Poznata talijanska vina Ronchi di Cialla prvi put u Hrvatskoj

04.06.2015.

Razgovor s talijanskim vinarom Ivanom Rapuzzijem, čija su vina, poznata ne samo po nenadmašnom okusu, nego i po organskom i biodinamičkom uzgoju vinove loze od kojih se proizvode, po prvi put stigla na hrvatsku vinsku scenu

U Hrvatsku su stigla nova talijanska vina – Ronchi di Cialla. Prvi susret je nevjerojatan – često bolje poznajemo mnogo udaljenije apelacije – ova potječu iz obližnje Furlanije, svega nekoliko kilometara od slovenske granice.

Na predstavaljanju – bila je to svježa, ugodna večer u zagrebačkom Bistrou Apetit, s pogledom na svjetla grada – imali smo priliku probati ih pet: bijela Ribolla Gialla i Ciallabianco, crvena Refosco i Schioppettino, te slatko – Verduzzo di Cialla.

Schioppettino je svojevrstan „flagship“ ove vinarije – posebna lokalna vrsta, koja je bila praktično izumrla dok je upravo ovdje nisu vratili u život. No, sva vina su iznimno pamtljivog, upečatljivog okusa, koji je pun, zaokružen, elegantan, bogat i delikatan.

Radi se o tradicijskim sortama, autohtonim i tipičnim za kraj u kojem se uzgajaju (prvi spomen schioppettina datira u 13. stoljeće), ali unutar tog nekog dominantnog, klasičnog spektra ova su vina vrlo „edgy“, ona su hrabra i zaista jako daleko od kompromisa. Ne gubeći kontrolu, u spektru okusa Ronchi di Cialla odlazi daleko.

 

Ivan Rapuzzi u dolini Cialla

Ivan Rapuzzi u dolini Cialla

 

Kao da se najbolje od tradicije ovdje spaja s najboljim od inovacije, virtuozna igra u kojoj su stras za rizikom i samopouzdanje u podjednakom balansu kao tanini u boci. Vinariju u dolini Cialla, u blizini Udina, su 1970. godine osnovali Dina i Paolo Rapuzzi, a danas je vode njihovi sinovi – Ivan i Pierpaolo.

Također, ono što ova vina čini posebnim način je njihova uzgoja. On je organski i biodinamički i u njemu se ne koriste niti dodatni fertilizatori, niti zaštitna sredstva. Paradoksalno je kako je danas ovaj prirodan način uzgoja zapravo iznimka, pa moramo pričati o posebnim okolnostima koje omogućuju opstanak ove vrste, iako je zapravo njezina unutrašnja dinamika predstavnik onog – normalnog.

O tome kako se Ronchi di Cialla meko uklapa u širi ekosustav kraja, na koji je način takva ekološka proizvodnja središnja misija ovih vina, te kako je tako nešto uopće moguće pričali smo s jednim od vlasnika ove vinarije, Ivanom Rapuzzijem, koji je u Zagreb je stigao ravno s još jedne prezentacije – u New Yorku.

 

Jelovnik na predstavljanju vina Ronchi di Cialla u Bistrou Apetit

Jelovnik na predstavljanju vina Ronchi di Cialla u Bistrou Apetit

 

Ovo je zapravo ekskluzivan razgovor, vođen oko ponoći u Bistrou Apetit – jednini intervju koji je Rapuzzi stigao dati u Hrvatskoj.

* Iz kakvog kraja dolaze vaša vina? Priča se o području koje je i pitomo i eksremno, duboka dolina, visoke planine, ekstremne temperaturne razlike…

– Cialla je mala dolina koja je posebna u geografiji Furlanije. Orijentirana je u smjeru istok-zapad, za razliku od svih ostalih dolina u Furlaniji, koje su orijentirane u smjeru sjever-jug. Zbog toga ima drugačiju mikroklimu od ostatka regije.

Bogata je vodom, kroz nju teku potoci, a posjeduje i neke osobine planinskog kraja, a ne „samo“ brdovitog, kao što je slučaj sa susjednim dolinama. Kraj je također dobro pošumljen. 95 posto područja prekriveno je prirodnom šumom. To je danas velika rijetkost, posebno u Italiji, gdje su u glavnim vinorodnim krajevima šume gotovo u potpunosti posječene, vrlo je malo šume unutar vinograda. Kod nas je suprotno –vinograd je okružen velikim šumama. To se itekako osjeća na okusu vina – njegovom kompleksnom, a opet uravnoteženom okusu.

* Kako ste se odlučili za biodinamički pristup – najsloženiji oblik ekološkog uzgoja?

