Ne znam zašto, ali oduvijek sam bila onaj tip studentice koji nikada nije imao potrebu studirati vani. Volim svoj grad, svoju obitelj i prijatelje, a i uvijek sam mislila da bih odlaskom izgubila više nego što bih dobila. Naslušala sam se različitih priča o takvom studiranju (uglavnom negativnih) i uvijek kada se spomene ova tema sjetim se rečenice bivše kolegice s faksa: „To mi je odličan način za bijeg iz Zagreba i uživanje negdje vani.“ I uvijek bi mi odzvanjala ta riječ „bijeg“, a „uživanje“ ne bih ni registrirala.
Baš zato me to uvijek kopkalo i htjela sam znati što tjera mlade ljude da sve ostave i krenu negdje gdje nema mamine kuhinje, tatinog auta i prijatelja iz kvarta? I to ne bilo gdje, nego u zemlje o kojima se kod nas priča s dozom skepticizma pa nerijetko možemo čuti: „Nijemci su hladni“, „Francuzi nisu baš otvoreni“, a „u Americi se izgubiš u gomili“.
Studiranje u inozemstvu stvarno zvuči kao sloboda, ali ona vrsta too good to be true slobode. Naravno, nitko te više neće pitati kada ćeš se vratiti doma, jesi li očistila sobu, jesi li položila ispit i gdje si bila sinoć. Ali ta sloboda dolazi s neočekivanim troškovima: hladnjak koji se ne puni sam, ormar koji moraš sama sastaviti i prvi račun za struju koji te gleda s kuhinjskog stola.
A kako to stvarno izgleda kada se romantika „konačno živim samostalno“ sudari sa stvarnošću? Najbolje to pokazuju iskustva Lucije, Lune i Svena – troje studenata koji su iz Zagreba i Osijeka otišli graditi svoj život u Graz, Lyon i New York, a meni otvorili vrata u svoju stvarnost.
Prvi šokovi: od metroa do žohara
Prvi dani daleko od vlastitog doma i obitelji često izgledaju kao mini horor komedija. „Prvi dan sam bila previše uzbuđena, ali i užasno uplašena. Bojala sam se da će svi Austrijanci biti zatvoreni, da neće htjeti razgovarati sa mnom jer sam strankinja i još k tome ne govorim savršeno njemački“, prisjeća se Lucija koja u Grazu završava diplomski iz globalnog menadžmenta. Olakšanje je stiglo kada je shvatila da se našla u grupi s ljudima iz cijelog svijeta: „Amerika, Italija, Njemačka, Egipat… shvatila sam da zapravo nisam sama, nego u društvu kakvo sam oduvijek željela.“
Luna je u Lyon stigla s jednom velikom prednošću. Znala je francuski jer je ondje živjela kao dijete. Ali i nju su iznenadile banalne stvari. „U Zagrebu sam svuda išla autom, a u Lyonu odjednom metro i gužve. Na početku mi je bilo klaustrofobično, ali shvatila sam da je to praktičnije, jeftinije i brže. Sad mi je smiješno što sam uopće razmišljala o autu.“
Sven, pak, nije mogao pobjeći od klišeja velikoga grada. „Žohari, štakori i stanarine. To me šokiralo. Ali u New Yorku je najbolje to što možeš biti tko god hoćeš. Nikoga nije briga. Vidio sam ljude odjevene u plišane oblake i nitko se nije ni okrenuo.“
Fakulteti s profesorima koji „slušaju“
Naš sustav studiranja često je sinonim za beskonačno štrebanje i kolokvije. Većina studenata svoje nezadovoljstvo povezuje s nepotrebnom količinom gradiva, premalo prakse i zastarjelim načinom predavanja. Ipak, njihova iskustva su potpuno drugačija i zanimljivo je čuti da se vani igra po totalno drugačijim pravilima.
