Upoznajte četiri mlade redateljice i saznajte što su nam otkrile o budućnosti hrvatskog filma

12.04.2018.

Od glazbenih spotova i fashion filmova, preko dokumentaraca i angažiranog rada do prvih dugometražnih planova, s ponosom predstavljamo četiri fenomenalne mlade redateljice, čija su imena budućnost sedme umjetnosti!

Marcella, Judita, Nikica i Hani progovaraju o ponekad neočekivanim putanjama svojih rastućih karijera, strastima i frustracijama te predrasudama “ženskih” i “muških” poslova…

Marcella Zanki

Talentirana splitska fotografkinja i redateljica mreže je bacila u međunarodne umjetničke vode, suvereno osvajajući glazbene, modne i filmske teritorije

Radiš sto na sat, odakle da krenemo? Snimala si videospotove za neke od najvećih faca estrade, editorijale, fashion filmove, a radiš i za Vice, za koji si dosad snimala video o svjetioničaru, ukazanjima u Međugorju… Kako si došla do tih tema?

– To nije forma u kojoj sam se zamišljala, ali ponijelo me! (smijeh) Čini mi se da je svima zanimljivo otkriti što nekoga natjera da se tako otuđi i živi sasvim sam kao svjetioničar. Međugorje mi je Vice predložio kao temu, koja meni ne bi pala na pamet. Ondje je sve kao katolički Las Vegas, hoteli i suvenirnice, u godinu dana izmjeni se doslovno milijun ljudi. Kad smo stigli, rekli su nam: “Super da ste došli, u deset sati je ukazanje!” (smijeh) S druge strane, lijepo je da se ondje skupljaju različiti ljudi koji su imali teške životne situacije, nalaze utočište i međusobno si daju podršku. Sada radim film o Sonji Sajzor, transrodnoj osobi u Beogradu, koja se svakodnevno bori s raznim problemima, bilo birokratskim, zdravstvenim ili samo velikim nerazumijevanjem okoline, koja transrodnost i dalje, nažalost i posve pogrešno, drži u folderu poremećaja koje treba liječiti.

Čini se da su ti spotovi velik dio opusa, jesu li ti oni najdraža djelatnost?

– Volim spotove zato što se u njima mogu vizualno isfurati kako želim, ali izvođači često dolaze s gotovim scenarijima pa se držim zadanih okvira i tek unesem malo sebe u pokrete kamere ili styling. Kad sam radila spot za Dubioza kolektiv, oni su mi dali potpunu slobodu. To mi je bila jedna od dražih suradnji. Nemam previše prilike raditi s glazbenicima koji bi savršeno odgovarali mojim privatnim ukusima, događa se redovito da nemaju pravi budžet ili stavljaju stvari u kalupe kojih se moram držati. Ne želim bježati odavde, ali ne želim se ni ovdje krpati i koprcati…

Imaš zaista impresivan staž za mladu osobu. Kako je to krenulo?

– Nakon faksa odmah sam se zaposlila u produkciji Urban Jungle, koja se bavi spotovima i u godinu dana s njima naučila više nego u četiri godine faksa, samo su me bacili u vatru i – snađi se! (smijeh) Upoznali su me s Gibonnijem, koji me jako pogurnuo, i drugim važnim ljudima, a ubrzo sam se počela osamostaljivati. Istovremeno su me Dječaci zamolili da im budem menadžerica pa sam sve te kontakte uložila u njih! Bila sam tako neko vrijeme agentica drugim izvođačima, ali sam ubrzo shvatila da ne želim to raditi u životu. Vratila sam se fotografiji, koja mi je bila hobi, a pretvorila se u posao – strani su se magazini i agenti počeli zanimati za moje radove, krenule su izložbe Balkanom, Italijom, u New Yorku, a zastupa me i švicarska agencija PHINEST. Odjednom je to postalo važnije od režije, a ne bih voljela da išta postane važnije od režije, tako da sve to furam paralelno. Radila sam i modne editorijale, ali ne znam bih li se ikad mogla u fotografiji prilagoditi vanjskim zahtjevima – to kako ja okidam, to je nekako sasvim moje. A šteta što praksa fashion filmova kod nas još nije zaživjela, nije mi sasvim jasno zašto, jer je to ulog u brend. Samo na osnovu fotografija sa snimanja i najave filma koji sam za nju radila, Tamara Bombardelli rasprodala je velik dio kolekcije, a s izlaskom filma rasprodala je čitavu kolekciju!

