Sjećaš li se rata? Eto jednog pitanja koje mogu postaviti samo oni koji nikada nisu iskusili rat. Upoznala sam mnogo takvih. Još kao dijete sanjala sam da odem iz svoje zemlje, odnosno svih tih svojih zemalja u kojima nikada nisam osjećala da sam svoja i izmislim čitav novi život negdje drugdje. Sanjala sam da živim i sanjam na drugom jeziku kao da će tako, možda, sve ono što se dogodilo na mom maternjem nestati. Kada se to napokon obistinilo, tako da je prvo dobro jutro koje izgovorim kao i posljednje laku noć bilo na stranom jeziku, shvatila sam da je sve ono od čega sam bježala čekalo na mene tamo, bez obzira na broj prijeđenih kilometara i granica. Paraliza – politička, društvena, duhovna – koju sam osjećala kod kuće jednako se održavala i u tuđini. Njegovala se u nostalgičnim zapomaganjima dijaspore, a hranila tim pitanjem dobronamjernih stranaca koji bi, dok čekaju da se konobar ponovo pojavi sa mimozama i finger foodom, rado htjeli da čuju kakvu zanimljivu priču. Sjećaš li se rata, pitali bi, dok mekim ubrusom brišu humus s uglova usana.
Od pisaca i spisateljica očekuje se da pričaju priče. Za mene je ta potreba došla dosta rano – čim sam naučila slova, počela sam da pišem dnevnik. Opsesivno sam bilježila sve detalje svojih dječijih dana kao da sam se plašila da će biti bespovratno izgubljeni ako ih ne zapišem. I mada se tada radilo o bilježenju efemernih scena iz svakodnevice, borba sa vremenom, odnosno protiv vremena, već je bila počela. To je ono što vjerujem da svi pisci i spisateljice nose u sebi — žudnju da se uhvate ukoštac s tim jednim bogom koji neumorno okreće točak i melje pod njim sve naše trenutke, rečene i neizrečene, pretvarajući ih ponekad u iskustvo, a češće u zaborav. Otkad znam za sebe fascinira me koncept vremena, njegova prolaznost i neuhvatljivost, njegova odsutna sveprisutnost i koliko su sve naše fizike i matematike i dalje nesposobne da ga razumiju. U svemu tome, pričanje priča je nadasve arogantna rabota, utrka koja je unaprijed izgubljena, ali i jedan od rijetkih načina da, barem na trenutak, pobijedimo okrutnu mašinu vremena. Ispričaj mi priču, stoga, znači i uradi nešto vremenu. Daj mi iskustvo koje nije moje. Svi mi koji učestvujemo u takvim vradžbinama sigurno smo donekle arogantni, osakaćeni, željni bar te male, prolazne moći, ali niko od nas nije zaista birao da tako provede svoj život.
