Petra Hrašćanec o plesu i samoći udvoje

13.08.2019.

Povodom najnovijeg izdanja Monoplay festivala, porazgovarale smo s nevjerojatno talentiranom Petrom Hrašćanec

Poznata kao fantastična plesačica, bogatog umjetničkog staža, okrunjenog i Nagradom hrvatskog glumišta, te omiljena pedagoginja, koja je odgajala brojne generacije mladih plesačica i plesača, Petra Hrašćanec među najprepoznatljivijim je licima domaće plesne scene. Danas docentica na zagrebačkoj ADU, Petra je i umjetnička voditeljica festivala suvremenog plesa Monoplay u rodnome Zadru, čiji je fokus solo izvedba. Povodom najnovijeg izdanja festivala, ukrale smo Petri nekoliko dragocjenih minuta da popričamo o pozadini festivala, aktualnom izdanju te njezinom vlastitom odnosu prema solu…

Za početak, nedavno si imala gostovanje s predstavom Kompas, nastalom u suradnji s dugogodišnjim suradnikom Sašom Božićem te švicarskom umjetnicom Simone Aughterlony, na jednom od najvećih plesnih festivala u Europi – ImPulsTanz. Budući da će domaća publika morati pričekati kraj listopada da pogleda predstavu, reci nam nešto o predstavi da nam ublažiš muke po iščekivanju – što je bio početni impuls za početak rada na ovoj predstavi?

Predstave na ImPulsTanzu prošle su iznimno dobro i stvarno smo zahvalni na mogućnosti da predstavimo Kompas na ovako prestižnom mjestu. Kao i na dosadašnjim izvedbama (u Brazilu, Argentini, Švicarskoj, Italiji…), publika se povezuje sa slikama kroz pojam samoće udvoje. Gledatelj je pozvan na putovanje u specifično likovno i zvučno sagrađenom svijetu (Ana Savić Gecan i Hahn Rowe), asocirajući prostranstvo s olujama (svjetlo: Bruno Pocharon), vodom, soli, vinom i krvlju. Ritualna frenetičnost plesa samo je jedan od načina prepoznavanja poznatoga u širokom prostoru asocijacija koje ova predstava nudi. Kompas je plesni i kazališni odgovor na Odiseju, u kojoj je glavna tema samoća ili bivanje sa sobom u prisutnosti drugoga. Potonje je nekako bila misao vodilja pri planiranju projekta pa smo Saša Božić i ja pozvali Simone na suradnju jer nam se učinilo da nas dvije zanimljivo funkcioniramo na sceni na nivou fizičke sličnosti, i potpuno različite performativne specifičnosti. Mislim da je rezultat čak i nadišao naša očekivanja i želje!

Jedva čekamo! No najprije slijedi Monoplay, koji je jedini festival solo izvedbe u Hrvatskoj i ove godine slavi čak jedanaest godina (čestitamo!). Kako se javila želja i potreba za njegovim pokretanjem?

Prvi Monoplay prije jedanest godina osmislila je Sanja Petrovski te je kao glavnu funkciju imao prikupljanje sredstava za daljnje školovanje članice zadarskog plesnog ansambla Matee Bilosnić. Solo forma dogodila se tako što smo se svi odazvali na poziv te pripremali materijal u svom kutku zemlje ili svijeta. Ipak, solo smo prepoznali i ranije kao vrlo specifičnu i tešku disciplinu pa je već drugi Monoplay ozbiljno zagazio u daljnje razvijanje te ideje.
Jedanaesti Monoplay donosi nam presjek novih tendencija u suvremenom plesu i izvedbenim umjetnostima te kvalitetom programa iz godine u godinu brani mjesto koje je zauzeo u srcima domaćih i stranih umjetnika te publike. Na prošlom, jubilarnom izdanju dobili smo pohvale za rad koji ulažemo u razvoj izvedbene scene čitavo desetljeće te potvrdu da je festival prerastao okvir ‘zadarskog proizvoda’ i postao relevantno mjesto za suvremeni ples u Hrvatskoj i šire. Kvaliteta samih programa ono je što najviše naglašavamo u svom radu jer smo svjesni da odgovorna uloga programatora znači promišljati promjenu. Iznimno nam je drago da tu promjenu vidimo iz godine u godinu u ljudima koji dolaze na festival, diskursu koji se stvara oko samog pojma izvedba te povećane potrebe za širenje u nove formate kulturnih sadržaja.

Sudeći po dosadašnjem radu, solo ti je blizak format, u kojemu si, štoviše, imala značajne uspjehe, je li to izbor iz ljubavi ili povremeno i iz potrebe? Što je najzahvalnije, a što najzahtjevnije kada je riječ o solu?

