Irving Penn – izvorni minimalist

19.08.2017.

"Dobra fotografija je ona koja komunicira ČINJENICU, dotiče srce i promatrača OSTAVLJA drugačijom osobom", vjerovao je Penn koji je s jednakom strašću FOTOGRAFIRAO modne naslovnice, portrete slavnih i MRTVU PRIRODU

Irving Penn tijekom svoje impresivne 70-godišnje karijere stvorio je novi fotografski svijet u kojemu se razlika između visoke umjetnosti, haute couturea i komercijalne fotografije svojedobno počela pretapati u jedan melting pot koji će, naknadno, u potpunosti promijeniti percepciju fotografije. U povodu stote obljetnice Pennova rođenja njujorški The Metropolitan Museum of Art predstavio je retrospektivu koju su fanovi (i oni koji će to tek postati) mogli pogledati do 30. srpnja ove godine. Izložba je predstavljala dosad najobuhvatniju prezentaciju “grafičkog fotografa” te uključuje i neobjavljene fotografije iz njegovih poznatih ciklusa.

Na Irvinga Penna su uvelike utjecala dva mentora: Alexander Liberman, glavni urednik Voguea, te Alexey Brodovitch, kreativni direktor Harper’s Bazaara. Upravo će ovi ruski imigranti, koji su sa sobom donijeli polet avangarde, u ranim 40-ima uvesti dramatične promjene u izgledu magazina eksperimentirajući s dizajnom i pristupom fotografiji. Prije velikih promjena spomenutih revolucionara, ma koliko nam se to danas čini neobično, umjetnička i komercijalna fotografija predstavljale su dva zasebna entiteta. Upravo Liberman prepoznaje Pennov potencijal te mu nakon njegovih putovanja Meksikom i SAD-om nudi posao suradnika za Vogue gdje on već 1943. godine predstavlja svoju prvu naslovnicu, nakon čega će uslijediti nevjerojatan broj od 165 naslovnica do njegove smrti 2009. godine.

Ono što je izdvojilo Penna za čije je fotografije Liberman skovao naziv “stoppers”, upravo je eksperimentiranje oko postava modela, zagovaranja minimalne pozadine, difuznog svjetla, inovativnih postupaka izrade fotografije te unošenje novog diskursa u tadašnju suvremenu fotografiju. Kako bi usavršio estetiku studijske fotografije gdje je naglasak stavljen na tonalitet svjetla i sjene te detalje u portretima, Penn eksperimentira s tehnikama tiskanja fotografije pa tako koristi aluminijske ploče obložene emulzijom koja slici daje potrebnu toplinu. Pennovo reaktiviranje procesa razvijanja fotografije u 19. stoljeću, platinotipije, posebice je doprinijelo valorizaciji fotografije kao umjetničke forme u 20. stoljeću.

Iako se sada čini potpuno samorazumljivo model ili predmet snimanja staviti ispred jednostavne pozadine u studiju, Penn je bio jedan od prvih koji je inzistirao na običnoj sivoj ili bijeloj pozadini objašnjavajući svoj fotografski proces kao proces simplifikacije i eliminacije. Upravo je oduzimanjem motiva promatračevu pažnju uspio preusmjeriti isključivo na subjekt. Nije stoga ni čudno što su ga već u početku karijere zvali “soul catcher”. To je naravno najvidljivije u izvanrednim crno-bijelim portretima, na kojima je izrazitim kontrastom i oštrim linijama predstavljao modela kao psihološki kompleksnog pojedinca. Kako bi naglasio skulptorski i psihološki aspekt fotografirane osobe, Penn je uvodio inovacije kao što je primjerice nepravilna pozadina s kutevima gdje su se modeli trebali prilagoditi konstrukciji. To je rezultiralo izradom poznatih “corner” portreta, a među njima je najpoznatiji možda onaj Trumana Capotea. Pennovi portreti općenito zorno prikazuju rezultat pomnog istraživanja osobnosti koja izvire na površinu u fotografiji, što je možda najviše primjetno u kultnim portretima fotografove žene Lise Fonssagrives koju je upoznao 1947. na snimanju. Smatrana jednom od prvih supermodela prije nego što je taj termin uopće upotrijebljen, švedski model postao je jedan od najfotografiranijih Pennovih subjekata koji će čak i iznjedriti novi žanr u fotografiji. Naime, nakon njihovog zajedničkog snimanja u Maroku 1951., uspostavljen je termin “egzotični modni snimak”, žanr koji je danas sveprisutan u modnoj fotografiji.

Izložba na kojoj je predstavljeno više od 220 izložaka, pokazuje kako čak i kada fotografira mrtvu prirodu, Penn nastoji stilizirati fotografiju i staviti naglasak na formu i njezinu auru. To se osobito vidi u serijama fotografija uvenulih cvjetova koji blijede te predstavljaju, prema mišljenju njemu bliskih ljudi, elegijsku meditaciju o starenju njegove žene Lise. Upravo taj dijalog između forme i esencije ono je što izdvaja Pennovu poetiku i osigurava mu trajno mjesto u povijesti fotografije. Sažeti njegovu fotografiju možda bi najbolje mogla sada već slavna rečenica iz zadnjeg podviga talijanskog redatelja Paola Sorrentinija gdje mladi papa u trenutku zanosa zaključuje – Absence is presence.

Tekst: Jelena Tamindžija
Foto: Irving Penn

Tekst je u cijelosti objavljen u hrvatskom izdanju magazina Elle za kolovoz 2017. godine.

Preporučujemo

Pročitajte i...

Intimu možeš prodati samo jednom

Denis Butorac o svojoj izložbi “Poslanica”

Boja koja je neočekivano okupirala street style

A ove je jeseni popularna u svim nijansama!

Modna priča kroz dva objektiva

Luana Muškić i Stella Mešić zazivaju antičke muze

▲ Povratak na vrh