Možemo li pričati i o fenomenalnom kratkom filmu “Ode to Youth”, koji je izašao na Nownessu? Kako je nastao?

– “Ode to Youth” je nastao tako što me Ida Prester zvala da napravim spot za Lollobrigidu i tek sam na setu shvatila da imam zlato u rukama. Odlučila sam iskoristiti lokaciju i tu predivnu ženu od sedamdeset pet godina po imenu Marija Janković za kratki film. Ona je bila primabalerina i odavno je završila karijeru, no tako je divna i puna života, plesala je čitav dan! Dok vrijeme ostavlja ožiljke na našim licima i mijenja nas, ljubav i dalje živi mlada u našim navikama, užicima i sjećanju… Glazbu je, prema snimci koju sam mu poslala, skladao talentirani talijanski glazbenik Pasquale Riviezzo!

Što te inspirira?

– Volim putovati, to me inspirira, nedavno sam bila duž cijele obale Portugala, prije u Kini, do prekrasnog Omana, u Španjolskoj, Grčkoj, Finskoj… Bila sam u razdoblju života u kojem sam htjela implementirati načelo just say yes, i to me vodilo u sulude smjerove! (smijeh) Imala sam u NY izložbu, probudila se ispod holivudskog znaka s koktelom; netko me ponovno nešto pitao i u sljedećem sam trenutku u San Franciscu! To mi je ludo razdoblje dalo puno inspiracije za dalje i mnogo je finih fotografija tada nastalo. A kad fotkam, uglavnom fotkam žene, ne znam uopće što mogu izvući iz muškaraca. (smijeh) Žene su same po sebi zanimljive, a kada imaju stav i znaju što žele, to se osjeti i na fotografijama. Sada radim na scenariju prvog dugometražnog filma! Budući da sam vizualni tip, a ne narativni, polazim od načina snimanja, estetike, atmosfere i odnosa, želim izraziti metaforu načinom režije, da slika govori za sebe.

Nikica Zdunić

Nesuđena pravnica sreću je neočekivano pronašla u poslu stvaranja vlastitih filmskih svjetova, istražujući različite segmente uvijek iznova uzbudljive filmske mašinerije

Upisala si Akademiju nakon već završenog studija prava (vau!), kako se to dogodilo?

– Bila sam nezadovoljna, usuđujem se reći i depresivna baveći se pravom. Osjećala sam se zarobljenom i neostvarenom. Isprva sam mislila upisati produkciju, budući da se radi o vrlo srodnoj struci. Ponajprije s gledišta da je to struka koja zahtijeva sklapanje raznih ugovornih odnosa u svim fazama izrade filma i samim time pravna naobrazba može biti i više nego korisna. Također, nisam razumjela što znači biti redatelj, niti sam pomišljala da bih se mogla baviti nečim tako izrazito kreativnim. Ne mogu za sebe reći da sam bila filmofil. No nakon završene radionice u Kinoklubu Zagreb, moje su se ideje promijenile, a činjenica da sam u roku završila pravo i da sam imala već 25 godina, mogu reći da sam imala svojevrsno samopouzdanje da se okušam u filmu. Upisati Akademiju, odnosno baviti se filmskom režijom najbolja je odluka u mom životu, jer sam pronašla način da se bavim nečim što me ispunjava i usrećuje.

I što te najviše veseli u tom sretnom studiranju?

