Intervju s fotografom Mladenom Šarićem

Mladen Šarić portret
02.03.2013.

Golemi entuzijazam, duhovitost i talent... samo su neke od vrlina Elleova fotografa Mladena Šarića


Logično samozatajan za posvećenika čije mnoge fotografije izlaze svaki dan i u magazinima i na billboardima, Mladen Šarić mnogo više vremena provodi izrađujući svoje fotke, na snimanju ili za kompjutorom, nego na različitim društvenim događajima na kojima se okupljaju mnogi s modne scene, kojoj Šarić, na svoj način, nesumnjivo pripada.

Na dodjeli Elle Style Awards (koju je i osvojio u kategoriji najboljeg fotografa), pojavio se s novom, neobičnom frizurom koju nosi do danas. Svoju uobičajenu kratku kosu od te večeri boji u zelenu nijansu koja me podsjeća na svemirce iz filma “Mars napada” (“Ali boja se zapravo zove Green Envy”, ispravlja me Mladen).

Kao fotograf, Šarić je ‘to kreativniji što je zadatak teži’, i kad je riječ o modnim, ali i o ‘still’ fotografijama, golemog entuzijazma koji ne opada godinama, visokih standarda i neusporedivog tehničkog znanja.

Ove godine obilježava desetogodišnjicu rada, barem onog koji se objavljuje. Gotovo od samog početka i u Elleu, za koji sada prvi put priča o svojim fotkama, kako onima koje radi za redakcije i agencije, tako i onima koje se jednog dana sprema samostalno izlagati. Iako i sam kaže kako ta dva svijeta često razdvaja tek imaginarna granica.

Daj nam neki povijesni ‘hint’, tipa ‘U početku bijaše…’
– Za novine radim od 2003. godine. Naravno, radio sam i puno prije toga, ali samo za sebe. Na Grafičkom faksu imali smo Kolegij fotografije. Bio je izborni predmet, ali već na prvom smo satu “kliknuli”. Uz taj kolegij sam razvio interes za snimanjem – i svime što uza nj ide.

Počeo sam raditi doma, za sebe, fotkati, namještati rasvjetu i učiti, ništa nisam znao. To je sve još bilo na filmu, digitalni su fotoaparati postojali, ali nisu bili napredni, rezolucija je bila niska. Onda sam se učlanio u fotoklub kako bih mogao koristiti njihov laboratorij. Počeo sam fotkati kao lud, razvijati, provoditi mnogo vremena u tamnoj komori, montirao fotke.

Ništa nisam radio s kompjutorom. Iako sam tehnički već znao obrađivati slike, ali sam osjećao zazor prema tome da fotografije snimljene na filmskoj vrpci uopće pretvaram u digitalne formate. Tako je zapravo ostao do danas – koliko se sjećam nikad u životu nisam niti jednu fotku snimljenu na filmu obrađivao digitalno.

Kad kažeš da si radio “manično”, opisuje li to danas tvoj pristup radu?
– Ne znam (smijeh). Znao sam izrađivati jednu te istu fotografiju na veliki format desetke puta, dok nisam bio posve zadovoljan, i samo bacati u smeće neuspješne kopije – iako je bilo kolega kojima su se i te fotke sviđale. Ipak, meni se činilo da može i bolje.

Jesi li ti onda perfekcionist, sa svim dobrim i lošim što iz toga proizlazi?
– Pa ne u svim stvarima, u ovoj možda. Mislim da sam sam sebi najveći kritičar u svim stvarima. Ne pokazujem to baš uvijek, ali mislim da je tako.

Kako ti sebe vidiš? Reklamnim fotografom, studijskim, umjetničkim… dijeliš li to uopće?
– Estetika i tehnika za mene su jedno. Tehnika samo služi da se izrazi ono što se želi reći. U svakom slučaju, ne vjerujem u “slučajnu fotografiju”, na kojoj je, recimo, svjetlo baš slučajno ispalo dobro.

To je OK za Instagram, Facebook, fotku mobitelom, ali profesionalac mora znati u kontroliranim uvjetima izvesti ono što je zamislio, ili, ako radi na reklamnoj kampanji, ono što je njegov klijent zaželio.

Ti na snimanju možeš “slučajno” otkriti smjer kojim ćeš onda krenuti na artikuliran način, ali vjerovati da će nešto slučajno ispasti jer će sunce svijetliti baš na pravi način, to mi se ne čini profesionalnim pristupom.

U svakom slučaju, to su onda “namještene”, isproducirane fotograije, u studiju ili vani?
– Da. Fotografije poput reportažne, gdje se snima nešto što nije tu samo zbog snimanja, što “postoji tako i tako”, to me iskreno nikad me nije zanimalo. To nisam ja. Ja volim kreirati situaciju.

