Kako su se vremena promijenila: ono što mi je nekad bilo posve normalno, danas mi je iritantno. Ne, ne mislim na izlaske u zapušenim prostorima do kasnih jutarnjih sati; mislim na HBOovu naviku da pušta epizodu po epizodu njegovih hitova. Toliko sam se navukla na dobri stari (može li se to reći) bindž- da me ovo čekanje ne samo izluđuje (što je dalje, želim znati što je dalje), već se pitam koliko je to zapravo test naše koncentracije na sadržaj. Možemo li ga zapamtiti? Možemo li biti jednako zaljubljeni u njega kao i u onog koji nam je dostupan do iznemoglosti, koji je uvijek tu, koji uvijek nudi više, čak i kad su nam oči crvene od beskonačnog ekrana, čak i kad nas boli glava, vrat, kad nam se vid muti? Sumnjam da bi ijedan frajer danas prošao taj test čekanja, odugovlačenja, može li HBO?
Svakako, kad dođe ponedjeljak navečer, u posljednjih pet tjedana, jedva čekam upaliti novu epizodu zaista genijalne serije TASK (kreator: Brad Inglesby, meni osobno najpoznatiji kao autor mini serije Mare of Easttown s Kate Winston). A bila sam vrlo oprezna oko obvezivanja prema toj seriji: što sam starija, naime, teže podnosim scene nasilja a serija koja je na prvi pogled “detektivska” sigurno vrvi istima, mislila sam. Nisam krivo mislila: ima ih. U jednom sam trenutku gurnula glavu u jastuk i rekla mužu da mi javi kad je gotovo; u drugom sam, i to sinoć, pobjegla u drugu sobu (djelomično i jer sam znala da će žrtva sigurno izgubiti bitku). No, Task je mnogo više od detektivske who- dunnit serije: ponekad je i overwhelming s dubinom koja je u nju upisana. Kao u najboljoj od sve fikcije, “negativac” dakako to nije: Tom Pelphrey toliko je zreo u ulozi ne najpametnijeg, nježnog gubitnika koji nesmiljenom igrom sudbine postaje ubojica i zločinac za kojim tragaju i opasna banda motorista (zapravo svojevrstan narkokartel) i FBI (odnosno posebna skupina- TASK), da gledatelj navija za njega praktički cijelo vrijeme.
Cijela je priča oko njegovih marifetluka napisana tako da je on, dakako, istovremeno i osvetnik (brat mu je nepravedno mučki ubijen- zbog veze sa ženom jednog od vođa spomenute bande) i Robin Hood (krade narkokartelima da bi dao siromašnima- svojoj obitelji), i nenamjerni otmičar malog djeteta (tu FBI dolazi u priču). No, kao što cliffhanger pete epizode sjajno prikazuje, što će gledatelji kada je preko puta jednako lovebale karakter, kojeg igra sjajni Mark Ruffalo. Detektiv Tom Brandis povučen je na taj specijalni posao s goreg-od-uredskog mjesta koje mu je dopalo nakon neslućene obiteljske tragedije, i sam po sebi je posve nesvakidašnji junak-detektiv.
Vjeran i zaljubljen suprug, posvećen otac svojoj djeci koja su mu sve na svijetu, zagrezao je u užas alkoholizma i očaja nakon što će (HIGH SPOILER ALERT) njegov posvojeni sin ubiti njegovu voljenu suprugu Susan. Nisam sigurna zašto je u njegov karakter upisano to da je bio svećenik koji je davao posljednju pomast bolesnicima, ali možda nam posljednje dvije epizode daju odgovor na to.
Pretpostavljam da je razgovor s Robbijem (Tom Pelphrey) o tome boje li se ljudi na samrti neka vrsta nagovještaja....ali ne želim sad misliti o tome. Robbie je pravi (anti)junak: neobrazovan, smetlar, čovjek kojeg je ostavila žena s dvoje djece, netko tko živi u bratovoj kući jer svoje nema, tko donosi pogrešne odluke u instinktivnom spoju između bijesa zbog bratove smrti i borbe za dobrobit vlastite obitelji. Obitelj pazi Mauve, nećakinja jednako traumatizirana pogibeljom oca (sjajna Emilia Jones).
Neobičan spoj ta dva muškarca koja obojica zapravo ne znaju kako se nositi s potresima unutar obiteljske dinamike, sasvim sigurno namjerno bez ženskog prisustva (jedna supruga je ubijena, druga - za sada - pobjegla), stvara sjajnu klackalicu za pripovijedanje o izgubljenom muškarcu današnjice koji- ostavljen i od Boga i od obitelji, pokušava preživjeti, trudi se najviše što može, radi greške, balansira, gine.
S obzirom na to da nisam pogledala posljednje dvije epizode (ali ih jedva čekam), zapravo ne znam gine li ijedan od njih, no ako je lirska atmosfera cijele serije ikakav trag, rekla bih da tu mora biti smrti likova u koje smo se zaljubili. Brad Inglesby stvorio je gotovo pjesničku, iako sivu, seriju. Istina, ima tu maskiranih lopova, motociklističkih bandi koji vladaju ognjem i mačem, droge, white trailer trasha, zapuštene djece po podrumima, pokvarenih murjaka, kamenoloma i američkog bola, ali negdje kroz sve to uspijeva probiti toplina.
Ženski likovi? Martha Plimpton igra nešto kao teatarsku verziju lika Kate Winslet iz Inglesbyove uspješnice Mare of Easttown, dok su druge dvije detektivke (Alison Oliver i Thuso Mbedo) mlađe i pomalo iritantno stereotipne. Kao all-American anti dream pojavljuju se i Stephanie Kurtzuba i Margarita Levieva, u čijim se minijaturama vidi, savršenost svog meda i pelina američke radničke klase, posebice ako su pripadnice žene. Svaka je epizoda poput filma, sporog ali bogatog, prepunog sadržaja- i mislit ćete o njoj dugo, dugo poslije. Dok čekam(o) zadnje dvije epizode Taska (a Robbie i Tom se gledaju kroz nišan, obojica potencijalni ubojice samo zbog okolnosti, ne karakterom), već mu dajem ocjenu 10/10. Task je, kako god završio, koga god izgubili, jedna od najboljih serija sezone.