– Režija zahtijeva suradnju i ujedinjavanje cijelog spektra tehničkih i kreativnih resursa, i uživam u svakom od njih. Kroz pojedini filmski projekt prolazim faze u kojima sam sama i pišem scenarij, pa sve do traženja lokacija, kadriranja, definiranja scenografije, kostima, šminke. Snimanje je vrlo mali segment i uvelike ovisi o predprodukcijskoj pripremi. Prvi dan montaže mi je najgori. Tek su se slegli dojmovi snimanja i suočavaš se s materijalom koji je na prvi pogled neizmjenjiv. Ali kad se kolaž krene slagati, postajem sve svjesnija koliko je film izvan moje kontrole i nastaje u nekim fazama između svega onog planiranog i smišljenog. U tome i jest magija. Nekad to bude nešto neočekivano dobro, a nekad jednostavno bude drugačije od onog što si zamišljao – iako si ti to radio, i ti si birao sve. Kao da pokušavaš nacrtati vlastiti san, nikad to neće biti to, a ponekad ne dođeš ni blizu pa je opet zanimljivo na svoj način.

Koji je bio zadnji film koji si radila?

– “Opet, unedogled” s Tihanom Lazović i Draženom Čučekom prema tekstu Ružice Aščić. Film je rađen kao zadatak na prvoj godini diplomskog studija, za koji smo morali adaptirati priču i držati se određenih elemenata. Iako sam sama pisala scenarij, ti zadani elementi su me nekako zarobili i na kraju nemam osjećaj da je to moj film. Odnosno, nemam osjećaj da bih ikad samoinicijativno radila takav film, s tom tematikom, na taj način. Usprkos tome, rad s glumcima i samo snimanje mi je bilo predivno i vjerujem vrlo korisno za neke buduće filmove.

Za koji bi od svojih radova rekla da je nešto što si ti?

– Postoji razlika između onoga što sam ja i onoga što bih voljela biti. Meni je moj najdraži film “Generacija 0”, koji sam radila po narudžbi za HRT na temu socijalističke arhitekture. To je nedijaloški film s dva četrnaestogodišnjaka koji dangube zagrebačkim kvartovima. Socijalistička arhitektura je iznimno filmična i vjerujem da sam je uspjela iskoristiti kao dramaturšku okosnicu i kao lika koji zarobljava te dječake u dosadnoj kolotečini i njihovoj nemogućnosti bijega od iste. Ne mislim da sam to nužno ja, voljela bih da jesam, ali mislim da se mnogo toga jednostavno poklopilo. Iako mi, u tom smislu, mojih nekoliko posljednjih filmova proturiječi (13+, Žene žene žene, Opet, unedogled), želim film doživljavati i raditi kao vizualno sredstvo koje komunicira primarno slikom, a tek potom dijalogom. Nemam točno ideju kakve bih filmove htjela raditi, ali uvijek znam kakav želim da mi bude idući.

I kakav će biti idući?

– Trenutno pišem scenarij “Sovjetski psi” o dvoje ljudi koji se različito nose s gubitkom. Zasad imam vrlo razrađen režijski koncept, a scenarij je još nekoliko desetaka ruku od finala. Zamišljam ga u Gorskom kotaru, budući da je ambijent šuma, planina i jezero. Pritom bi taj ambijent trebao biti ono iz čega nastaje ne samo atmosfera filma već i osnova svojevrsne naracije, puno više od karakterizacije likova koje pratimo. Ovo je jedna od najljepših faza rađenja filma, jer još nisam došla u onu kad duboko preispitujem svoju ideju. Ali znam, da i nakon te neizbježne “loše” faze, slijedi nova sasvim drugačija, jednako izazovna i jednako lijepa.

Judita Gamulin

Sa studentskim Oscarom već na polici, Judita je pored impresivnih studija suvremenih društvenih i emocionalnih fenomena, posvećena i angažiranom radu

Trenutno si pred diplomom, kako bi artikulirala temu koja te najviše okupira?

– To bi bila tema disfunkcionalnih obitelji koje funkcioniraju, za mene je to pitanje ove ere. Duboko osjećam problematičnost toga što se ljudi po inerciji drže izmišljenih konvencija i suludo mi je koliko se snažno pokušavaju utrpati u kutijice u koje ne stanu, a sve to – u ime čega? U ime nesretne obitelji? Ja sam za (svaku) obitelj i veselim se budućoj vlastitoj, no pokušavam ispisati nova, vlastita pravila. I kratkometražni film koji sada razvijam i dugometražni koji planiram usredotočeni su na obične, lagano toksične, suvremene obitelji… Nadam se da ću uskoro prestati snimati filmove o tome i početi proizvoditi krimi serije. (smijeh)

Kako ti interesi stoje u kontekstu upravo aktualnog konzervativnog protuudara?