Snimaš li nešto “za sebe”?
– Da, ali u produkcijskom smislu i one su nalik ovima koje mi naručuju.Tada radim s ekipom, s vizažistima, frizerima… To mogu biti jako avangardne ekspresije, jako avangardni make up, neobično svjetlo. Uglavnom, može biti izvan estetskih kodova modnih magazina, ali u produkcijskom je smislu ipak slično.

Ponekad takve slike i nastaju na samim snimanjima za magazine, samo nakon što je službeni dio gotov. Ali isto tako ne radi se nužno o nekoj velikoj razlici ili drugačijim pogledima. Puno stvari koje radim za magazine upravo je onakvo kako bih ih napravio i za sebe.

U stvari, ako mi nije gušt raditi, onda radije ni neću raditi, osim možda kad se radi o reklamnim fotkama.

Reci nešto o svoje radnom procesu. Odakle ti sve te skice, makete, pozadine…?
– Skice rijetko radim. Osobno imam vrlo preciznu predodžbu o tome što želim napraviti, pa skicama pribjegavam obično zbog ostalih članova ekipe, kako bih bolje i preglednije objasnio što želim. Iz skice je onda jasno i kakva nam je odjeća potrebna, kakva kosa, kakav make up…

Iz iskustva, kad napraviš skicu, onda i od ostalih dobijete kvalitetnije prijedloge koji se odnose na njihov dio posla. Makete isto sam radim, konstrukcije, research, bojanje… sve to radim sam.

U stvari, to bi teško i mogao raditi netko drugi. Kako ćeš sad asistentu ili stilistu objasniti na koji način želiš da bočica parfema na primjer pada niz stepenice, kako treba padati svjetlo, koliko nešto treba biti veliko da ispuni kadar i slično.

Slično je sa setovima za modna snimanja, kad smatram da ih trebam, obično ih trebam i napraviti sam. U suprotnom bismo završili pred pozadinom u studiju, ili u prirodi ili pred nekim zidom, što ipak nije univerzalno rješenje koje će se u svakom trenutku dobro uklopiti. Dakle, tu je i posve stvarnosni okvir.

Mnogo toga radim sam jer nemam budžet za pomoćnike. Srećom, sve takve organizacijske stvari meni su obično vrlo zanimljive pa ulažem svoja sredstva i vrijeme. To mi nitko ne nadoknadi, ali mi je gušt imati dobru fotku i dobru priču.

Ono što me pritom muči je to što su se honorari toliko smanjili da mi se sad već događa da cijeli honorar potrošim na produkciju, pa čak i odem u minus. I onda naravno, ako već radim besplatno, onda očekujem barem punu kreativnu slobodu.
Izlažeš li svoje fotke?
– Nešto skupno i sitno. Ne izlažem. Kod nas osobe koje imaju status slobodnog umjetnika ponekad izlažu da ispune kvotu, a ne zato jer nešto imaju za reći. Ja ću postaviti izložbu kad će mi nešto biti zanimljivo, a ne zbog ispunjenja kvote.
A što ti je autorski interes? Postoji li nešto što te privlači, a različito je od modnih fotki?
– Puno toga u modnim produkcijama je moj autorski interes. S mnogim se redakcijama naravno dogovaram o temi, ali mi ostavljaju slobodne ruke i kad se radi o suradnicima i kadrovima i cijeloj produkciji. Posve dovoljno da i takve fotografije budu pravi autorski rad.

S druge strane, primijetio sam da je mnogim fotografima ta sloboda, ili nesloboda, svojevrsni izgovor – idu linijom manjeg otpora jer se, navodno, u nekom časopisu nešto “ne može”. Osobno nemam takva iskustva.

Štoviše, pomakli smo mnogo granica koje su se smatrale vrlo čvrstima. Kao kad ti netko tvrdi da u nekom magazinu modeli ne smiju imati ružičasta lica – a zašto ne bi smjeli, ako to funkcionira u kontekstu teme?

Ružičasto lice naravno nije dobro a priori i ako je takav plan loš, onda je loš. Ako su ružičasta lica opravdana pričom, na kraju ćemo se oko njih sporazumjeti. Iz linije manjeg otpora uglavnom može nastati svojevrsna autocenzura zbog koje onda ispada da se ništa ne može, a fotke su sve više nalik jedna drugoj.

S druge strane, ako prije fotkanja naručitelju kažeš da nešto želiš ili ne želiš, tad na sebe preuzimaš odgovornost i kasnije ne možeš reći “Vi ste tako htjeli”.

