Razgovarali smo s jednom od najperspektivnijih redateljica našega moćnoga mladoga filmskog vala, Antonetom Alamat Kusijanović

21.06.2018.

Coming of age u filmskim dubinama

Od mediteranskog plavetnila do snijega i leda pa natrag…, razgovarali smo s jednom od najperspektivnijih redateljica našega moćnoga mladoga filmskog vala, Antonetom Alamat Kusijanović.

Završila si produkciju, a zatim si se prebacila na režiju, sve nam ispričaj.

Zapravo sam jako željela upisati arhitekturu, ali nisam bila dobra u matematici pa sam upisala filmsku i kazališnu produkciju. Shvatila sam da je to najbliže onome što sam uvijek radila – organizacija uličnih predstava kada bih poslala svu djecu da od mame i tate uzmu po deset kuna! Glumila sam u kazalištu od sedme godine, ali znala sam da gluma nije moj poziv. Uživala sam u produkciji, a nakon što sam završila Akademiju dramske umjetnosti, preselila sam se u Ameriku i zaposlila se u filmskoj produkcijskoj kući. Shvatila sam da je u SAD-u producentski posao drukčiji nego u Europi, producent je mali segment u velikoj mašineriji pa bude dosta suhoparno. Kupila sam kameru i počela snimati dokumentarac o građevinskoj tvrtki koja je bila u sukobu sa sindikatom. Bio je to zanimljiv, ali rizičan projekt i nitko ga nije htio režirati pa sam počela sama dok ne nađem adekvatnog redatelja. Baveći se time, shvatila sam da želim režirati. I tada sam upisala Columbia University!

Kako je bilo studirati na tako renomiranom fakultetu?

Ulazak na Columbiju je kao ulazak u hram – kampus s grčkim elementima, a u tom settingu osjećala sam se kao da mogu sve. Shvatila sam koliko mi je bilo važno odrasti u Dubrovniku i zašto mi je arhitektura bila toliko bliska – okolina definira naše perspektive i ambicije u životu. Osim što sam naučila osnove režije, na Columbiji sam upoznala većinu suradnika i snimila prve filmove. Bilo je i teško, ali to zaboraviš.

Ima li među tvojim studentskim filmovima neki koji bi izdvojila kao posebno zanimljiv, lijep, težak…?

Da! Imala sam ludi projekt “If We Must Die”, adaptaciju priče Kurta Vonneguta “The Honor of a Newsboy”. Moj producent, Talijan Giovanni Ferrari, fanatik kada je riječ o Vonnegutu, i ja kupili smo prava na priču pa sam mogla raditi što god želim. Vonnegut je ironičan, duhovit, ali mračan pa sam priču stavila u kontekst semi-horora u ledu. Snimali smo na lokaciji šest sati vožnje udaljenoj od New Yorka, u brdu, u oronuloj kući čiji su se vlasnici prezivali Mania. Imali smo rotvajlera koji u priči raskomada čovjeka, a glumio je Len Carioua, brodvejska zvijezda, koji je tada imao 77 godina. Uvjerila sam ga da mora snimiti taj film pa je prekinuo snimanje serije na NBC-ju, a kad je došao, pitao je: “Antoneta, je li ovo studentski film”. Pripremali smo set, dovezni četiri kamiona metala i dva stara automobila da izgleda kao otpad. Došli smo idući dan na set, ali ništa se više nije vidjelo jer je napadalo metar i pol snijega. Čistili smo, polijevali snijeg Coca-Colom da izgleda prljavije, da se vrati ugođaj mjesta kakav sam zamislila. Trebali smo snimati i u šumi, sa životinjama, svi smo imali grijače na rukama, nogama, kameri… Imala sam tri rotvajlera na setu iako je u filmu jedan. Objasnili su mi da je jedan samo za mirne scene, drugi za razigrane, a treći za napad. Najzanimljivije mi je iskustvo bilo režirati scene sa životinjama.

Kako se nakon toliko snijega dogodio posve mediteranski film?

Nakon iskustva u snijegu, pitala sam se što je najbliže mom stilu. “U plavetnilo” se izrodilo iz jedne slike moga djetinjstva na Kalamoti, gdje sam provodila ljeta kod none i pranone. Bio je to predivan i potpuno divlji dio moga djetinjstva. Bili smo banda otočana, podizali smo šatore, logore, ratovali, lovili guštere, izrađivali sablje… Htjela sam likove postaviti u takvo okruženje i sukob s hormonima, ranim pubertetom, vremenom kad si nesvjestan što ti se događa. Priroda izvan tebe je opasna, ali ona u tebi je još opasnija. Polako sam tražila priču, prvo na fakultetu, onda u različitim labovima, pa sam postupno došla do pozadinske priče o obiteljskoj agresiji koja se ogleda kroz te mlade ljude.

Gdje ste snimali taj prekrasan film?

Na Kalamoti! Svi su spavali u mojoj kući – na podu, špaheru… Zbili smo se u selu i tamo snimali, na autentičnim lokacijama.

Cijeli intervju pročitajte u aktualnom broju Ellea koji se trenutno nalazi na svim kioscima!

Piše: Ana Fazekaš
Foto: Nikola Zelmanović

Preporučujemo

Pročitajte i...

Tihana Lazović: "Bila sam jedina od nas deset koja je na festival došla bez agenta"

Tihana Lazović, glumica s prestižnom titulom European Shooting Star, nakon što je snimila serije za HBO i Netflix, na 65. Festival u Puli dolazi s debitantskim filmom "Aleksi" Barbare Vekarić

Upoznajte mladog zagrebačkog DJ-a koji se krije iza imena Kornet

Priveli smo zagrebačkog DJ-a na blic intervju

Filip Vidović: "Kad sam dobio ulogu u "Ciganinu" počeo sam vrištati od sreće!"

Filip Vidović dobitnik je nagrade Marko Marulić za glavnu ulogu u hit predstavi zagrebačkog HNK "Ciganin, ali najljepši", a u intervjuu za ELLE otkrio je nešto više o sebi

Ena Čuček: "Na kraju dana je bitna upornost i puno rada"

Povodom objave njenog dokumentarca "Guma" razgovarali smo s Enom Čuček o filmu, modelingu i životu umjetnika u Hrvatskoj

Ivana Omazić: "IO odjeća se može sagledati kao moj modni dnevnik"

Postoji li bolja inspiracija od same inspiracije?

▲ Povratak na vrh