Trideset godina kasnije naša spisateljica sjedi negdje u Zapadnoj Evropi, kontinentu koji je samog sebe izmislio kako bi se stavio u centar svijeta, i po ko zna koji put čuje to isto pitanje: Sjećaš li se rata? Opet sam na nekom panelu, moj se život pretvorio u panele gdje nasumično odabrani sagovornici i sagovornice razmjenjuju elokventne floskule koje samo potvrđuju ono što publika već zna. Osjećam negdje u sebi da sve to nema nikakve veze s onom djevojčicom koja je devedeset i neke po prvi put popunila linije u svesci, slovo A ponovljeno unedogled dok ne bude savršeno, jer baka, učiteljica, poštuje dvije stvari u životu: druga Tita i abecedu. Nemaju ti paneli nikakve veze sa mojim starim dnevnicima i prvim nagrađenim pričama, sa mojom željom da uradim nešto vremenu. Ali ja sam u tom trenutku milenijalka, živim sa cimerima i moram da jedem. Kod kuće, koja nikad nije kuća, neće me platiti. Naprotiv, uvrijediće se ako pomenem novac. Izdavač mog prvog romana mi objašnjava kako Niko kod nas ne dobija honorar za rukopis. Očekuju zahvalnost što su me uopšte pozvali. Ako me i pozovu. Kada dobijem neku nagradu, Naši Veliki PisciTM troše svoju cijenjenu digitalnu tintu po društvenim mrežama kako bi objasnili svijetu da Ovo devojče ima jake veze. Kakva su to vremena došla da djevojčice pišu romane? O nekim tamo drugim djevojčicama? Kuda ide ovaj svijet? Nije li bilo dosta muke za ovaj napaćeni narod? I tako balkanska spisateljica sjedi na panelu, negdje u Zapadnoj Evropi, jer bez obzira na svu ljubav prema književnosti ipak ima stomak, krvne sudove, kosti, mišiće i ligamente, cijelo jedno tijelo koje treba da spava, jede i obezbijedi sebi zdravstveno osiguranje. Spisateljica nema tatinu nekretninu, maminu ušteđevinu, a ni suprugu koja će joj kuvati, čistiti, lektorisati, javljati se na telefon, voditi društvene mreže i organizovati događaje. Spisateljica nema svoju veselu čaršiju da joj diže spomenike, dodjeljuje nagrade i posadi je na vrh planine kao svog dežurnog mudraca. Spisateljica, stoga, sjedi na panelu i odgovara na to prokleto pitanje na engleskom: Do you remember the war?
Zemlja je Belgija, učesnici su Bosanci različitih nacija, vjera i noćnih mora, honorar je veći od prosječne plate u našoj zemlji. Amfiteatar je prepun starijih Belgijanaca, uredno podšišanih sijedih, sa elegantnim okvirima za naočari, uz poneko uplakano lice iz dijaspore. Njih uvijek primijetim jer ne glume empatiju – oni su tu na sopstvenoj terapijskoj seansi. Naš mali bosanski panel poslušno priča svoju priču, jednoglasno prodajemo najveći brend naše zemlje – rat. Kasnije će, bez izuzetka, neko od posjetilaca reći da obožava ćevape i Kastariku, tako da će mi trebati koja sekunda da shvatim da ne misli na republiku u Srednjoj Americi, nego na onog režisera što voli Dodika i kokoške. Andrića se niko neće sjetiti. Voditeljka, koja je na papiru napisala kako se izgovaraju naša egzotična prezimena, uz namješten zamišljeno-zabrinut izraz lica za našu neciviliziranu vukojebinu, na kraju pita kako je nositi se sa tako teškim nasljeđem. Gledamo se, svima nam je već dosta tog cirkusa, a istovremeno smo svi svjesni da sjedimo u zemlji čiji je kralj pobio deset miliona ljudi u Centralnoj Africi. Sjedimo, takođe, u zemlji koja je do 1958. godine imala ljudski zoološki vrt gdje je civilizirani Belgijanac mogao dovesti svoju lijepo vaspitanu bijelu djecu da gledaju robove iz Konga. O tome nema riječi na panelu o teškom nasljeđu. A nema riječi ni o činjenici da su u našu zemlju, koja se te 1958. zvala Jugoslavija, takođe pristizali ljudi iz čitave Afrike, samo ne u zoološke vrtove nego na univerzitete kao strani studenti. Ti detalji se, nažalost, ne uklapaju u koncept panela. Mi smo tu da ponudimo svježije košmare i uvjerimo onog lijepo počešljanog dječaka iz zoološkog vrta, koji sada možda sjedi u našoj publici, da je on i dalje civiliziran, svakako više nego mi, balkanski divljaci. Kasnije ćemo svi mi, Bosanci sa belgijskog panela, zajedno otići na aerodrom i piti kafu u tišini, čekajući na pet različitih letova sa pet različitih pasoša.
