Intervju: pričali smo s redateljicom Leom Anastazijom Fleger

19.12.2018.

Mlada redateljica uoči večerašnje premijere otkrila nam je sve o predstavi "Zašto šutiš"

U skrovitoj dvorani SEK zagrebačkog teatra &TD, danas će zaigrati nova predstava mladog autorskog tima pod naslovom Zašto šutiš?.

Pažljiva studija svih suptilnosti svakodnevnice jedne sasvim obične i sasvim posebne ljubavi između dvoje ljudi, ova je predstava najavljena kao dominantno neverbalna te posvećena istraživanju nespektakularnih trenutaka koji se odvijaju uglavnom onkraj riječi, u vibrirajućoj tišini. Autorsku osovinu čini dvoje glumaca, Katarina Strahinić i Robert Španić, uz samouvjereno vodstvo redateljice Lee Anastazije Fleger, koja je ovom prilikom izdvojila nešto dragocjenog vremena iz pretpremijernog vrtloga da nam odgovori na nekoliko pitanja dok nestrpljivo iščekujemo predstavu, koja će nakon večerašnje izvedbe zaigrati još 20. i 21. prosinca u 20h…

Premijera je opasno blizu, kako si?

Uzbuđena sam i jedva čekam dolazak prve publike!


Kada si se poželjela baviti kazališnom režijom?

Od osnovne škole svaki sam tjedan išla na dramsku u Zagrebačkom kazalištu mladih. U kazalištu sam praktički odrasla, no kazališna režija me zainteresirala tek pred kraj gimnazije. Na dramskoj smo radili vježbe, improvizacije, male predstave i tamo smo svi zajedno bili dramaturzi, glumci, scenografi, kostimografi i redatelji. Sa 16 godina sudjelovala sam u predstavi ZKM-a „Put oko svijeta u 80 dana“ koju je režirao Krešo Dolenčić. Tada sam prvi put vidjela i osvijestila što sve redatelj radi, kako vodi glumce, razvija ideje, radi atmosfere, igra se s tekstom, i kako teče pravi proces rada na predstavi. Tada sam pomislila da bih možda jednom ja voljela raditi baš to. No, budući da su u mojoj obitelji gotovo svi pravnici, ekonomisti i zubari, dosta dugo sam mislila da kazalište može biti samo hobi, da ću se njime baviti u slobodno vrijeme, uz neko drugo zanimanje. Tek kada sam upisala Akademiju dramske umjetnosti shvatila sam koliko je posvećenosti potrebno za kazalište i uvidjela da je to to.

Što najviše voliš u svome poslu?

Mi u kazalištu imamo privilegiju da se igramo. Na sceni stvaramo svjetove, mikrokozmose sa svojim pravilima i zakonitostima uspostavljenog, vanjskog makrokozmosa. Veseli me upravo osmišljavanje tih svjetova. U cijelom kazališnom procesu, ipak najviše volim rad s glumcima.

 

A što najmanje voliš?

Radimo najljepši posao na svijetu. U radu na predstavi sudjeluje veliki broj ljudi, od autorskog tima, preko glumaca, do tehike, propagande i sl. Predstava je mali dragulj, stroj u kojem je svaka osoba zadužena za pokretanje jednog kotačića da bi cijeli stroj funkcionirao, da bi predstava stala na noge. Ne volim se na projektu susresti sa ljudima kojima nije stalo do predstave, koji svoj dio posla odrađuju, koje rad na predstavi ne ispunjava i ne veseli, i kojima je dolazak u kazalište samo obaveza koju moraju odraditi da bi dobili svoju plaću.

Kako ste gradili predstavu Zašto šutiš?

Predstava Zašto šutiš? autorski je projekt Katarine Strahinić, Roberta Španića i mene. Nastala je isključivo kroz istraživanje i improvizacije. Teme, motivi, odnosi, scene. Naravno, prije prve probe, imali smo mnoštvo ideja, koje smo na probama isprobavali, nadopunjavali i mijenjali. Cijelu predstavu strukturirali smo iz raznih vježbi i zadataka. U radu su nam se pridružili i Ana Sarić, koja je sve naše zamisli oblikovala kroz prostorna i kostimografska rješenja, te Milorad Stranić sa predivnom glazbom.

