Famke Janssen nije ni trenutka dvojila kad su joj kreatori „Amsterdam Empirea“ predložili snimanje glazbenog videa. U seriji glumi bivšu pop zvijezdu koja je devedesetih imala veliki hit. „Snimanju sam se veselila mjesecima“, priča dok na mobitelu pokazuje fotografije kostima koje je nosila.
Ples joj je, kaže, jedna od najdražih stvari na svijetu – premda ga je uvijek više doživljavala kao opuštanje i prepuštanje ritmu, a ne kao preciznu, zahtjevnu tehniku. Zato je koreograf Vincent Vianen osmislio pokrete koji su izazovni i profesionalnim plesačima, a kamoli njoj. „Ali ja sam perfekcionist, baš kao i Vincent. Vježbali smo dok svaki detalj nije sjeo na svoje mjesto.“
Ples joj je ujedno bio oslonac proteklih mjeseci, u razdoblju u kojem se osjećala pomalo izgubljeno u zemlji iz koje potječe, u kojoj još ima obitelj, ali u kojoj zapravo nije živjela od svoje osamnaeste godine.
„Cijeli moj život sastoji se od putovanja, navikla sam na to, ali ovako dugo kao sada nikad prije nisam bila daleko od doma. Morala sam se priviknuti na način rada. Ovdje nemam prijatelje, a i zaboravila sam koliko često ovdje pada kiša.“
Ovo je bilo prvi put da žena koja je u Hollywoodu zablistala ulogama u filmu „Zlatno oko“ i serijalu filmova „X-Man“ staje pred nizozemsku kameru. Ne zato što je prije nisu zvali, nego joj je, s obzirom na međunarodnu karijeru, djelovalo pomalo riskantno glumiti na materinskom jeziku. „Dugo su Amerikanci smatrali sve s titlovima prekompliciranim, ali danas svi gledaju međunarodne serije. Kad u New Yorku odem zubaru, razgovaramo o korejskim ili francuskim hitovima.“
Ukratko, tajming je konačno bio pravi, a presudili su i njezina uloga, priča, kreativni utjecaj koji može imati kao izvršna producentica te suradnja s producentom Nicom Moolenaarom, poznatim po serijama „Undercover“ i „Ferry“. „Sve se jednostavno posložilo“, kaže Femke.
Vaša sestra Antoinette Beumer odgovorna je za razvoj nizozemskih Netflix Originals naslova. Je li to utjecalo na vašu odluku?
Suradnju s obitelji sam zapravo uvijek izbjegavala. Naši su se životi razvili potpuno različito. Ja živim u Americi i stalno putujem, moje sestre su zasnovale obitelji. Već je pravo čudo što smo sve ove godine ostale tako bliske. Nisam to željela dovesti u pitanje s obzirom na to da suradnja može i poći po zlu. Olakotna je okolnost bila to što je Antoinette vodila projekt, ali nismo bile zajedno na setu. I, na sreću, sve je prošlo sjajno.
Kako ste se priviknuli na nizozemski način rada?
Mentalitet „samo budi normalan, to je već dovoljno ludo“ potpuno je suprotan američkoj kulturi gdje te potiču da sanjaš veliko, da budeš tko god želiš, da se ne sramiš niti umanjuješ. Naučila sam se povući u sebe kada trebam odigrati emocionalnu scenu. Na setu su neki to doživjeli jako method jer nisu uvijek znali jesam li Betty ili Famke. A ja mislim: kad Daniel Day-Lewis tri mjeseca ne ustane iz invalidskih kolica jer njegov lik ne može hodati – to je method gluma, a ne to što se želim koncentrirati i nakratko ne razmišljati o tome što asistent na setu misli.
Zbog toga se ponekad nisam osjećala dovoljno slobodno da odvojim vrijeme koje mi je bilo potrebno, nisam htjela da ljudi misle da pretjerujem. Mislim da se velikani poput Day-Lewisa tim stvarima uopće ne zamaraju – oni su potpuno fokusirani na svoju izvedbu. To mi je fascinantno, ali na nizozemskom setu takav je stav teško održati.
Nico Moolenaar rekao je da ste imali vrlo jasne ideje o stilu svog lika.
Nikad mi nije bilo jasno kako neki glumci samo ušetaju na set i tek tada vide što im je kostimograf odabrao. Odjeća je presudna – ono što nosiš govori tko si. Moj lik Betty je žena koja uđe u prostoriju i želi da je se primijeti pa sam smatrala da njezina garderoba mora biti raskošna. Puno boja, veselo, pomalo djevojački, s kragnicama i čarapicama uz balerinke.
