Marina Uzelac: umijeće i umjetnost glazbenih spotova

24.04.2019.

Filmska redateljica i fotografkinja otkrila nam je čar rada na glazbenim spotovima

Marina Uzelac gradi impresivan staž u mediju glazbenih spotova, a dosad je surađivala s najprominentnijim regionalnim bendovima nezavisne scene, počevši s Artan Lili, preko bendova Nežni Dalibor i Ti, dok je njezina suradnja sa zagrebačkim alt miljenicima Seine-om ovjenčana četvrtim spotom s nadolazećeg albuma koji željno iščekujemo u travnju! Upravo povodom ambicioznog stop-motion spota za pjesmu Nebo, popričale smo s Marinom, koju je ljubav prije nekoliko godina, nakon završenog studija filmske režije u Beogradu, nanijela iz Pančeva u Zagreb – o prošlosti, sadašnjosti i, po svemu sudeći, blistavoj budućnosti…

 

Foto: Marko Milovanović

 

Kako bi se predstavila, Marina, čime se baviš?

Trenutno se bavim snimanjem pretežno glazbenih spotova i osjećam da još nije vrijeme da snimim film, nemam još priču koju želim ispričati, i onda mi je lakše raditi kroz medij glazbenih spotova. Ne znam tko sam, ne znam još kako se predstaviti (smijeh).

Kako si počela raditi spotove?

Spotove sam krenula snimati tako što sam radila na pančevačkom filmskom festivalu, na kojemu sam trebala da snimim kratki promo video. Htjela sam zvati Artan Lili da mi da svoju pjesmu za video pa smo se dogovorili da ću njima zauzvrat snimiti spot, i tako je krenulo! S time da se pretežno družim s glazbenicima i nekako se najbolje osjećam s njima, s njihovim karakterom pa su mi glazbeni spotovi prirodno legli.

 

 

Biraš li sama pjesme s kojima ćeš raditi? Koliki je zapravo input glazbenika kada se radi spot?

Zavisi, kako kada – nekad biram, nekad mi pošalju. Uglavnom su to sve prijatelji čiju glazbu slušam i uglavnom mi daju sasvim odriješene ruke, a nekad imaju skice, ideje, kako oni to vide… ali većinom mi samo daju pjesmu i to je to.

Čini mi se da imaš veliku sposobnost autorske transformacije ovisno o tome s kime i čime radiš; kako pomiruješ to predavanje prostora za estetiku i poetiku benda za koji radiš, s uplivom vlastitog autorskog glasa i estetike?

Budući da sam imala sreće raditi s bendovima čiju glazbu slušam, onda tu glazbu negdje i osjećam i kroz nju se izražavam potpuno prirodno. Nije da mi se nameće pa da moram kroz nju da prilagodim svoju ideju svijeta, nego je to sve skupa nekako organski. Barem ja to tako doživljavam…

A kako se to razlikuje od rada na kratkim filmovima koje si dosad radila?

S glazbom imaš podlogu, početnu točku, a ja mnogo bolje funkcioniram kad mi netko zada neki mali okvir u kome ja mogu da stvorim što želim, nego kad moram iz zraka stvarati nešto… jer onda sam to previše ja, previše sam otvorena, a s glazbom me glazba skriva.

 

 

Ima li neki od tvojih radova koji više otkriva o tebi od drugih?

Pa očiti je odgovor Seine, jer živim s Ivanom i znam potpuno o čemu je ta glazba i onda nekako to osjećam kao zajednički rad i kao nešto intimno, daleko više nego s nekim drugim bendom. Nisam o tome nikada razmišljala, jer ja svoje spotove doživljavam kao da je svaki potpuno drugačiji. Neki mi ljudi kažu da znaju da sam ja radila spot kad ga pogledaju, ali ja ne vidim sponu između njih, kao ni među filmovima koje sam radila. Mislim da je to isto normalno jer se autor stalno menja, stalno ima potrebu da sebe rekreira, da stalno radi nešto novo pa kao autor ne vidiš da si svaki put to zapravo ti. I ne treba da to vidiš, treba da živiš u iluziji da je svaka stvar potpuno drugačije od prethodne. (smijeh)

 

 

Kažeš da nisi još spremna početi rad na filmu, no imaš li neki pojam o tome kakve bi filmove voljela raditi? Imaš li inspiraciju u nekim redateljima koje osjećaš bliskima svojoj percepciji filma?

Autori kojima sam fascinirana nisu autori koji rade filmove kakve bih ja voljela raditi. Recimo, uvijek sam bila fascinirana Michaelom Hanekeom, ali ne želim takve filmove sama snimati, to nisu priče koje želim ispričati. U posljednje vrijeme me fascinira pričanje priča kroz već opće poznate narative – volim se igrati s bajkama i mitovima, a sve više težim radu sa figurama, više nego s ljudima – zato stop motion, zato video spotovi, ali to se lako može promijeniti.

 

 

Što te fascinira kod tih arhetipskih priča?