 

Predstava je «dominanatno neverbalna». Što se sve događa u tišini?

Kroz rad smo se bavili specifičnim tipom komunikacije koji najčešće izbjegava razgovor o esenciji problema. Iako su u većini situacija oboje glumaca zajedno na sceni, tekst se formalno igra u obliku monologa. Lica su stavljena u takve situacije da jedan uvijek namjerno šuti ili ne želi govoriti. Ta šutnja jednog od lica određena je situacijom. To može biti kako bi se izbjegao razgovor o problemu, zbog ljutnje, zbog šoka, ugode, itd. i nikada ne dođe do „normalnog“ dijaloga. Situacije koje podržavaju monologe veoma su čvrste i opravdavaju stanje glumca u kojem on ili ona šuti. Motivi lica iz priče postaju transparentni i njihovi problemi prebacuju se na razinu općeg ljudskog postojanja, univerzalnog ljudskog iskustva većine parova danas. Ono što je nekada bila Yorickova lubanja za Hamleta ili sjekira u Klitemnestrinoj ruci, danas, u predstavi Zašto šutiš?, postaje glasovna poruka na mobitelu, Nutella ili npr. tegla sa cvijećem.

Predstava se sastoji od izabranih prizora iz zajedničkog života to dvoje ljudi. To nisu sjećanja svađa, prepirki, vjenčanja, zabava, proslava rođendana ili obljetnica. Ne prikazuju se velike, atraktivne scene. U fokusu su momenti koji dolaze nakon tih događaja. Gledamo reakcije na te situacije, ono što slijedi odmah nakon ili nakon sa većim vremenskim odmakom od određene situacije. Gledamo ono što se događa kada vrhunac momenta više ne postoji i kada se treba nositi i suočiti sa posljedicama određenog djela, situacije, scene. Tada i ondje nastupaju tišine, dramatične tišine. Zato ova predstava i jest dominantno neverbalna. Izgovara se jako malo riječi. Izgovorene rečenice bitnije su u motivaciji lica, nego u sadržaju samih rečenica. Te dugačke tišine ispunjene su svakodnevnim dužnostima i obavezama, rutinom i objektima karakterističnim svakom domaćinstvu, svakoj kući, svakom životnom prostoru.

Što bi voljela čuti od publike nakon premijere?

Voljela bih da se publika prepozna u našim protagonistima, da ih uvučemo u priču i da nakon predstave razmisle o odnosima sa svojim bližnjima. Da krenu razgovarati o problemima i pokazivati emocije. U tom smislu ova predstava želi biti situacijski prepoznatljiva, životno autentična i komunikabilna sa današnjom publikom. Publika je smještena vrlo blizu glumcima i pozvana je uvući se u život dvoje ljudi na sceni. Publika je pozvana na dijeljenje emocija i iskustava. U današnjem svijetu, u kojem su ljudi pažljivi pri dijeljenju istinskih emocija, ova predstava nudi nadu da je držanje i briga za drugoga mnogo važnija od bilo čega na ovome svijetu.

Piše: Ana Fazekaš
Fotografije: Press

Preporučujemo

Pročitajte i...

ZKM Dok nas smrt

'Dok nas smrt ne rastavi' ovog vikenda u ZKM-u

Svakako pogledajte predstavu prema prvom dramskom tekstu Mire Furlan u kojoj Miki Manojlović debitira kao redatelj

ELLE Kalendar: gdje se opustiti i zabaviti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 23. do 30. kolovoza?

Mlada aktivistica zaplovljava preko Atlantika

Greta Thunberg se otisnula, a njezino putovanje možete pratiti uživo

Mračna tajna tvornica trapera šokirala modni svijet

Radnice prisiljene na seksualne odnose s šefovima

▲ Povratak na vrh