Pokazuje nam vlastitu kombinaciju – traper mini haljinu i oversized sportsku jaknu uz bijele čarapice i crvene kitten heels – te dodaje: „Vidi se odakle je došla inspiracija. Bettyn stil zapravo dosta nalikuje mom. Funky, girly i originalan.“
Famke Janssen imala je osamnaest godina kada su je na ulici pitali želi li postati model. Prekinula je studij ekonomije, preselila se u Pariz i vrlo brzo radila za brendove kao što su Yves Saint Laurent i Victoria’s Secret. S dvadeset i dvije godine seli u New York, gdje na Sveučilištu Columbia studira pisanje i književnost te se odlučuje okušati u glumi. Slijedio je niz odbijenica jer je bila „previše strana“, „previsoka“, čak i „previše egzotična“. No tik prije nego što je odustala od sna (već se bila upisala na studij scenaristike), dobila je ulogu Bondove djevojke u filmu „Zlatno oko“. Od tada je glumila u više od sedamdeset filmova i serija – od velikih holivudskih produkcija do malih nezavisnih projekata.
Već desetljećima ste u filmskom svijetu, ali o vašem privatnom životu gotovo se ništa ne zna. Je li to svjesna odluka?
Nakon što sam snimila „Zlatno oko“ ušla sam u medijski vrtlog. Naslovi su bili potpuno senzacionalistički: „Što možemo još saznati o njoj?“ To nisam željela u svom životu. Smeta mi kada gledam glumce ili glumice i točno znam s kim su u braku ili u koje restorane vole ići. Gluma i putovanja su mi sjajni, ali sve ostalo oko toga mi nije potrebno. Zato i ne živim u Los Angelesu. Pokušala sam neko vrijeme, ali svi tamo jure istu holivudsku maštariju. Izgledalo je lažno, kao da pravi život prolazi pored mene. U gradu poput New Yorka imam mnogo bogatiju kulturu oko sebe, s prijateljima koji rade potpuno drugačije stvari od mene. To mi pomaže i kao glumici jer se bolje mogu uživjeti u različite likove. Ali s poslovne strane možda sam time propustila neke prilike, baš kao i zbog odluke da ne koristim društvene mreže.
Ali vidljivost u vašem poslu ima svoju ulogu.
Da sam danas počela, nijedna agencija me vjerojatno ne bi zaposlila jer, između ostalog, gledaju i koliko netko ima pratitelja. Naravno, nikad ne znaš kako bi sve ispalo, ali samopromocija na internetu obično donosi neke koristi. Možda bih zarađivala više ili bila poznatije ime. Sigurno je da bi sve bilo puno lakše jer već godinama vodim iste razgovore. Moj tim, ljudi s kojima radim, želi da budem na Instagramu. Ali ja to i dalje odgađam.
Prošle godine napunili ste šezdeset. Kakav je osjećaj starjeti kao žena u ovoj industriji?
Mislim da nikada nije bilo bolje vrijeme nego sada jer za žene postoji više zanimljivih uloga nego ikad prije. Naravno, još mnogo toga nije kako treba. Žene se i dalje prečesto promatra na staromodan, stereotipan način, posebno nakon određene dobi, ali barem imamo riječi poput ageizma kako bismo imenovali zašto je to pogrešno. Nikada me nije brinulo hoću li i dalje imati posla, ali mogu zamisliti da će mi ovakav život jednom možda dosaditi. Mnoga putovanja su istodobno i najljepši i najteži dio mog posla. Idem na predivna mjesta, susrećem posebne ljude, ali to mnogo traži od mog privatnog života. Sama nikada nisam željela djecu, ali vidim da se mnoge moje kolegice s time muče. Glumci jednostavno povedu svoju obitelj sa sobom na snimanja, ali obrnuto se to rijetko događa. Tu je još mnogo prostora za napredak.
Što vam je to donijelo?
Više mira. I osjećaj veće kontrole nad vlastitim životom. Naravno da znam da život nije nešto što možeš u potpunosti oblikovati, ali manje reagiram jer uspijevam zastati, osjetiti tko sam i što želim te donositi odluke iz te pozicije.
Imate li još snova ili ciljeva vezanih uz posao?
Naravno. Da ih više nemam, ne bih više radila ovaj posao. Moj vision board putuje sa mnom posvuda. Nakon svih tih godina napornog rada više ne želim doći na set samo da odradim svoje scene. Ali dokle god mogu biti kreativno blisko uključena u proces, kao sada, rado ću nastaviti još neko vrijeme.
