partizansku predodžbu o tome da glumac mora biti pojava, naočit, s brkovima. Između ostalog godinu sam dana radio kao scenski radnik u riječkom kazalištu. Bio sam na pozornici kad je zastor spušten. E, to mi je bilo tužno. No horoskop se nekako posložio da se studij glume u Rijeci otvarao baš te godine, i da se to nije dogodilo, mislim da bih odustao. Bili smo prva i jedina generacija koja je studirala glumu u Rijeci, a diplomirao sam tek krajem 1990-ih, jer sam morao, kako bih mogao raditi na ADU kao asistent.

Jesi li volio raditi sa studentima?

– Jesam. Bio sam asistent kod Neve Rošić i Koraljke Hrs, i to mi je bilo zaista predivno iskustvo. To više što sam imao priliku i sreću sa svim svojim studentima biti zajedno u raznim predstavama, i tako sam im i pristupao, kao budućim kolegama…

Neosporno je cijeli tvoj glumački rad obilježila suradnja s Pandurom, s kojim si počeo raditi u Mariboru. Kako bi opisao te svoje prve glumačke godine?

– Bio je to idealni kazališni svijet poput sna, kakvog je mogao osmisliti jedino Pandur. U svakom smislu, kreativnom, produkcijskom, uz brojna gostovanja po Latinskoj Americi – Carasas, Bogota, Mexico City, Guanahuato, ali i po europskim gradovima: Beč, Graz, Drezden, Salburg, Milano, Madrid…itd. Imao sam 25 godina kad sam ušao u taj laboratorij u kojem sam bio doslovce po cijele dane jer smo u kazališu imali sve što je bilo potrebno za rad na pojedinoj predstavi: satove pjevanja,  mačevanja, flamenka, stepa, tai-chija, karatea… Sjećanje na tadašnju kreativnu atmosferu neizbrisivo je.

Znao si slovenski kad si došao u Maribor?

– Ni riječi, premda mi je mama Slovenka, ali kod kuće nikad nije govorila slovenski. Nije lako glumiti na stranom jeziku, ali kako kažu, bio sam dobar, nije se osjetio akcent, no kad sam se vratio u Zagreb, hrvatski mi je bio malo poljuljan jer sam mekše izgovarao vokale pa sam morao raditi na tome.

Kako je nakon Maribora došlo do tvog angažmana u zagrebačkom HNK-u?

– Kad je mariborska priča završila, razišli smo se svatko na svoju stranu, a ja sam odlučio otići u Ameriku jer mi je trebalo neko vrijeme da se probudim iz tog sna i odlučim što dalje. No prije odlaska, vratio sam se u Rijeku, gdje se u HNK-u na sreću obnavljala  predstava „Vježbanje života”, u režiji Georgija Para, koji mi je ponudio da dođem u HNK Zagreb. Rekao sam: „Držim vas za riječ, kad se vratim, ako se vratim.” I vratio sam se. Zapravo sam cijeli život vezan uz nacionalne kuće, a u njima se radi literatura, naslovi klasika.

Što si radio u New Yorku? Kakvo je bilo tvoje američko iskustvo?

– Tamo su se događale predivne stvari, no za mene je to bio neki međuprostor u kojem sam tražio odgovor na pitanje što me zapravo zanima. Ušao sam u glumačku profesiju zbog rada na literaturi, to me zanimalo. Danas, nakon 23 godine, mislim da sam imao predivno društvo, družio sam se s Euripidom, Sofoklom, Gogoljem, Dostojevskim, Čehovom, Shakespeareom, Kafkom, Tolstojem, Marinkovićem, Krležom…Da sam ostao u Americi, imao bih neko drugačije iskustvo, ali mislim da nisam pogriješio.