– Mi smo bili „ante litteram“, okrenuli smo se tome dok nitko nije pričao o organskom i biodinamičkom uzgoju. Jednostavniji, prirodniji, tradicionalniji, za nas je to bio logičan način uzgoja vinove loze. Ali ne radi se samo o grožđu. U Italiji, na primjer, sjeme trave koje raste u vinogradu doalzi sa svih strana svijeta, dok kod nas raste posve lokalna, „naša“ trava – kakva bi rasla i inače. Također, uzgajivači sijeku šume u blizini vinograda, tvrdeći kako tamo žive ptice koje pozobu grožđe. Mi smo odlučili da tako nešto nećemo raditi. Sve te stvari, uz biodinamički i organski uzgoj, danas su naša prednost.

Od početka nismo koristili nikakva zaštitna sredstava protiv insekata. Paraziti na vinovoj lozi i isti kao i oni koji se zatiču u šumi. Netko će to shvatiti na način da ga šuma ugrožava, a mi smo zaključili da – imate li u blizini šumu, imat ćete i prirodne predatore, koji se tim parazitima hrane. Posječete li šumu, ne samo da ostajete bez nje, nego ćete se morati okrenuti i intenzivnijim tretmanima zaštitnim sredstvima, i tako ukrug. Radije smo ostali izvan toga, i umjesto toga čuvamo i štitimo ekosustav. U zadnje vrijeme i svjesno radimo na unapređenju biološke raznolikosti.

Testiramo vlastita zemljišta – uspoređujemo broj i količinu vrsta koje žive u netaknutom tlu i one u zemlji u našim vinogradima. Ukoliko se radi o istim vrstama u istoj proporciji, smatramo da smo na dobrom putu. Ne radi se samo o tome što ćete i kako uzgajati, nego i tome kako će vaše prisustvo utjecati na okruženje u kojem se nalazite.

* Je li to princip uzgoja u cijelom vašem kraju, ili ste iznimka?

– Mislimo da je to budućnost. Želimo stvarnu, ali stvarnu održivost. To nam je misija od koje ne odstupamo. Kako vrijeme prolazi, sve više ljudi razumije što radimo, i podržava nas na različite načine.

Ali za tu podršku ima i još jedan, posve jednostavan razlog – zahvaljujući našem pristupu, vino nam je posebnog okusa. To je naprosto naša filozofija, koja nije regulirana zakonom, niti ima posebne poticaje od strane lokalne zajednice. Srećom, nije ni zabranjeno – ako tako želite, tako radite, a mi dugoročno smatramo da se to isplati. Također, ne koristimo gnojiva – trsovi su nam zdravi i duboko ukorijenjeni, u tlo koje je plodno. Naprosto – sve je prirodno. Imate li dobro, prirodno okruženje, dohrana nije potrebna – treba vam samo ako ste prethodno sve uništili i osiromašili tlo.

* Ima li u vašem kraju i drugih vinara?

– Da vam pravo kažem, ni ne znam – u našoj dolini mi smo jedini (smijeh). Dolina je „sub-zona“, poseban terroir, nešto poput grand-cru područja u Francuskoj.

* Ima li u takvom pristupu i otegotnih okolnosti?

– Kako uzgajamo domaće vrste na ograničenom teritoriju, ne možemo razmišljati u terminima rasta poput drugih kompanija. Nemojte me krivo shvatiti – u poslovnom smislu nama to uopće nije problem. Ali posljedica toga jest da se na nekom tržištu zapravo dosta sporo širimo, ne proizvodimo dovoljno da odjednom možemo dobro „pokriti“ područje na kojem postoji potražnja. Primijetio sam da u Americi recimo vrlo malo ljudi zna za naš schioppettino. Oni mahom znaju za cabernet, „cab“, kako kažu. Cab-sauvignon, cab-franc, to je to. Ili merlot, ili od bijelih – chardonnay.

Dakle, ono najpoznatije. Schioppettino je za njih nova vrsta – iako je zapravo jako stara (smijeh), prvi zapisi potječu iz 1282. godine. To ne znači da su u Americi nezainteresirani, da ne žele probati vino, ni blizu tome. Štoviše, u zadnje vrijeme mi se čini kako je i tamošnje tržište sve otvorenije da kuša i nešto novo. Tako da vjerujem da će se i to polako mijenjati.

* Kako je uopće došlo do toga da su se vaši roditelji okrenuli vinskom biznisu?

– Moji roditelji počeli su s uzgojem 1970. godine, na istim terasama na kojima se vinova loza uzgajala u srednjem vijeku. Schioppettino se tijekom sedam stoljeća dobro „uhvatio“ u cijelom kraju, ali onda je u drugoj polovici 19. stoljeća epidemija filoksere gotovo uništila tu vrstu. Zapravo, ona ju je i uništila u nekom komercijalnom, uzgajačkom smislu – ostalo je zaista vrlo malo uzoraka. Za epidemijom slijedila su dva svjetska rata, a cijeli je kraj i u prvom i u drugom bio prva linija fronte. To ne samo da su bila dodatna uništenja, nego se i stanovništvo odselilo ili poginulo, i svi su poslovi ovdje stali, ne samo vinogradarski.