Da li se sjećate rata, pitaju me i u Njujorku, u knjižari McNally Jackson, dok potpisujem svoju knjigu. Našli smo je u dijelu za slavistiku, unazad čitajući autore i autorke čija prezimena završavaju na slovo B. Moj prijatelj ne vidi dobro, mora da se udalji kako bi pročitao: Buu, Buu, Brrr, Boo, Bii… U tako postrojenom univerzumu poslije Bulgakova može da dođe i Bastašić. Američki i engleski pisci i spisateljice raširili su se po svim drugim kategorijama: Savremeni roman, Klasici, Krimić, Romansa, BookTok!, Baštovanstvo i Hobiji. Mi imamo jednu kategoriju na tri-četiri police. Tamo, među tomovima mrtvih Rusa, pronalazim još samo dvoje savremenika iz bivše Jugoslavije. Uz tvrdo ukoričenog Dostojevskog i Tolstoja, naše knjige djeluju još manje, nevidljivije, kao da nas je neko fotografisao s reflektorima iza leđa. Nas može da nađe samo onaj ko nas predano traži, a taj bi nas vjerovatno mogao pročitati i u originalu. Na sredini knjižare, na velikom stolu sa preporučenim savremenim romanima, pronalazim naše pisce koji su uspjeli. Sišli su sa polica slavistike, okrenuli leđa Dostojevskom, i smjestili se u lijepo dizajnirane tvrde korice sa naljepnicom Bestseller. Svi pišu na engleskom. Sjećaju se rata.
U Los Anđelesu mi se voditeljka programa žali da u mojoj knjizi nije dovoljno jasno da se radi o ratu. Mislim pominjete Bosnu, ali našim čitaocima ovdje nije baš poznato šta se desilo na Balkanu osamdesetih. Devedesetih, ispravim je. Dobro, da, devedesetih, eto vidite ni to ne znamo. Možda bi bilo bolje da ste nam malo bolje objasnili kontekst u kojem se te dvije djevojčice upoznaju. Ali ja nisam pisala ovu knjigu za Amerikance. Pa, dobro sigurno ste očekivali, ili se nadali, da ćemo i mi čitati vaš roman… Ne. Niste se nadali? Ne, nisam mislila da će ga iko čitati, a naročito ne Amerikanci. Ali ako pišete roman o ratu… To nije roman o ratu. Mislim ratni roman. Nije ratni roman. Razgovor napokon kreće u drugom smjeru jer je i njoj i meni jasno da ovo ne vodi nigdje. Kasnije će mi reći kako moram da naučim da primim kritiku, ali razumije, prva mi je knjiga. Kažem joj da mi to nije prva knjiga. Pa, dobro, prva prevedena na engleski. Da, jasno. Prije toga ne postojimo.
U Njemačkoj, poslije dvije prevedene knjige, potpisujem ugovor za treću. Još jedan roman koji nije o ratu. Za sada, on postoji isključivo u sinopsisu koji je moj agent uvrstio u pitch. U prijedlogu ugovora koji mi izdavač šalje moj honorar je izražen petocifrenim brojem. Nikada ranije nisam vidjela toliki iznos na nekom papiru koji ima veze sa mnom. To mi stvara osjećaj pritiska jer roman ipak moram sjesti i napisati, ali tijelo razmišlja drugačije: napokon može da predahne. Imamo za berlinsku kiriju. Kupili smo si poveći komad vremena. Pored novog ugovora, zarađujem i na čitanjima i festivalima koji, čini se, ne mogu da dočekaju da me pozovu u goste: Njemačka, Austrijska, Švicarska, svi su ludi za mnom. Pričaj nam, pričaj nam, pričaj nam. Petsto evra, šesto, hiljadu. Gledala sam u te fakture u nevjerici. Da li se ovo stvarno meni događa? Jesam li je neka vrsta statističke greške? Da li ovako žive pisci i spisateljice vani?
