Urbana legenda kaže da sam nazvala svoje dijete po američkoj autorici Leni Dunham. Nije (baš do kraja) istina: priča iza kćerkinog imena malo je drugačija, ali ima tu i Dunham. Moja Lena se rodila u vrijeme najveće popularnosti njezine hit serije Girls: u to vrijeme, što sad djeluje posve nevjerojatno, znam, serije su se potajno skidale, linkovi dijelili, a Adam i Hannah čekali iz tjedna u tjedan. Kad je Hannah ostala trudna, a njih dvoje shvatili da se ne mogu „samo konačno pomiriti“ jer su se promijenili i postali neke druge osobe od onih koje smo upoznali, moje je dijete već iscrpilo svaku misao iz mene, svaki analitički nerv ispilo zajedno s ogromnim količinama majčinog mlijeka, pa sam samo rubno i vrlo blago uspjela biti iznervirana takvim završetkom milenijalcima važne serije Djevojke.
Oh, kakve su bile; neuredne, prljave, debele, nesavršene, histerične, pijane, mamurne, divlje, neukrotive, nelagodne, too much. U seriji, posebno s obzirom na to da su dvije (od četiri) igrale mega ljepotice, to je bilo podnošljivo, svježe, šarmantno. Jesam li u idućih desetak godina požalila što je u mojoj Leni, barem u mislima majke koja prvi put rađa, i koja misli da će promijeniti svijet imenom svog djeteta, malo Lene Dunham? Lagala bih kad bih rekla da nisam. Osjećam li danas neugodu radi toga? Da. Evo što se događalo, u meni i u popkulturalnom i društvenomrežačkom pogledu na Dunham, „not that kind of a girl“.
Oversharing je postao glagol: i dok je u sigurnoj zoni fikcije svima bilo vrlo zabavno gledati shipwrecks Leninog alter ega, Hannah, u stvarnom životu - not so much. Nismo htjeli znati sve detalje njezine bolne dijagnoze (endometrioza), njezine odluke da zbog spasonosne operacije nema djecu, nismo htjeli saznati da joj je zapravo bilo UŽASNO TEŠKO biti socijalno prihvatljive tjelesne težine, i da je zbog toga što je silno htjela sudjelovati u dijalogu koji se tradicionalno nudi kao mjesto za stolom moći samo ženama koje izgledaju ili fenomenalno ili interesantno, a nikako prosječno ili, nedajbože, „samo“ debelo (bez dodataka koji će debljinu koristiti gotovo kao asesoar), pokušavala biti „lijepa“.
Njezina dugotrajna veza s Jackom Antonoffom, koju smo voljeli jer nas je umirivala, šaputala nam da je Dunham ipak normalna, i da ju ipak - ipak! - unatoč svom neobuzdanom i pomalo luđačkom ponašanju (oversharing, inzistiranje na tome da će radije biti biološki neplodna nego u bolovima) - pronašla mir i stabilnost muškarca koji je voli (molim vas, primijetite duboko ukorijenjenu želju za tim da žena bude spašena od strane princa koji može podnijeti njezinu neurotičnost, čak i ako ta žena nismo mi - to nam je potrebno da pomislimo kako je svijet ipak u ravnoteži) netko, čak i takvu, too much, voli.
Naravno, Antonoff će napraviti ono što smo mi potajno „znali“ da svaki „normalan muškarac“ mora napraviti, ostavit će Dunham u jeku njezine borne s dijagnozom koju samo žene mogu razumjeti. Ne znamo mi dakako točno tko je tu koga ostavio, ali logično je, zar ne, da takva poludjela autorica, netko tko inzistira na sebi i svojoj dobrobiti, netko tko se naočigled deblja i u lice svijeta drsko pokazuje tu činjenicu, umjesto da potajno koristi Ozempic i laže da je to od avokada, ne može biti san ni jednog muškarca, zar ne?
Istražujući za ovaj tekst, naišla sam na izjavu same Dunham da je jako teško podnijela taj prekid. Ništa zapravo čudno, svi su prekidi teški. Iako, opet: oversharing. Sjećam se dobro jedne kolumne nakon svog razvoda braka. Poput Dunham, već sam odavno dobrano zagrabila u „luđakinja“ sekciju, što je značilo, baš kao i u njenom slučaju (no blaže, jer ja drugačije izgledam) da pretjerano govorim o stvarima koje me zaokupljaju ili muče. Nemoj govoriti o slomljenom srcu, ponekad je previše, previše, rekao mi je jedan moj urednik, mentor. Preteško mi je to bilo čitati, to je kao nepotrebno izlaganje, nastavio je, i tako dalje, i tako dalje. Voljela sam ga, tog mentora: ali sam osjećala, već tada, kao praktički klinka od jedva trideset godina, da je to pozicija muškarca koji želi da žena zauvijek ostane femme mistique, nedodirljiva, staklena, savršena, šećerna, bez suza ili, nedajbože, još nekih gorih, kao u slučaju Dunham, fizičkih izlučevina. No ono što je zanimljivo kod Leninog heartbreaka je upravo aftermath.
Naime, Antonoff je nakon nje nastavio hodati sa ženama koje izgledaju, pa - kao iz heteronormativnih snova. To ju je posebno pogodilo, ta ideja da i žena poput nje ima pravo na fairytale romance - bila prevara. Je li i to priznanje bilo - too much? Je li cijela Lena Dunham way too much, čak i za nas koji smo ju voljeli voljeti, možda i baš zato što je čudna, drugačija, brbljava, otvorena, glasna? Osobno mi je, dakako, najveći allure bio talent. No, ljudi brzo zaboravljaju. Iako su GIRLS, a prije toga i TINY FURNITURE, bili doista ne samo genijalni već i groundbreaking, Dunham puno jedno desetljeće nije imala mainstream hit. Nije nas posluživala. Nije odmah uskočila, kokainski, ovisnički, u vlak natjecanja sa samom sobom: brzo, brzo, što više Emmyja, pregleda, nagrada!
Pisala je, većinom autorefleksivno, bavila se svojim zdravljem, što fizičkim, što mentalnim, udebljala se, vizualno jako odmaknula od onog na što smo navikli, što nam je ugodno. I sad se vratila serijom koja se, prigodno, zove - Too much. Naravno da je autoironični pun intended, pomislila sam. Zna što smo mislili. Opet nas je pročitala, briljantna, talentirana kakva jest. I opet od toga napravila šalu, i priču. Serija je sjajna, Lena je briljantna u ulozi junakinjine starije sestre, a glavna glumica Megan Stalter odlična kao Lenin novi, ovaj puta tridesetineštogodišnji alter ego.
Ostavljena, dramatična, glasna, velika, nespretna, nesigurna, otvorena, Jessica je ipak blaža, romantizirana verzija same Lene, i naravno da ju možemo podnijeti, sjajno odjeveno s predivnim romantičnim partnerom u igri, onim koji nas uči granicama, zdravom odnosu, sreći.
Lena Dunham je opet uspješna, i opet nam je dovoljno dobra, čim iza nje stoji Netflix i dobri rejtinzi. Ta je bitka žene koja mora udovoljavati standardima, ili šutjeti, i dalje aktualna. Dok se svi mi i dalje mučimo s tim da prihvatimo žene koje nisu po naučenim kanonima, Dunham je i dalje- točno onakva kakva treba biti.