– Zanimljivo je koliko velike razlike u iskustvu i percepciji postoje u maloj zemlji poput naše, a Hrvatska je i mlada zemlja pa je i normalno da je sada u pubertetu – nerazvijenog obrazovnog sustava i ispunjena masama ljudi koji ne razgovaraju, ne čitaju, a onda i ne misle. Ali ja sam optimistična, gledam na to kao na prolaznu fazu, a na Hrvate kao tople, velike ljude. I za pedeset godina, vidjet ćeš, bit ćemo Danci samo takvi! (smijeh) Konzervativni protuudar koji trpimo je nuspojava, prihvaćam ga kao normalnu posljedicu svega što se na ovom području događalo. Imam tendenciju opravdavati ljude, možda i više nego što bih trebala, ali čak i najgoru budalu nekako nastojim shvatiti.

A kakve su to obitelji u tvojim filmovima, osim što su lagano disfunkcionalne?

– Zapravo se nikad ne bavim specifičnom obitelji, nego fenomenom, npr. u “Cvijeću” empatijom, u “Marici” slobodom koje se bojimo, u sljedećem će filmu to biti frustracije koje se nasljeđuju od roditelja i njihovih roditelja. U “Marici” sam fokus stavila na tipizirani lik kućne pomoćnice koja želi pobjeći od svoje obitelji jer je nesretna, ali ne može jer se uplaši vlastite slobode. Njezin se unutarnji svijet sastoji od obitelji unutar zidova stana i kad ostane sam, nema se čemu okrenuti unutar sebe pa joj je sigurnost neslobode draža od neizvjesnosti slobode. Film kaže da su je manjak vlastitog identiteta, unutarnjeg sadržaja i manjak kvalitetnih odnosa s osobama izvan obiteljske zajednice na kraju osudili na ostajanje u disfunkcionalnoj zajednici.

Ima li i feminističkog naboja u “Marici”?

– Nije mi bilo od osobite važnosti da je riječ o ženi, muškarci su jednako često sputani strahom i podsvjesnim osjećajem da nisu dovoljno izgrađeni da bi mogli samostalno živjeti izvan zadanih struktura. Počela sam osjećati da me se feministička problematika tiče kada sam se počela baviti ovim ‘muškim’ poslom, no nikada nisam imala neugodnih situacija; sve je više žena i ljudi dobro reagiraju na promjene. Srećom naša industrija filtrira ljude koji su užih vidika. Shvaćam da je to i dalje nešto čime se treba baviti, ali poludim na to da se o redateljicama uvijek govori kao ženskim redateljicama. Zašto ne mogu biti određene samo svojim radom, a ne i rodom? Nisam sigurna bi li se o tome trebalo prestati pričati ili pričati znatno više…

Misliš li da postoji nešto što bi bio prepoznatljivi ženski rukopis?

– Mislim da ne, muškarci i žene mogu jednako biti senzibilni i nesenzibilni, topli i hladni, a preferencija prema ženama bila bi jednako opasna kao ona prema muškarcima. Spol ne određuje izraz, ali zanemarivanje i izbivanje ženskog pogleda na svijet te ravnanje po onom muškom, sigurno itekako usporava rješavanje problema spolne neravnopravnosti.

Pričajmo o udruzi Boli me kao inicijativi za poticanje na osvještavanje i artikulaciju suvremenih boljki…

