Intimu možeš prodati samo jednom

20.11.2019.

Denis Butorac o svojoj izložbi “Poslanica”

“Intimu možeš prodati samo jednom” tvrdi Denis Butorac, od nedavno fotograf s diplomom s Akademije dramske umjetnosti. “Ovo sam morao učiniti kako bih mogao nastaviti stvarati.”

U izložbi Poslanica kojom je za koncept osvojio nagradu Marina Viculin udruge Organ vida, Butorac otkriva svoju genezu kao fotograf i čovjek putem niza motiva, čitkim znakovljem i jasnom porukom. Približavajući se jednom od rituala o kojima nas je tjerao na promišljanje još u Homesicku, odlučio je proći kroz niz vlastitih rituala ne bi li dočarao onu dimenziju nadomak naše, gdje vladaju tajne, čežnja i mašta. Poslanica, kako ćete pročitati i u manifestu same izložbe, javno je pismo posvećeno nekoj osobi, a najčvršću konotaciju ima uz Bibliju. Butorac šalje pismo svome ocu. Suprotstavlja, uspoređuje I važe sebe I njega u procesu pročišćenja od svih neizrečenih ili zaboravljenih tjeskoba.

U priču nas uvodi diptih s motivima suze i naušnice u obliku križa. Stvaraju atmosferu koja je temeljna nota svih ostalih radova. U duhu biblijske ikonografije otkrivamo koja su evanđelja fotografova vlasita života skrojila njega kao osobu.

“Butorčeva diplomska izložba dokumentacija je i rekonstrukcija njegovog života u kojoj svaka izložena fotografija ili predmet iz njegovog djetinjstva reprezentiraju fragment sjećanja. Odrastajući u pretežito muškoj obitelji koja i dalje čuva ratne relikvije iz 1990-ih, Butorac iz obiteljskog arhiva preuzima ratne motive koji su ga pratili tijekom odrastanja i stavlja ih u kontekst osobnog razvitka kao samostalne osobe koja se ne može povezati s tim dijelom obiteljske povijesti. Kada umjetnik kao motiv u svojim radovima odabire ratna obilježja poput niza dobro očuvanih čahura metaka, nameće se pitanje predstavljaju li oni sponu s mačizmom s kojim se on suočava i pokušava nositi. Tematizirajući otklon od društvenih očekivanja, autor se kroz fotografije i izložene predmete bavi svojim nepripadanjem uvriježenoj slici muškarca tako što izrazito ratnim, maskulinim prizorima suprotstavlja osobne, feminine elemente”, stoji u predgovoru Leopolda Rupnika u katalogu izložbe.

Slučaj je takav da se Butorac upravo femininim elementima suprotstavlja odveć očekivanom mačizmu, no ova izložba prodire puno dublje i na kraju krajeva, osim fotografija koje već prikazuje, uspjeva stvoriti jednu potpuno novu sliku, novi svemir u kojem te suprotnosti, nakon što fotograf napokon dobija svoju šansu za ekspresijom, fukncioniraju zajedno.

Učinio je sve što do sad nije smio – ošišao se na irokezu, tetovirao i probušio uho, no možda je od svih oblika bunta najzanimljivije kako je Butorac portretom na kojem je intervenirao izvezenim motivom nadišao dječaštvo. U ovoj se prilici nije izborio samo za neakav modni hir, već za vještinu i znanje o nečemu što je bilo rezervirano za nekog drugog, a njemu samom zabranjeno.

“Vezenje je bilo nešto što rade djevojčice. I bake, naravno. Kada sam htio naučiti vesti, otac mi je rekao da mogu nacrtati što želim da mi baka izveze, no da nemam što raditi za okvirom i da igli nije mjesto u mojoj ruci.”

Prava se čarolija, doduše, događa kada se u priču uključe i veoma svečano, tipološki, gotovo muzejski izložene razne očeve čahure. Tada se tek izdiže reljef, maketa univerzuma u kojem dvije priče imaju jednoko glasan odjek i jednak utjecaj na njegovu stvarnost, za razliku od onoga kako je, bar što se tiče fotografa, stvar funcionirala do sad. Sve ono čemu se odupirao ili bolje rečeno, ono što ga je odbijalo i odbacivalo, sada više nije tako strašno i veliko, no nije niti poraženo ili uništeno. Parira mu i živi s njim, po prvi put ne mora nešto prešutjeti ili skrivati. Ono čime se ponosi Butorac, jednako je onome čime se ponosi njegov otac. Ono što voli konačno je u skladu s onima koje voli. Tek u retrospektu na malo prije spomenuto djelo s motivom tetovaže vidimo kako je ta simbioza zaista moguća.

“Moji roditelji nisu bili oduševljeni kad su saznali da se želim baviti fotografijom, no na prvoj su mi izložbi u knjizi utisaka, između ostaloga napisali “Ponosni smo na tebe.”, odlučio sam kako ću to istetovirati ironično kada završim fakultet.”

No, ova se tetovaža zapravo čini najmanje ironičnom od bilo kojeg drugog motiva s izložbe jer pokazuje kako sve ostalo nad čime roditelji negoduju može, baš poput Butorčevog izbora profesije, postati nešto na što mogu biti ponosni.

Piše: David Morhan

Fotografije: Denis Butorac, Denis Komljenović

Preporučujemo

Pročitajte i...

▲ Povratak na vrh