ZFF je možda gotov, no naš favorit i dalje rezonira u nama. Solomamma autorice Janicke Askevold sjajna je psihološka drama, koja, unatoč temi koja je, na površini, “ženska” i vrlo melodramatska (potraga jedne novovjeke majke za biološkim ocem svog voljenog djeteta), bliska trileru u energiji i napetosti. Drama koja raščlanjuje moderno majčinstvo, modernu čežnju žena za obitelji koja je topla i pripadajuća, ali ispisana njihovim pravilima. S autoricom ove važne drame, koja djeluje duboko osobna ali istovremeno i tiho politički, razgovarali smo usred ZFF-a, gdje je njezin film prikazan i sjajno primljen.
Elle: Koja je bila prva slika, emocija ili ideja koja te je vodila prema „Solomamma”? Sam naslov nosi snagu i samoću.
Janicke: Sve više mojih prijateljica odlučuje postati „solomame”, a kada mi je jedna rekla da je pronašla donora svog sina na društvenim mrežama i da su se neko vrijeme čak i viđali, pomislila sam da je to zanimljiva polazna točka za film o majčinstvu u današnjem društvu. Iako je priča fikcionalna, htjela sam da djeluje realistično. Napravila sam temeljito istraživanje, razgovarala sa solomajkama iz cijele Norveške kako bih razumjela što zapravo znači izabrati taj put. Neizbježno, takva odluka postaje politička, jer imati dijete s donorom ide protiv tradicionalne, patrijarhalne ideje o tome što obitelj „mora” biti. Riječ solomamma preuzele su same žene koje imaju dijete s donorom, kako bi se razlikovale od samohranih majki. U toj riječi ima puno ponosa; rekla bih da ona znači da preuzimaš inicijativu i stvaraš obitelj, čak i kada nemaš partnera.
Elle: Majčinstvo prikazujete s rijetkom iskrenošću, lišeno sentimentalnosti, ali puno nježnosti. Kako ste vi i Lisa Loven Kongsli, glavna glumica, koja igra Edith, “solomamu” pronašle tu ravnotežu, i zašto vam je bila važna? Posebno u izbjegavanju stereotipa o ženama koje odlučuju postati majke same.
Janicke:Solomamma nije film o samožrtvovnoj heroini, niti rasprava o tome je li ispravno ili pogrešno stvarati obitelj samostalno. Htjele smo ići dalje od toga. Edith je prije svega kompleksno ljudsko biće, kao i svi mi. Ona je snažna i ponosna, ali i nesigurna. Bila je sama u trenutku kada joj je vrijeme istjecalo, pa je imati dijete sama postao njen plan B. Iako je njen sin očito sretno dijete, ona se i dalje ponekad pita nedostaje li mu nešto. Lik je inspiriran razgovorima koje smo Lisa i ja vodile sa solomajkama. Lisa je donijela toplinu i razigranost koja joj je bliska i u stvarnom životu, ali se nije toliko vidjela u njezinim prijašnjim ulogama.
Elle: Može li samoća biti izvor moći za žene? Još se uvijek uglavnom doživljava kao nešto čega treba bježati.
Janicke: Da. Samoća može biti zastrašujuća, ali te može učiniti hrabrom i beskompromisnom. Kada si sama, nemaš s kim pregovarati niti koga okriviti. U potpunosti si odgovorna, pa djeluješ, jer moraš. Umjesto rasprave s partnerom, jednostavno doneseš odluku i živiš s posljedicama. Neki od najjačih trenutaka u mom životu dogodili su se kada nisam imala nikoga na koga se mogu osloniti. Godinama sam živjela kao samohrana majka, rad u kazalištu bio je iscrpljujuć, i borila sam se s financijama. Kada je pandemija sve zaustavila, napokon sam imala vremena razmisliti što zapravo želim, a to je oduvijek bio film. Prodala sam stan, dala otkaz u kazalištu i počela raditi samo na tome da pronađem producenta i apliciram za financiranje. Ne bih mogla napraviti taj korak da sam tada imala partnera.
