Dolazi doba kad će nam streaming platforme postati najbolje prijateljice: hladno, maglovito, u Zagrebu zagušljivo, ali s puno slobodnih dana i snackova donesenih s raznih domjenaka i ručkova. (Nadam se da kući, poput mene, niste donijele i jednu od gripa). Ovo je i sezona kad te iste streaming platforme kreću s izbacivanjem velikih naslova, za koje se nadaju da će im donijeti preglede, statuse i novce. Odavno su se filmovi regenerirali od inicijalnog udarca televizijskog sadržaja, pa sad svako malo prave, staromodne filmske zvijezde gledamo na streaming platformama, uz skrolanje TikTokom, i učenje biologije s djetetom. Ah, kako je pad gordih junaka okrutan!
Gledajući Georgea Clooneya u Netflixovom wannabe hitu Jay Kelly, doista nisam mogla misliti ništa drugo. Clooney je meni osobno najkarizmatičniji bio u davnom ER-u, sve što je slijedilo djelovalo mi je preheteronormativno, kao da u sebi sadrži, ne samo lifestyleom već i načinom glume, mokre snove industrije koja se odbijala promijeniti iako su njezini krajnji konzumenti odavno to učinili: velik, seksi, pravilan muškarac, širokom pomalo umjetnog osmijeha, zavodljivog pogleda, pametan i oženjen odvjetnicom za ljudska prava očito stranog podrijetla: Clooney je, prema Hollywoodu, već trebao biti predsjednik Amerike, a ne samo najveća filmska zvijezda! Noel Baumbach, autor i redatelj Jay Kellyja, kao da se pomalo igra s idejom kritike tom stavu, no, nažalost, ipak ne do kraja: skrenut će genijalni Baumbach više u nesretnom smjeru „kako je muškoj filmskoj zvijezdi teeeeško stariti u Hollywoodu“, i tu je negdje gdje je ovaj film otišao, nepovratno, kvragu. Dakle, već na samom početku.
Prvo, Noele i George, miša mu, pa zar doista ne znate čitati prostoriju? Niste li shvatili da krajem 2025. nikoga nije briga za patnje bogatog bijelog hetero frajera u Hollywoodu? A prema načinu na koji igra, zainteresirano, ali nesigurno, čak se ni Clooney nije do kraja mogao ufurati u tu temu. Jay Kelly njegov je nekakav čudan alter ego, naime, on je nestvarno velika zvijezda, koja je, pogodili ste bez truda, jako osamljen jer se bavio samo svojom karijerom, a ne drugim ljudima u svom životu. Ima dvije kćeri koje je napravio, kako drugačije kad su u pitanju rasni frajeri, nekako usput, i sad kad ga udara andropauza, on ciljano, uz bazen i poslugu, inzistira na duženju sa svojom kćeri, onom lakšom (Grace Edwards). Ona je kao neki stereotip generacije Z, a istovremeno i jeka nade samog Baumbacha, rekla bih; jer Daphne nije razmažena i glupava, već prizemljena i neopterećena bogatstvom i statusom.
Ona samo želi putovati smrdljivim europskim vlakovima (koji se kod Baumbacha u woodyallenovskom stilu ponekad pretvaraju u šarenu prispodobu vlaka u snijegu, ali ponekad, ipak, iz njega izbija američko nerazumijevanje i prijezir prema europskim higijenskim navikama i francuskom nepoimanju fizičkog osobnog prostora) i ljubiti se s dečkima koje je tek upoznala, ne otkrivajući im tko joj je zapravo otac (u američkim mjerilima, Bog). Druga kćer je pobjegla negdje daleko u srednju Ameriku (ima li, realno, išta dalje od Los Angelesa?), i radi kao teta u vrtiću. Ona ima terapeuta-varalicu, koji želi biti veća zvijezda od Jay Kellyja, i pati jer nikad nije imala oca, što je dosadan i nadasve površan, a ne kažem vrlo staromodan pristup psihologijama odraslih žena.
Stvarno, Baumače, genije iza jednog od meni najdražih filmova današnjice, Marriage Storyja? Misliš da sve odrasle žene odaju po svijetu i plaču za tatom kojeg nije bilo? Jedan takav lik nije bio dovoljan? Jay Kelly nakon snimanja filma susretne starog cimera, kojeg igra predivni Billy Curdup, i, u potrazi za iskustvom normalnog života, iako je njegov menadžer/agent/sluga (Adam Sandler) strogo protiv takvog padanja bogova na tjeme, ode s njim pa piće. Otkrivamo, isto prilično očekivano, da je Timothy zapravo trebao imati tu THE ulogu i djevojku, i da je Jay Kelly seronja (što nijednoj gledateljici neće biti šok jer kad vidimo lik megauspješnog zgodnog frajera odmah posumnjamo da je seronja), ali – e tu je twist, konačno- to shvati i naša filmska zvijezda, te odluči popraviti što se popraviti da. I to ne tako da uplati u neke humanitarne svrhe koje se odbijaju od poreza, nego tako da odluči zajedno sa svojim entouragem pratiti Daphne po Europama. Jer, kako drugačije napraviti duboku osobnu promjenu u boljeg čovjeka i oca nego bočnim zlostavljanjem svih svojih ljudi? Polugu igraju i Noelova jednako slavna žena Greta Gerwig, sjajna glumica i redateljica (Barbie), te odlična Laura Dern.
No najvažniji njegov posilni upravo je Sandler, čija je sudbina neumoljivo vezana uz Kellyja. Voljela bih da o ovom frenemy/buddy odnosu mogu reći nešto više- ali ni Baumbach, ni Cooney, ni Sandler, nisu nam donijeli nikakav posebno inspirativan moment. Ron ima zahtjevnu ženu, djecu i vilu, te neprežaljenu ljubav s kojom bi sve bilo drugačije, život bi imao smisla, a on bi imao dušu, a Jay mu nije prijatelj, već šef koji ga plaća. Obojica, u konačnici- imaju samo jedan drugoga. Svi likovi djeluju kao da su izašli ravno iz Woody Allena, ili čak Mikea Whitea, a tome doprinose i romantični skokovi u vremenu i prostoru, između realiteta i mašte, u pokretu, poput kretanja na kazališnoj bini u nevidljivom električnom krugu. Priča o veselom vlaku malo podsjeća i na Benginija, a ima neke jeke i Demiena Chazellea, autora La La Landa, posljednjeg velikog mjuzikla o Hollywoodu kao o destinaciji životnih snova.
Međutim, Jay Kelly nema snagu ni jednog od spomenutih filmova (a kamoli Bijelog lotosa), a motiv pogubljene muške zvijezde mnogo je bolje (ako ne i savršeno) obradila Sophia Coppola u svom ikoničnom filmu Izgubljeni u prijevodu. Iako ga ne preporučujem gledati, znam da hoćete. Božić je, pa i vrlo prosječni filmovi, da ne kažem besmisleni, poput ovog, zaslužuju šansu.