A ako ti misliš da je nešto super, a naručitelj ne dijeli to mišljenje?
– Nemam baš često takve probleme. Nikad me još nisu izbacili ni iz jedne redakcije. (smijeh) Osobno bih možda ostavljao modele prirodnijima, s vidljivijim podočnjacima, borama, ili modele neobičnijeg, drugačijeg izgleda. Priznajem da se u tom smislu prilagođavam tržištu, ali isto tako ne doživljavam to kao neki ne znam kakav napad na moje autorstvo.

Da sam radio samo po tuđim željama ili po nekim-kao-istraživanjima tržišta, nikad ne bih snimio ništa. Upravo suprotno, znale su mi se događati situacije da u redakciji netko poludi jer sam modelu “odsjekao” glavu ili slično, ali uvijek sam mišljenja da ako iza toga stoji koncept, da takve stvari predstavljaju pomak naprijed.

A ako se baš ne može uspostaviti koegzistencija, a ja mislim da je moja zamisao baš super, uvijek je mogu pokazati kroz izložbu. Ili na webu. Ili napraviti svoj magazin

Kad smo već kod toga – što ti je draže – web ili print?
– Print. Meni je to i dalje velika razlika. Web kao format, kao priču, kao fotke tek otkrivam. Moram vidjeti nešto na papiru da s tim kliknem do kraja.

Imaš li neke fotografe koji su ti referencija, da baš ne kažem uzor?
– Ima ih zbilja gomila genijalnih fotografa pa mi je teško sad izdvajati, ali od modnih fotografa uvijek mi je zanimljiv Stephen Meisel, za kojeg stvarno ne možeš znati što je sljedeće što možeš očekivati. Od onih koji se ne bave modom, to je Jean Paul Goude.

Kod mnogih fotografa odmah znaš da će to biti predivni modeli, svjetlo, poze, super seksi… ali ništa osim toga. S ovom dvojicom to nije slučaj, a meni je draže kad me nešto iznenadi, a pritom je također super smišljeno i izvedeno.

Postprodukciju, obradu fotki također radiš sam?
– Nekad mi pomažu i drugi, ali to su obično stvari isključivo tehničke prirode za koje u nekom trenutku sam nemam vremena i to je to. Inače, kad me pitaš o obradi, tu želim nešto reći – posve tehnički.

Imaš isti fotoaprat, ako ne isti model, onda istu marku, kakav koristi i većina profesionalaca. On ima čip koji je programiran, ima svoje defaulte, postoje dakle stvari koje su zadane, koje nisi ti unio u snimanje, ali koje ti određuju kako će fotografija na kraju izgledati. Rad na takvoj slici je ono što joj daje distinkciju i osobnost, to nije tehnički nego autorski dio posla.

Takav rad s bojama, svjetlinama, atmosferom je identičan onom što se radilo i s filmovima kad si isto tako mogao koristiti različite kemikalije, različite ekspozicije, različite temperature kako bi postigao točno ono što želiš.

Montaže kakve se danas rade pomoću računala nekoć su se radile višestrukim ekspozicijama, kolažima, maskama, i na druge načine. računalna obrada pojednostavila je proces i normalan je dio postprodukcije digitalne fotografije i u mnogo slučajeva ima svoje stare pandane u analognoj. To za mene uopće nije “obrada” fotografije.

Ako se, na primjer, zbog toga što su vremenske prilike vjetrovite, manekenki na snimanju “zasuze”’ oči, zašto se te suze ne bi uklonile, s obzirom na to da su i inače bile mimo plana. To nema veze s Photoshopom s kojom se danas svi izruguju i pobrajaju njegove najveće katastrofe, iako Photoshop nije ni dobar ni loš, nego ovisi o osobi koja s njim radi.

Kakav je plan? Spremaš li ti neki foto-blog, web?
– Nemam. Ma… nikad nisam ni imao. Barem ne neki o kojem bih ti mogao nešto konkretno mogao reći.

Tekst: Ivan Salečić
Foto: Mladen Šarić

Preporučujemo

Pročitajte i...

Upoznajmo modnog fotografa koji je osmislio live stream

Instagramove revije uživo bile bi nezamislive bez ovog genija

Banket čudesa dubrovačkog nakita Clara Stones

Unikatni statement komadi iz radionice Clara Stonesa su u prvom planu fantastičnih fotografskih mrtvih priroda Mladena Šarića

Zavirite u novu Boudoir kampanju inspiriranu društvenim mrežama

Sestre Martina Čičko Karapetrić i Morana Saračević predstavljaju prêt-à-porter kolekciju, satkanu od ženstvenih komada, razigranih printeva koje modna publika danas prepoznaje kao jedinstveni rukopis pod imenom Boudoir

▲ Povratak na vrh