Solo je uvijek i ljubav i potreba. Kao i u svakodnevnici – dio dana ste sami i često se upravo u tom prostoru javljaju nove ideje, misli i želje, a ja mislim da je to tako jer nema distrakcija i potpuno ste posvećeni trenutku. Iz istog razloga solo može biti i zahtjevan jer smo sami sebi referentna točna te ne nastaje u odnosu na nešto ili nekoga. Tek kad pristanete na rizik da sami ovisite o sebi, kada si dopustite to povjerenje, stvari se počinju događati na sceni. Love will tear us apart, Anatomija mačke, Vratiti nekoga kući, čak i novi projekt koji planiram za 2020. godinu, različiti su solo radovi, ali ono što im je zajedničko dogodilo se 2007. godine, na zadnjoj godini studija u Salzburgu. Naime, nakon pretrpanog dnevnog rasporeda, svaki sam dan rezervirala dvoranu za solo rad. To je za mene bila prekretnica u shvaćanju načina na koji funkcioniram, ali i što me interesira u svijetu plesa, koji je jako širok. Ti dani provedeni u studiju otkrili su iskrenu sliku o tome da nisi svaki dan inspiriran, da postoje sati kad samo ležiš od umora i da je to zapravo u redu. I najbrži solo na sceni uvijek negdje u pozadini otkriva i ta stanja. Za mene to je suptilno upoznavanje osobe koja stoji na sceni, bez obzira na temu rada. Mislim da, kad pitate o potrebi, mislite na produkcijske uvjete i financiranje zar ne? Slažem se, postoje i takvi izbori kojima smo uvjetovani u Hrvatskoj, ali ja se trudim da ti uvjeti ne diktiraju što i kako ću raditi sljedeće. Polje plesa rijetko uključuje brojke.

Koji ti je trenutak u svim prethodnim izdanjima festivala ostao u osobito lijepom sjećanju?

Prošle smo godine imali izvrstan program i za mene je osobno predivan bio osjećaj gledati Xaviere le Roya sa predstavom Self-unfinshed uživo. Naime, ta predstava prošle je godine imala svoju dvadesetu godišnjicu nastanka i nema plesnog umjetnika koji tu predstavu ne smatra ‘lektirom’ suvremenog plesa. Mnogi tekstovi, ali i radovi u zadnjih 20 godina, referiraju na taj komad, koji svakako zaslužuje posebno mjesto i u mom poimanju plesa i pokreta na sceni. Nažalost, većina nas je upoznata s tim radom preko videa tako da je ovo bila jedinstvena prilika da uz nju proslavimo svoj desetogodišnji trud oko festivala. Sjediti u jednom malom kazalištu u malom gradu(koji je usput i tvoj rodni grad) i gledati Xaviera je za mene bilo jednostavno nevjerojatno.

Za kraj, bi li nam mogla izdvojiti recimo tri točke ovogodišnjeg repertoara koje se apsolutno ne propuštaju?

To mi je uvijek najteže. Radimo program na način da nema ‘crnih rupa’ i trudimo se da je svaka minuta u tih pet dana jako dobro iskorištena. Ali što se mora, mora se:

A) MONOdeskripcija – projekt koji omogućuje (po prvi puta u Hrvatskoj) slijepim osobama sudjelovanje na predstavi Pol Pi-a. Mnogi neće biti svjesni, ali u suradnji sa udrugom slijepih u Zadru, na predstavi ECCE (H)OMO, jedan dio publike pratit će predstavu u obliku opisa (recimo radijskog formata prijenosa) pomoću slušalica.

B) Predstava Funny & Alexander HIM, koja zatvara festival, pozvana je već petu godinu zaredom u Zadar i ove će se godine konačno dogoditi. Jako me zanima mišljenje naše publike na ovu jako specifičnu i proceduralnu predstavu koja pluta između tipičnog formata plesa, kazališta i performansa.

C) Izložba publike projekt je koji nas jako veseli jer se nadamo da će u off programu Monoplaya naši dragi gledatelji prihvatiti poziv za kuriranje vlastite izložbe sjećanja koja ih vežu za Monoplay. Dobrodošli su predmeti, crteži, fotografije i sl.

 

U produžetku pogledajte malu galeriju fotografija i obavezno posjetite Monoplay festival između 19. i 23. kolovoza!

Piše: A.F.
Fotografije: Press

Preporučujemo

Pročitajte i...

Kako nositi festivalski đir (i kad nismo na festivalu)

Metalik topovi i kristalići, vintage i boho chic... Kako prenijeti ultimativni ljetni look izvan šarenog festivalskog mjehurića

ELLE Kalendar: kuda se zaputiti u danima pred nama?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i zabave smiješe od 5. do 12. travnja?

Gdje otići večeras ako ste u Zadru?

Danas se cjelodnevnim programom obilježava 90. obljetnica rođenja Andyja Warhola

Chanel je otvorio prvi Creative Studio u Zadru

Chanel Creative Studio je mjesto na koje se može doći igrati i eksperimentirati s novim proizvodima uz pomoć stručnog tima

Jeste li čuli za festival sušenja odjeće?

Manifestacija je prilika da mjesne žene pokažu svoje vještine u ručnoj izradi odjeće

▲ Povratak na vrh