Elle: Filmovi često romantiziraju majčinstvo. Koje priče o majčinstvu još uvijek nedostaju na ekranu?
Janicke: Mislim da još uvijek ima puno prostora za kompleksne i iskrene ženske likove u pedesetima i kasnije, koji se bore s balansiranjem majčinske uloge i menopauze- teme koje su još uvijek tabu.
Elle: Što vas je privuklo Lisi Loven Kongsli za ovu ulogu?
Janicke: Lisa je, prije svega, fantastična glumica. Izgleda snažno i sabrano, a istovremeno u sebi nosi krhkost i dječju mekoću, što mi je iznimno zanimljivo. Ima rijetku sposobnost da puno kaže bez ijedne riječi, a to je bilo ključno za ovaj lik. Kao publika, ulazimo u njezino unutarnje putovanje prema prihvaćanju da je dovoljna kao solo roditelj. To je na neki način drugo odrastanje.
Elle: Je li te Lisa tijekom snimanja nečim iznenadila, kao umjetnica, ili jednostavno kao žena u kontaktu s likom, ili tijekom druženja na setu?
Janicke: Imale smo mnogo čitanja i dobro smo se upoznale prije produkcije, što mislim da je bilo presudno da u snimanje uđemo s potpunim povjerenjem. No, i dalje me impresionira njezina stalna fokusiranost i sposobnost da odgovori na svaki nepredvidiv trenutak — posebno kada radiš s malom djecom, što je izazovno. Sjajna je improvizatorica! Unijela je mnogo topline i ljubavi u svoju majčinsku ulogu.
Elle: Vaš vizualni svijet je poetičan, ali nikada dekorativan. Kako ste pronašli tu ravnotežu?
Janicke: S direktorom fotografije Torjusom Thesenom htjeli smo postići pojačani realizam s zanimljivim kompozicijama, ali bez da „lijepi kadrovi” zasjene glumce ili priču. Radili smo s malo postavki, istraživali mogućnosti dugih kadrova i dopuštali glumcima da odigraju cijele scene. Snimali smo i neke one-takeove, gradeći dinamiku kroz pokret kamere i korištenje zuma.
Elle: Je li postojao slikar, pisac ili redatelj koji je utjecao na ton filma? Kinematografija s nestabilnom kamerom koja titra djeluje vrlo namjerno, gotovo dokumentarno.
Janicke: Pola života živjela sam u Norveškoj, a pola u Francuskoj, i mislim da se taj spoj kultura osjeti u tonu filma: nordijska suzdržanost i suhi humor susreću se s emocionalnijim izrazom. S direktorom fotografije proučavala sam elegantnu razigranost i ručnu kameru u filmovima Agnès Varde i Truffauta. Željeli smo i jasan pomak u tonu kad Edith prijeđe moralne granice, a za te trenutke su nam inspiracija bili trilerski elementi Bong Joon-hoovih filmova poput Parazita te precizni, izrazito sugestivni kadrovi Park Chan-Wooka u filmovima poput Decision to Leave. Glazba, izvedena potpuno na akustičnim instrumentima, također je bila ključna za ton filma i za praćenje kompleksnog emocionalnog putovanja Edith - od drame, preko nagovještaja komedije, do psihološkog trilera.
Elle: Zašto mislite da se majčinstvo tako duboko mijenja u našoj generaciji, osobito u razvijenim, egalitarnijim društvima poput skandinavskih?
Janicke: Majčinstvo se mijenja jer žene danas ne moraju ulaziti u bilo kakvu vezu kako bi imale obitelj. Ekonomska neovisnost, kontracepcija i reproduktivne tehnologije promijenile su pravila. U skandinavskim zemljama, gdje su socijalne politike relativno jake i društva egalitarnija, žene imaju više prostora za izbor: postati solomame, koparentirati, imati queer obitelji, ili uopće ne imati djecu. Majčinstvo se pomiče iz sfere obaveze u prostor izbora. To je ogromna promjena. Donosi nove slobode, ali i nove sumnje i složenosti- i upravo tu pripadaju priče poput Solomamme.