Do polovice 20. stoljeća, schioppettino se smatrao izumrlom vrstom. Kad je moj otac stigao u dolinu, tog su se grožđa sjećali samo rijetki najstariji stanovnici. On si je tada dao u zadatak da ga pokuša barem pronaći, a onda možda i oživjeti. Dvije godine su mu trebale da pronađe 60 živih trsova, ne na jednom mjestu, naravno, nego po cijelom kraju. S tim je počeo, tako da danas u vinogradu ne samo da imamo pojedine primjerke, nego vrstu u njezinoj ukupnoj bioraznolikosti, koja je do danas preživjela.

* Je li vaš tata bio vinogradar i prije toga? Je li imao iskustva?

– Ne. Ni on ni mama uopće se nisu time bavili. Radili su u Milanu, u kompaniji Olivetti, industriji precizne mehanike i uredske opreme. Ali su željeli promijeniti život – bilo im je dosta budžeta, sastanaka, šefova… Znate već. Željeli su se okrenuti prirodi, tradiciji, normalnom, integriranom životu, svemu obrnutom od onog što je industrija u kojoj su radili smatrala za vrijednost. U to vrijeme, cijela je Italija išla sa sela u grad, a oni su krenuli suprotnim smjerom.

U Furlaniji je vinogradarstvo tradicija, i tako su krenuli. Nije to bilo ni lako za nekog tko je stasao kroz neke od vodećih talijanskih industrija – kad su stigli, u cijelom kraju nije bilo telefona, struje je jedan dan bilo, drugi ne… OK, nije to bila samo tradicija – vinogradari Antinori i mi bili smo, primjerice, prvi koji smo uveli bijela vina u bariku u Italiji. S crvenim vinima u bariku smo doduše počeli par godina nakon Antinorija, ali svejedno – bili smo drugi. Rezon mog starog bio je – imamo autohtonu vrstu, imamo odlično zemljište, odličnu mikroklimu, imao stoljetnu tradiciju – i sad idemo pokušati poštovati sve te činjenice i iz toga pokušati napraviti distinktivno međunarodno vino.

* Kako je on to znao, kao netko iz industrije, tko se nikad time nije bavio?

– Pa što da vam kažem… Jako je volio vino.

* Cijelo vrijeme pričamo kao da se radi o pravom kontinentalnom vinu, ali zapravo, vaš vinograd nije ni daleko do mora?

– Ne, nikako se ne radi o isključivo kontinentalnom vinu. Cialla je točno 35 kilometara od Jadranskog mora i 30 kilometara od Julijskih alpa. Tu je i mekoća Mediterana i svježina Alpa. I ta se kombinacija osjeća i u okusu.

Pripremio: Ivan Salečić
Fotografije: press

Preporučujemo

Pročitajte i...

Vinart Grand Tasting i ove godine razmazio Zagreb

Po treći put, Vinart Grand Tasting pokazao je što se dobije spojem dobre organizacije i prekrasnog svijeta vina

Spasonosna vinska srijeda ili kako u pet koraka zaboraviti da je sutra radni dan

Došao je i taj dan. To međurazdoblje. Dan koji frustrira mnoge, onaj dan koji nas vraća u surovu stvarnost nakon božićnog hedonizma, dan nakon Štefanja koji nas već izudaranom budilicom izgura natrag na posao, dan u kojem samo razmišljamo o preostalim božićnim kolačićima i toploj dekici. Dan koji zaziva kraj mjeseca i novu priliku za odmor i slavlje nadolazeće Nove godine

INTERVJU Tom Gretić: Tajna par zrnaca šećera

Proslavljeni chef, čiji karijerni put uključuje Salzburg, Dubai, Dubrovnik, Beograd i Rovinj vratio se u Zagreb, kao chef patron restorana Bistro Apetit

Bistro Apetit za dobar, bolji, najbolji tek!

Chef poznatog zagrebačkog restorana Goran Kočiš postao je član JRE (Jeunes restaurateurs), europskog udruženja vrhunskih mladih kuhara

Vina koja se piju opet i - opet!

Hrvatska premijera velike makedonske vinarije Dudin na jednoj od središnjih scena zagrebačke gastronomske kulture i obrazovanja - u Klubu Gastronomada

Meka i neukrotiva ćud plavca malog

Predstavljajući u zagrebačkom Bistrou Apetit zacijelo najpoznatije hrvatsko vino, ovaj put iz hvarske vinarije Ivan Dolac, otkačen i entuzijastičan chef Goran Kočiš svojim je jelovnikom napravio moćan, intenzivan, a opet minuciozan i senzibilan show

▲ Povratak na vrh