Mlada umjetnica Ana Ratković Sobota otkriva sve o izložbi “Šume” o kojoj svi pričaju

01.02.2018.

U utorak 6. veljače s početkom u 19 sati u Laubi - kući za ljude i umjetnost održat će se otvorenje izložbe Ane Ratković Sobote pod nazivom "Šume", a mi smo tim povodom porazgovarali s mladom umjetnicom

Ciklus slika “Šume” Ane Ratković Sobote nastavlja se na njen prethodni ciklus “Planine” u kojima je glavni motiv bio panoramski prikaz planina i šuma. Novim radovima autorica se približava planini i koristi potpuno drugačiji slikarski pristup.

Svaka slika nastaje u tri etape – nakon akrilnog podslika umjetnica preko cijele slike nanosi ulja tonova višestruko svjetlijih nego na fotografskom predlošku, a potom dolazi posljednji – tamni sloj ulja, na kojem umjetnica crta i urezuje oblike služeći se alatima različite debljine, ovisno o planovima koje prikazuje. Doživljaj naslikanog mijenja se ovisno o udaljenosti od slike. Ako sliku promatramo izbliza, zapažamo mnoštvo ekspresivnih linija i točaka, gotovo apstraktnu površinu urezanu u debeli nanos boje. No, odmicanjem od slike, ona poprima hiperrealistična obilježja.

Povodom izložbe koja se u utorak otvara u Laubi, Ana Ratković Sobota odgovorila nam je na pet blic pitanja u kojima otkriva što nas sve čeka na izložbi, koje su joj izložbe do sada bile najdraže, ali i što nedostaje hrvatskoj umjetničkoj sceni.

Što nas sve očekuje u Laubi na izložbi “Šume”?

Izložiti ću pet pet ulja na platnu velikih dimenzija. Najveća slika dugačka je gotovo 6m. Novi ciklus predstavlja veliki odmak u načinu rada u odnosu na moje prethodne slike. Mislim da će onima koji su upoznati sa onim što radim biti zabavno vidjeti promjenu. A za one koji će prvi put vidjeti moje radove, nadam se da će mi pristupiti i podjeliti svoje mišljenje sa mnom.

Tvoj proces rada sastoji se od tri različite etape. Koliko ti je potrebno za izradu jedne slike?

Kod izrade slike najviše vremena prođe dok čekaš da se osuši prethodni sloj boje, prije nego se nanese sljedeći. Radim uljanim bojama pa one usporavaju proces. Slike srednjih dimenzija slikala sam oko mjesec i pol svaku, a najdužu sam izrađivala pola godine (s ljetnom pauzom). To je bilo naizmjence veselo, a naizmjence frustrirajuće iskustvo, jer se toj slici nikako nije nazirao kraj, i činilo se da će izrada trajati vječno.

Do sada si izlagala na više skupnih i samostalnih izložbi. Koja ti je bila najdraža do sada?

Najdrže izložbe definitivno su bile na Palagruži, iako je sama izložba trajala vrlo kratko. Međutim put do otoka, boravak i spavanje na palubi ratnog broda, oluja i akcija spašavanja na gumenim čamcima je nešto što nikada neću zaboraviti.

Tko se prema tvom mišljenju posebno ističe na hrvatskoj umjetničkoj sceni?

To je jako teško pitanje. Mlađu hrvatsku scenu čine moji prijatelji pa ne mogu biti objektivna. Umjetnici se stalno ponovno potvrđuju, svakim novim djelom koje napraviš, stvaraš sebe iz početka, i nemoguće je opstati na staroj slavi, barem ne dugo. Mogu reći da postoji zbilja puno mladih umjetnika kojima se divim i koje cijenim, a rad, predanost i ljubav uvijek donose rezultate.

A što joj nedostaje? Kako bi mogla biti bolja?

Najveći problem likovnjaka je pronalazak adekvatnog prostora za atelje, a gradski prostori zjape prazni i naočigled propadaju. Ne razumijem zašto se gradski prostori ne daju u najam mladim umjetnicima, koji bi ih čuvali od propadanja. Najviše me žalosti kada vidim svoje kolege koji odustaju od svojih snova između ostalog i zato što im se nikako ne izlazi u susret po tom pitanju. Pronaći kvalitetan i povoljan radni prostor sa osnovnim uvjetima za rad u Zagrebu je strašno teško i obeshrabrujuće iskustvo, a takvi isti gradski prostori propadaju u centru grada, jer je netko iz nekog razloga gluh za potrebe svojih građana. No, nadam se uvijek najboljem.

Piše: Nives Bošnjak
Foto: PR

Preporučujemo

Pročitajte i...

▲ Povratak na vrh