Što ti je značila promocija u prvaka Drame 2006., a pritom si bio najmlađi u toj kategoriji? To nije samo formalno priznanje, sigurno laska…

– Kao privatnoj osobi znači mi nešto višu plaću, ali kao kazališnom djelatniku, ne znači puno jer je svaki projekt novi test koliko si iskren prema sebi, znaš li svoje mogućnosti i nemogućosti, svoje prednosti i mane, možeš li procijeniti svoju zrelost i nezrelost…i kako to koordinirati. Može biti jednostavno, ali ne mora. Ništa ne garantira da ćeš zadržati svoj nivo kvalitete ili istinitosti na sceni. Volim reći da je to kao hodanje po žici, moraš konstantno održavati balans.

Voliš fotografiju, imao si tri izložbe. Fotkaš i dalje?

– Da, ali nažalost neke predstave u kojima sam bio glumački intenzivno involviran, nisam mogao snimati i bilježiti. Radim svoj dnevnik fotografija i videa koje montiram i nekako imam osjećaj da će to biti zanimljivo pogledati nakon 10-15 godina. To su jako kratki filmovi u koje nastojim utkati ljepotu situacija kao i kolega koji  me nadahnjuju. Izložbeni prostor u second lifeu, iznad Trga bana Jelačića, gdje sam imao virtualni prostor na 32 tisuće kvadrata, za svaku predstavu jednu sobu veličine Džamije, nažalost je nakon tri mjeseca ukinut zbog nedostatka novca.

Vratimo se “Michelangelu”. Kakve su bile kritike?

– Kritike su bile sjajne, i talijanske i slovenske. Moram priznati da mi je jednako uzbuđenje bilo kako će publika u zemlji genija kakav je bio Michelangelo Buonarroti doživjeti Krležinu i našu interpretaciju. Međutim, kritika je to prepoznala, dapače, pisali su neke tako lijepe stvari da sam, dok sam ih čitao, imao dojam da su bili na našim prvim probama, da su vrlo dobro vidjeli čime smo se bavili tri mjeseca.

Je li predstava impresivna kao fotografije na Pandurovoj web stranici?

– Meni je to petnaesta predstava s Pandurom i svaki novi izazov koji je postavio pred mene bio je potpuno nepredvidiv. I na tome sam mu neizmjerno zahvalan. On je velemajstor u tome, kao i u postavljanju velikih zahtjeva. Uvijek zahtijeva od mene da tražim neke nove alate s kojima mogu artikulirati misao, odnosno „meso”, nekog novog materijala. Tako je bilo i ovaj put. U „Medeji” sam bez ijedne izgovorene riječi trebao artikulirati mit o zlatnom runu, a u „Michelangelu” smo se bavili borbom umjetnika s demonima duše, donošenjem kreativnih odluka, sukobom s okolinom i jezivim prokletstvom čekanja na inspiraciju. Na sreću, imali smo tri mjeseca za pronalaženje odgovora na pitanje kako to artikulirati tjelesno i misaono, ali taj proces nije bio nimalo lak. Jer, kao što sam prije spomenuo, to znači suočavanje s vlastitim prokletstvima čekanja na inspiraciju – ne uspoređujem se, naravno, s genijem kao što je bio Michelangelo – suočavanje s vlastitim demonima duše, ali se nadam da smo ih uspjeli pobijediti, bar za neko vrijeme.

Tekst: Mirjana Brabec
Foto: Sandra Vitaljić

Preporučujemo

Pročitajte i...

Preminuo velikan hrvatskog glumišta - Ivo Gregurević

Legendarni glumac kojeg će pamtiti sve generacije

Jake Gyllenhaal nam je jako zgodan, a kako samo pjeva...

Kao da nije dovoljno što je vrhunski glumac i zgodan frajer...

Preminuo Tomaž Pandur

Nevjerojatne vijesti stižu iz Skoplja

Oni su slavili...

Tko su dobitnici nagrada časopisa Story 'Hall of Fame'?

Bodan Diklić

Intervju s Bogdanom Diklićem

Glumac Bogdan Diklić na sceni je već četrdeset godina, a sad samo u Zagrebu ima dvije premijere - filmsku i kazališnu!

Frano Mašković

Intervju s Franom Maškovićem

Na tragu međunarodne afirmacije ZeKaeMa i mladi glumac Fran Mašković surađuje s eminentnim europskim kazališnim redateljima

▲ Povratak na vrh