– Svi smo mi ovdje duboko socijalno i emotivno nepismeni. Ljudima bude teško izgovoriti naziv naše udruge jer to znači izgovoriti sintagmu “boli me”, a već to ljudima stvara nelagodu. Naš fokus nije na mentalnim bolestima, nego na prevenciji – na svakodnevnim boljkama koje svatko od nas ima, ali koje, ako se njima ne baviš, o njima ne razgovaraš, ako ih ne izgovaraš i ne dijeliš, mogu prerasti u ozbiljan problem! U udruzi radim s ljudima koje obožavam i kroz nju imam priliku korisiti kreativu za krijumčarenje te tabuizirane teme u javni prostor. Cilj je da sintagma mentalno zdravlje izgubi stigmu i postane dio svakodnevice, da svi postanemo svjesni da ga imamo te da nas se ta tema i više nego tiče. Ove bismo godine htjeli početi s videokampanjom u kojoj kroz razgovor sa stručnjacima na području psihologije približavamo mentalno zdravlje i socijalno-emocionalno učenje, a dugoročno sanjamo o formiranju tima stručnjaka koji će jednoga dana izraditi cjelovit program socijalno-emocionalnog učenja u obrazovnom sustavu. Kako je uopće moguće da svi mi prođemo dvanaest godina školskog sustava bez da nas itko nauči da kao što imamo fizičko, imamo i mentalno zdravlje, bez da nas nauče artikulirati osjećaje, ne potaknu na introspekciju, razgovor, da priznamo da nas boli?

Hani Domazet

Energična je Hani u punom poletu prvih profesionalnih produkcija, koje obećavaju prve cvatove blistave karijere, razbijajući predrasude iz kadra u kadar

Nisi se isprva odlučila za studij na Akademiji, kako je tekao tvoj akademski proces?

– Prvo sam završila preddiplomski studij njemačkog i komparativne, onda režije, a tada se već skupilo dovoljno godina studiranja pa sam odlučila da je vrijeme da prestanem s time! (smijeh) Išla sam u jednom trenutku na Akademiju u Beču, koja je super, i čak sam bila na nekoliko Hanekeovih predavanja, ali ma koliko ga poštujem kao autora, nije mi se svidio kao pedagog; učinilo mi se da on (svjesno ili ne) od studenata stvara svoje sljedbenike, koji će biti poput njega, samo lošiji. Trebalo mi je neko vrijeme nakon Filozofskog fakulteta da promijenim mentalni sklop i prebacim se s verbalnog na vizualni modus razmišljanja. Bila je to velika promjena, ali u jednom sam si trenutku rekla – okej, sad si redateljica, to si željela. Dvije sam godine pisala, prijavljivala projekte, dobila novac za razvoj dugometražnog igranog scenarija i za produkciju kratkog igranog filma i akumuliralo mi se dovoljno ideja da sada mogu raditi na provedbi.

I netom si provela film po imenu “Tina i Sendy”, što nam možeš reći o njemu?

– “Tina i Sendy” film je o dvjema djevojkama koje se upoznaju na audiciji za pornografski film i provedu čitav dan i noć zajedno. Koristila sam tu situaciju audicije za pornografski film kao svojevrsnu metaforu filmske ili bilo koje druge industrije u kojoj, ako se žene ne drže zajedno, neće se uspjeti probiti kroz silinu ‘velikih’ muškaraca. Vidim mnogo žena koje odustaju od onoga čime se žele baviti jer se umore od borbe protiv takvog sustava. Kada sam studirala, nisam imala oko sebe inspirativnih mladih žena koje su živjele od filmskog zanata i koje su uspijevale i radile nešto što sam ja tada željela raditi, ali sada je situacija znatno bolja, mislim da djevojke koje sada upisuju Akademiju ne mogu reći da ne vide oko sebe ostvarene mogućnosti. A bitno je imati osjećaj da nešto nije nemoguće.

Ideja za film “Tina i Sendy” nastala je prije tri godine i danas me više ta tema ne muči u tolikoj mjeri, ali još mi se čini da je važno da žene budu solidarnije. U filmu se pojavljuje i pornografska glumica Tina Blade, s kojom smo u procesu mnogo razgovarale, ali film nije temeljen na njezinim iskustvima niti je to socijalna drama o ženama u pornoindustriji. Film je vrlo stiliziran i čita se simbolistički – stalo mi je do prikaza stvari koje su istovremeno smiješne, istinite i neugodne. (smijeh) Ovo mi je bio prvi profesionalni film s potporom HAVC-a i naravno da nisam savršeno zadovoljna sa svim segmentima, ali jako ga volim!