Fascinira me to što u žanru imaš određena očekivanja pa lako možeš postaviti priču, i onda je izvrnuti naopačke. Jer mi se čini da je mnogo lakše plasirati neku ideju kroz nešto što je već opće poznato… Teško mi je govoriti o tome jer ne analiziram svoje radove, i ne znam govoriti o njima. Nešto napraviš i onda to ostaviš iza sebe, i nikada ne analiziraš što si htio reći. Radim intuitivno. Mislim da ljudi trebaju unositi svoj dojam o radu i mislim da je sve što oni unesu točno. Netko je napisao komentar na spot za Seineovu pesmu Nebo «drago mi je da ste se dotakli teme flat eartha». Nisam znala da sam se dotakla te teme, ali ako je to netko učitao – iako ne znam kako – okej! (smijeh)

 

Što još radiš ovih dana?

U planu je gerilsko snimanje spota za bend Zmajar. Snimam i film s Norom Verde Mogu i sama, o autoricama na našoj glazbenoj sceni, u koji me Nora zvala da budem snimatelj i direktor fotografije. To je nešto što nikad nisam bila – isključivo direktor fotografije, a da ne diram u režiju, i zanimljivo je iskustvo. Držim i radionicu muzičkih spotova u Kino Klubu Zagreb, koju sam prethodne godine već držala, i to mi je predivno. Radimo isključivo praktično, polaznici donesu scenarije i prolazimo sve faze do samoga snimanja – od knjige snimanja, traženja lokacija i glumaca… Zanimljivo je staviti se u situaciju da ti prenosiš znanje i iznenadiš se koliko si sposoban!

 

Foto: Momčilo Uzunović

 

Budući da si toliko bliska s našom regionalnom alt muzičkom scenom, koga bi nam izreklamirala?

Od novijih bendova na sceni definitivno Harvo Jay iz Osijeka, Zmajar iz Varaždina, Gazorpazorp iz Beograda, zatim nova iteracija veterana makedonske scene, 21. vek (zajedno sa svim njihovim drugim projektima- Bernays Propaganda, XaXaXa, My Tear, Vasko Atanasoski), i još bi spomenula Dimitrija Dimitrijevića, pseudonim Dimitrija Simovića frontmena benda Igralom.

 

 

Baviš se i fotografijom…

Da, koja je isto usko vezana uz glazbu. Glazba mi je nekako obilježila stvaralaštvo dosad, i ako bih morala sebe da opišem, rekla bih da je to apsolutno pogon na kojem radim, sve počinje od glazbe…

Voliš to raditi?

Obožavam. To je jedina stvar koju radim u životu da se osećam potpuno sigurno, ali možda dijelom i zato što je doživljavam kao hobi, a ne kao identitet pa me to oslobađa od preispitivanja.

 

Autoportret

 

Imaš li možda umjetnike ili umjetnice koje te inspiriraju, iz bilo kojeg medija?

Ispala sam iz šablone da posmatram umjetnike kao idole, ima puno umjetnika u svim mogućim sferama koje obožavam i koji komuniciraju sa mnom, ali mi je teško reći da me nužno inspiriraju, naprosto to više ne tražim.

 

 

A kad si upisivala Akademiju, tko ti je tada bio najdraži redatelj?

Jim Jarmush. (smijeh) To je opće mjesto, ali bio mi je fenomenalan jer je razbijao slijed rada – on prvo nađe ljude koji su mu interesantni i onda od njih gradi scenarij. I nedešavanje u njegovim filmovima mi je prekrasno… i dan danas ga obožavam.

A koji je bio prvi album koji si ikada sama kupila?

Mislim da je bio neki album Offspringa ili Paraf (smijeh)To od para koje ti mama da za užinu pa si kupiš cd. (smijeh).

Postoji li možda neki film koji ti je bio game-changer?

To je tako grozno pitanje jer kad u srednjoj školi misliš da ti je nešto promijenilo život, nije ti promijenilo život, nego si imala prepotentnu ideju o tome što ti možeš da shvatiš. Ja sam umislila da mi je to bilo Zerkalo, kao i svaki drugi filmadžija. Kad sam razmišljala čime bih htjela da se bavim, tražila sam nešto i to nešto je bio Tarkovsky, ali mi je grozno da to kažem naglas jer je tako pretenciozno. (smijeh) I Jarmusha sam obožavala tada. Imala sam sreće da su moji roditelji gledali jako puno filmova i navukla sam se na filmove kao jako jako mala. Bila sam isprva dosta sklona hororima, puštali su mi i Shining i Carrie, Kuma… Moj je ćale imao nekog dilera od kojeg je nabavljao diskove, to je tad bilo jako novo i onda sam bila kul lik u školi zato što su od mene svi mogli da nabave filmove. (smijeh) Tu se negde rodila ljubav prema filmu, jer sam imala prilike da gledam filmove koje ću mnogo kasnije tek razumijeti.

 

 

Piše: Ana Fazekaš
Fotografije: Press

Preporučujemo

Pročitajte i...

▲ Povratak na vrh