Kako izgleda kad se kamera smjesti u vagon koji putuje sporije nego ikad, ali nosi više emocije nego ijedan brzi vlak? Upravo iz te suprotnosti, iz te tihe nostalgije slavonskih tračnica, nastala je ideja za novi dokumentarno-putopisni serijal Brže ne može, koji će se prikazivati utorkom od 25.11. na HTV1. O svemu tome razgovarali smo s Andreom Bučom, autoricom serijala koja je nakon serijala Stani i Na Magistrali ponovno krenula u potragu za inspirativnim pričama.
Kako je uopće nastala ideja da se ovaj putopisni serijal odvija u vlaku i to baš kroz Slavoniju?
Posljednji dokumentarni serijal bio je onaj o Magistrali, našem najvećem infrastrukturnom projektu i nekako me povuklo da snimam željeznicu ito baš kroz Slavoniju jer od izgradnje, krajem 19 st., željeznica je potpuno promijenila Istok Hrvatske, kao što je izgradnja Magistrale utjecala na život na Jadranu.
Slavonci su jako vezani za vlak, odrasli su na tračnicama, nekad su kroz Vinkovce prolazili milijuni putnika, međunarodni ekspresni vlakovi su kroz Slavoniju jurili 160km/h. Danas je sve sporije, ali emocija je ista i ja sam u tu nostalgiju uronila. Uz to, volim putovati vlakom i žao mi je da je naša željeznica tako zanemarena, a nekad smo bili europski pandan.
Kad sam odlučila snimati, jasno sam vizualizirala serijal – vagon ćemo urediti kao slavonsku kuću i sve će se događati u vagonu i uz prugu. Snimati u vlaku koji putuje na redovitoj liniji, koliko god sporo putovao, bilo je izazov svoje vrste, ali uspjeli smo.
Zašto baš ovaj naslov? Koja je metafora iza njega?
Jel može brže? Zaista brže ne može i to je realnost. Iza naslova je cijela slika sustava koji je nekad bio ponos, a danas podsjetnik gdje smo. Volim pripovijedati o važnim temama na zabavan način, u našem vagonu sviraju tambure, jedemo čobanac, pijuckamo rakiju, ali vlak koji je osamdesetih vozio 160, danas vozi 50.
I brže ne može jer je netko dopustio da željeznica propadne. Da su vlakovi brzi kao nekad, da ljudi mogu raditi u Zagrebu nikad ne bi napustili svoju Slavoniju-kao da im se išlo u Irsku ili Njemačku? Modernizacijom željeznice istok bi doživio renesansu, a ja im to od sveg srca želim.
Kažete da volite vlakove. Sjećate li se svog prvog putovanja vlakom?
Sjećam se osjećaja. Onog trenutka kad vlak krene, a svijet se pomakne polako. To mi je oduvijek bilo nešto posebno, krenuo si, nećeš brzo stići, ali ćeš udobno putovati, na tom putu svašta ti se dogodi.
Ja sam kao dijete imala najboljeg suputnika, baku koja me vodila na put, ako ne automobilom, onda vlakom do Italije, pa u Grčku, cijelu bivšu državu smo prošle, stalno smo putovale. I to negdje ostane… Živimo u vremenu u kojem svi imaju potrebu biti brži od vlastitog života, a vlak te natjera da usporiš, sabereš, da primijetiš.
Ne pamtim prvo putovanje vlakom, ali pamtim najljepše, lani sam putovala Skandinavijom i jedno od najljepših iskustava je poznata norveška pruga Berghenbahn, od Osla do Bergena. 9 sati spektakularnih prizora, šuma, jezera, vodopada, slovi za jednu od najljepših na svijetu.
U serijalu upoznajemo željezničare, strojovođe, čuvare pruge… Je li vas neka njihova priča posebno dirnula?
Kod željezničara te ne pogodi jedna priča, nego ukupan dojam, to su ljudi koji ne rade samo posao — oni služe na željeznici, a i oni koji su u mirovini i dalje žive željeznicu. Kako je Zvonko iz Osijeka rekao, “Tko jednom omiriše mazut, taj se od željeznice više ne odvaja..“, kad čuješ te starije željezničare kako o željeznici govore, zaborave na sve tegobe, oči im se zasjaje, krv uzavre i svi se nadaju jednom – da će za života doživjeti da se naša željeznica modernizira, da vlakovi jure, a putničkog svijeta da su puni kolodvori.
Slavonija je često prikazana kroz motive odlaska, a vaš serijal, čini se, govori o onima koji ostaju. Je li to bila namjerna suprotnost?
Naravno. Svi znamo koliko je Slavonaca odselilo jer nisu imali izbora, srce mi se radi toga cijepa i dugo mi je trebalo da se odlučim krenuti na Istok. U ovom serijalu fokusirala sam se na važnu infrastrukturu, ljude koji su za željeznicu vezani, a onda i one koji su ostali-zašto su ostali, što ima u njihovoj Slavoniji da je nisu napustili, da vide potencijal, bore se i ne odustaju…
Dok ste putovali Slavonijom, jeste li osjetili da se taj kraj ipak mijenja – da u njemu još ima nade, unatoč svemu?
Ima nade, itekako - samo nije glasna. To nisu velike reforme ni spektakularne najave, nego mali, stvarni znakovi života: Darija koja se svojim aktivizmom bori za bolji svijet, Ivana koja svojim pripovijedanjem o Slavoniji očara da poželiš sad tamo preseliti, snaša koje donese čobanac u vlak, tamburaši koji sviraju iz duše, spektakularne ljelje, ljudi koji rade najbolje što mogu u onome što imaju.
Ta ljubav i tiha nada puno je iskrenija od bilo kakvog službenog optimizma.
Koliko vam je glazba i atmosfera važna u pripovijedanju?
Za mene je glazba najvažnija umjetnost, ona je neraskidiv dio mog postojanja i sve što se događa u meni i oko mene povezano je s glazbom pa tako i moj rad. Nevjerojatno mi je važna, kao i atmosfera.
Tko prati moj rad zna da sam sklona poetici, da sam zaljubljena u zlatni sat, duge kadrove, prizore od kojih ti srce preskoči. Ovaj se serijal odvija u vlaku, malo je komorniji nego ijedan prije, no osjetit će gledatelj i zvuk kotača, škripu pruge, i tamburu koja se stapa s pejzažem i moje glazbene izbore.
Kada biste serijal Brže ne može morali opisati jednom riječju, koja bi to bila?
Ponos. I ljubav.
Navikli smo vas na ekranu gledati ležerno odjevenu, ovaj put ste odlučili za nešto novo?
Moja stilistica Nataša Svekler i ja napravile smo zaokret, uzor nam je bila Katherine Hepburn, žena u hlačama i košuljama koja je u doba strogih produkcija holivudskih filmova uspjela osporiti odjevne norme. Njezin stil je izazivao burne reakcije, nikad nije igrala na kartu simpatičnosti, a zbog hlača je kasnije postala modnom ikonom. Moram priznati da sam se odlično osjećala u takvoj ulozi, u vlaku.
