Hrvatski film je ponovo u fokusu internacionalne scene, a među najistaknutijim autoricama je definitivno Hana Jušić, jedna od najistaknutijih glasova hrvatskog filma. Bog neće pomoći, povijesna drama s elementima misterija i njen prvi dugometražni film nakon debitantskog Ne gledaj mi u pijat, imao je svjetsku premijeru na kultnom Filmskom festivalu u Locarnu koja mu je zaradila hvalospjeve, ali i nagradu glumicama Manuelli Martelli i Ani Mariji Veselčić nagrađene za najbolju glumu.
Film je potom imao regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu, gdje je dobio posebnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti. Film uskoro dolazi i u našu kinodistribuciju, 27. studenog, no prije toga će imati dugoočekivanu premijeru na Zagreb Film Festivalu.
Ususret hrvatskoj premijeri, s Hanom Jušić smo razgovarali o filmu, kreativnom procesu, ali i ritmu filma koji graniči s meditacijom.
Film Bog neće pomoći je imao odličan odjek na inozemnim festivalima, a sada konačno i s velikom dozom uzbuđenja, dolazi i na ZFF. Jeste li očekivali takve reakcije publike?
Film tek kreće u distribuciju po Hrvatskoj, tako da ću tek sada osjetiti reakciju publike. Dosad sam bila na par festivala gdje je film prikazan pred festivalskom publikom i logično, bilo je ljudi kojima se svidio i ljudi kojima nije. Najviše me razveselilo što su mi na festivalu u Solunu prilazili mahom stariji ljudi i govorili mi kako je to film po njihovom ukusu, kako se više takvi filmovi ne snimaju.
Gledateljsko nezadovoljstva suvremenim filmom bilo je i razlog što sam krenula pisati ovaj scenarij, pa eto, možda sam uspjela napraviti nešto drugačije.
Što je bila početna iskra za „Bog neće pomoći”? Kako je nastala ideja o Čileanki koja dolazi u selo u Zagori na početku 20. stoljeća?
Početna iskra bio je film Valparaiso Carla Sironija u kojem Manuela Martelli igra glavnu ulogu. Kad sam je vidjela pomislila sam kako želim raditi s tom ženom, baš me opčinila, i tako sam malo po malo krenula pisati scenarij za nju. Također, htjela sam napraviti film koji koketira s gotičkom estetikom i smješten je u veličanstvenu kršku prirodu koja evocira epiku vesterna. Kroz godine rada na scenariju i istraživanju lokacija priča je polako dobivala obrise koje ima snimljeni film.
Što mislite kako će domaća publika reagirati na film, te mislite li da se naši ukusi uvelike razlikuju od ostatka Europe i svijeta?
Mislim da ne. Jedino mislim da bi hrvatskoj publici film mogao biti bliži zbog jezika i svih nijansi odnosa i konteksta. U cijelom svijetu ljudi sve manje idu u kino, pa je tako i u Hrvatskoj, ali opet lijepo je vidjeti kad publika podrži domaći film kako se to desilo s Fiume o morte! Kod nas su ozloglašene devedesete stvorile otpor ljudi prema hrvatskom filmu koji traje i danas, a stvarno ima sad već velik broj hrvatskih filmova koji su zanimljivi i koji rezoniraju sa potencijalnim domaćim gledateljima.
Zašto baš dalmatinsko i planinsko okruženje? Simbolizira li ono na neki način izoliranost grupe, ali i pojedinca koji se bori s asimilacijom u prostor koji je od početka negativno nastrojen prema njemu?
Da, svidjelo mi se obrnuti osnovne postulate klasičnog vesterna u kojem je divljina prijeteća, a stočari donose civilizaciju i zakon. Ovdje je tradicionalno društvo to koje je prijeteće i opresivno, a priroda, barem likovima Ilije i Milene, donosi prostor intimnog mira i oslobođenja. Htjela sam da u prirodi ima nečeg mističnog i sveobuhvatnog, nečeg u čemu se ti ljudi koji je pokušavaju obuzdati ipak lako izgube i utope. Zato je i film temeljen na veličanstvenim totalima u kojima su likovi maleni i zapravo nebitni.
Koliko je sama lokacija utjecala na atmosferu i ritam filma?
Jako je utjecala. Tijekom priprema za film mnogo smo vremena proveli sa suvremenim čobanima i u njihovoj mi se svakodnevici svidjelo to što jako puno vremena provode naprosto stojeći na nekoj visoravni, čekajući da ovce pasu. Ovce se ne mogu požuriti, njihov ritam svakog je dana isti i sve je podređeno tome. Nešto u tome jako je umirujuće i ostavlja vremena razmišljanju i meditaciji.
U Vašim filmovima često su prisutne snažne, ali ranjive ženske figure. Što Vas najviše privlači u tim likovima i njihovim granicama?
Kada pišem polazišna točka mi je uvijek glavni lik, tako da su svi moji glavni likovi neke meni jako bliske žene koje razumijem i s njima suosjećam, inače ih ne bi mogla uvjerljivo razraditi. Ipak, pazim se da ti likovi ne budu najbolji, da ne budu najpametnije, najsposobnije, najkarizmatičnije ili velike patnice. Privlači me postavljati takve žene u sukob s likovima koji otjelovljuju sitni vez malograđanskog sadizma, igara moći i opresije, da ta borba ne bude plošna navijačka, a opet da prema svima, pa čak i prema negativcima osjetimo neku empatiju.
Koliko je kostimografija bila važna kao dio narativa u Bog neće pomoći?
Jako je bila bitna. S jedne strane Teresina udovička haljina koju je sama iskreirala kostimografkinja Katarina Pilić i koja je za nas sašivena u rimskom kostimografskom studiju Costumi Dell'arte jedan je od likova u filmu i svakako njegov najistaknutiji vizualni znak. Katarina i ja smo ponosne na tu kreaciju, a Manuela ju je nosila na način da je kostim postao snažan dio njene glumačke interpretacije. S druge strane ostatak likova odjeven je u narodne nošnje i to je bilo strašno izazovno kako ne podleći tome da svi izgledaju kao da su folklorno društvo ili izlošci u nekom muzeju. Katarina je puno vremena posvetila patiniranju i mislim da se to stvarno osjeti, da djeluju autentično.
Što je najvažnija poruka koju želite da publika ponese nakon gledanja Bog neće pomoći?
Najvažnija poruka - voljela bih da bude osjećaj da ima smisla boriti se.