Radim i kao asistentica redatelja na dugometražnim filmovima i reklamama, a posebno bih istaknula dva projekta – dugometražni debitantski igrani film Jure Pavlovića o odnosu majke i kćeri, za čijeg smo snimanja svi živjeli u Metkoviću dva i pol mjeseca, unutar kojih sam i Dariju Lorenci naučila njemački od nule, na što sam jako ponosna. A film Sare Hribar „Lada” bilo mi je među najzanimljivijim snimanjima u životu. Što je manja filmska ekipa i što manje novca imate, to više naučite na setu.

Imaš li već u pripremi sljedeći projekt?

– U procesu sam završetka dugog metra temeljenog na autobiografskom sadržaju, o djevojci koja odlazi sa svojim Jackom Russellom živjeti na selo kod babe, koja ondje već desetljećima živi posve sama s kozama. Iako nalikuju jedna na drugu, generacijska razlika među njima djeluje kao stoljeće, pa se njihova dva svijeta neprestano sudaraju, ali i uče jedna od druge. Voljela bih da čak i glumi moja baba Ruža iz Livna, koja je pomalo kao divlja žena. (smijeh)

Dakle, “Tina i Sendy” napravile su izvjesni egzorcizam nekih tvojih muka iz studentskih dana, što se tiče zastupljenosti žena u tradicionalno muškim zanimanjima?

– Shvatila sam da sam u jednom trenutku na Akademiji postala jako nemarna u vezi sa svojim izgleda, iako se inače volim sređivati, i naknadno sam shvatila da je to bio mehanizam da postanem nekakvo bespolno biće i tako izbjegnem da me se promatra kao ženu. Kao da sam željela postati one of the guys, izgledom i ponašanjem. Tek sam kasnije shvatila koliko me to mučilo. Malo sam opsjednuta i time koliko su žene plaćene u odnosu na muškarce, kako to sve funkcionira, i dok ne postane zaista ravnopravno, bit ću time opterećena. Odgojena sam u obitelji u kojoj je mama bila ta koja je žustra poduzetna i snažna, a tata je intuitivniji i osjećajniji, pa je to naravno neka reprezentacija odnosa koji ti se usječe u mozak. (smijeh) Više niti ne spominjem neke od tih stvari u svakodnevnom razgovoru jer, kada razgovaram sa ženama, uvijek pretpostavljam da se to sve zna – da se žene manje plaća, da je teže probiti se, da će ti često ulijetati neki ljigavci i ponekad nećeš biti sigurna upucava li ti se netko ili zbilja želi da radiš na njegovom projektu. Svako malo se dogodi nešto ružno što te podsjeti na to. Ali treba se znati nositi s vukovima, a da u procesu ne postaneš tvrda baba. (smijeh)

Članak je izvorno objavljen u travanjskom izdanju magazina Elle za 2018.

Piše: Ana Fazekaš
Foto: Nikola Zelmanović

Preporučujemo

Pročitajte i...

[INTERVJU] "Izvedi ili snosi posljedice"!

O dobrom i lošem odgoju, velikim žutim zgradama i bubrezima s Vedranom Klepicom - jednom od najsnažnijih dramaturginja mlađe generacije, čije provokativne i gorko duhovite predstave igraju diljem svijeta, uoči njezine najnovije premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama…

Maroko kroz objektiv Marcelle Zanki

Moja velika inspiracija za sve što radim na umjetničkom planu su putovanja i to posebno jer sam pobornik načela "just say yes", a to me potpuno izbaci iz zone ugode i ubaci u sulude, nepredvidive, neplanirane smjerove koje zapravo čine život

Tihana Lazović: "Bila sam jedina od nas deset koja je na festival došla bez agenta"

Tihana Lazović, glumica s prestižnom titulom European Shooting Star, nakon što je snimila serije za HBO i Netflix, na 65. Festival u Puli dolazi s debitantskim filmom "Aleksi" Barbare Vekarić

Upoznajte mladog zagrebačkog DJ-a koji se krije iza imena Kornet

Priveli smo zagrebačkog DJ-a na blic intervju

▲ Povratak na vrh