Potom sve staje, gotovo preko noći. Za Guardian pišem članak o cenzuri propalestinskih glasova u Njemačkoj. Nakon toga prestajem da postojim – ne samo kao spisateljica, već mnogima i kao kolegica. Sva moja čitanja su otkazana, uključujući i jednu rezidenciju. Na festivale me više niko ne zove. Moj njemački izdavač se jasno pozicionira kao proizraelski medij, zbog čega više ne mogu da pogledam u oči svojim palestinskim prijateljima u Neuköllnu. Gledam svoje knjige po knjižarama i povraća mi se svaki put kad ugledam onaj bar kod na zadnjoj korici. Čujem onu mašinu koja očitava kreditne kartice: bip, bip, bip, bip. Svaki bip se pretvara u evre, svakom evru se obračunava porez, a dio tog poreza financira oružje. To više nije stvar mišljenja – sve postoji crno na bijelo. Štaviše, Nijemci se time ponose. Otvaram ponovo digitalni ugovor sa petocifrenim brojem. Zovem svog agenta i kažem mu da ga nećemo potpisati. Pričam, napokon, o ratu. Ovoga puta rat nije dovoljno bijel, a žrtve nisu dovoljno evropske. Pričam o ratu o kojem se ne priča. Izlazim iz kutije koju su mi dodijelili: bosanska spisateljica u Berlinu. Nema više nasmijanih sijedih glava u publici. Nema panela. Osjećam se kao da imam kugu: neki kolege i kolegice se brže-bolje ograđuju od mene u javnom prostoru. Neki mi govore kako treba da se fokusiram na svoj roman i ništa drugo. Drugim riječima, sjećaš li se rata, ali onog našeg, onog koji se ovdje bolje prodaje?
Shvatila sam najednom da smo i mi, balkanski pisci i spisateljice u inostranstvu, neka vrsta zoološkog vrta: zabava za slobodno vrijeme privilegiranih Evropljana.
Kada jedan od nas izađe iz kaveza i kaže jednom od posjetitelja: Gospodine, prljave su vam ruke, poremeti se cijeli koncept. Ne može to.
Sjećaš li se rata pitanje je privilegije. Sjećati se možemo samo nečega što je prošlo. Tražiti drugima da se sjećaju je suptilna vrsta nasilja. Superiornost izražena kroz zahtjev. Pričaj mi priču. Ja sam imala tu privilegiju da živim od svojih priča. Dorothy je otišla daleko od kuće i doživjela raznorazna čuda. Onda je pogledala iza zavjese i vidjela šta se tamo krije. Bip, bip, bip, bip. Jedan kolega me pitao da li mi je žao što sam sama sebi minirala karijeru. Nisam nikada na taj način razmišljala o tome. Nijedna spisateljica sa Balkana nije počela da piše zato što je htjela da ima karijeru. Potrebna je posebna vrsta mazohizma da čovjek svojevoljno odabere ovaj poziv. Ako ste pritom žena, svaka greška je uvećana pedeset puta, tipografska ili neka druga, i iskorištena kao dokaz protiv vas. Svaki uspjeh mora da se objasni. Svaka knjiga mora da bude remek-djelo. Svaka riječ koju napišete mora da opravda svoje mjesto na papiru. To nije karijera, to je neprestana borba od koje neke polude, neke postanu ogorčene, neke odustanu. Neke druge, opet, nauče da igraju igru. Dubravka Ugrešić mi je u jednom od posljednjih mailova to objasnila ovim riječima: Vječno twerkanje. Toga sam se sjetila kada me je kolega pitao da li mi je žao što sam minirala karijeru. Riječ miniranje podsjetila me na moju rasparčanu zemlju i kako joj duboko pod kožom stari košmari čekaju na nove pogrešne korake. I mina i knjiga mogu da urade nešto vremenu, ako su pravilno sastavljene. I jedna i druga nastoje da ga, na svoj način, zaustave.