Lucijin opis austrijskog sustava je u potpunosti drugačiji od našeg. „Nema prenošenja ispita i svaki predmet moraš položiti odmah. To mi je bilo jako stresno, ali profesori su nevjerojatno pristupačni. Nisu tu samo da ‘odrade’ posao, nego žele da razumijemo. Dovode goste, organiziraju radionice, potiču kritičko mišljenje.“ Dodaje i nešto što bi mnogi naši studenti poželjeli: „Imali smo tandem program gdje dobiješ partnera iz druge zemlje pa zajedno učite jezike i kulturu. To je nevjerojatno iskustvo.“
Sven se, pak, u Americi zaljubio u fleksibilnost. „Mogao sam kombinirati psihologiju i filmsku teoriju, a kasnije i menadžment umjetnosti. Imaš veliku slobodu birati predmete, a sustav je i dalje organiziran. To mi je dalo osjećaj da sve što radim ima smisla.“ Pritom nije bilo nimalo lako. Stipendiju je održavao treninzima u plivačkom timu i studentskim poslovima. „Imao sam tri posla paralelno, ali sve je funkcioniralo jer je fakultet pratio naš ritam.“
Luna govori o francuskoj verziji discipline: „Predavanja su obavezna, a raspored ponekad od devet do pet. Moraš naučiti planirati vrijeme. Ali ono što me najviše impresioniralo bio je studentski život izvan faksa poput koncerata, izložbi, kafića… uvijek se nešto događa.“
Nekako odmah vrtim usporedbu s našim Studomatom i „lako ćemo“ kulturom. Možda je baš u tim razlikama čar jer vani nema previše prostora za improvizaciju. Studenti znaju da su dobili šansu koju moraju što bolje iskoristiti. Rekla bih da se i više trude, odrade praksu, imaju podršku profesora i osjećaj da su dio zajednice. Svakako nešto što našem akademskom sustavu nedostaje.
Samostalnost u malim stvarima
Studiranje u inozemstvu nije nužno samo gradivo. To je i prvi put kada shvatiš da nitko drugi neće odnijeti staklo u reciklažu umjesto tebe. Ili kupiti WC papir.
Lucija se smije dok priča o kuhanju: „Obožavam kuhati, više nego moja mama. Sama odlučujem što ću jesti i kad. To mi daje slobodu i veseli me.“ Tu odmah vidim sebe, iako bih dodala da kod mene kuhinja još ima glavnog chefa, a to nisam ja.
Osim kuhanja, iz Austrije je ponijela i nove navike: „Recikliranje je ondje ozbiljna stvar. Svaka zgrada ima sortirnicu i ako baciš nešto na pogrešno mjesto, susjed će te upozoriti. Kad sam se vratila u Hrvatsku, sve mi je to počelo smetati, pogotovo koliko malo pazimo na to.“
Luna se najviše sjeća osjećaja osamostaljenja. „Već nakon nekoliko tjedana radila sam sve sama. Plaćala sam račune, održavala stan, donosila odluke. Ispalo je da mogu više nego što sam mislila. To mi je dalo ogromno samopouzdanje.“
Sven je svoj siguran prostor pronašao u Queensu: „Stan je mojoj zaručnici i meni oaza mira usred buke. S djevojkom imam neke rituale – poslove, treninge, gledanje filmova, a svaki tjedan pokušamo otkriti neki novi restoran. New York te stalno tjera da otvaraš nova vrata.“
Promjena identiteta
Većini je uvijek zanimljivo čuti o iskustvu i promjenama. Svatko od njih troje na svoj način govori o nekoj vrsti transformacije te načinu na koji doživljavaju studij i kako doživljavaju sami sebe. Lucija priznaje da joj se povratak u Zagreb često čini kao sudar dvaju svjetova. „Nekad imam osjećaj da tu više ne pripadam. Toliko sam se promijenila – stekla sam nova iskustva, nove perspektive, a ljudi ovdje kao da su ostali isti. Nije to loše, ali osjetim da nisam više ona ista osoba koja sam bila prije odlaska.“
Kaže i da se u Grazu i na Erasmusu u Španjolskoj prvi put osjećala kao dio velike međunarodne zajednice. „Tamo su me okruživali ljudi iz cijelog svijeta i stalno sam učila nešto novo. To je iskustvo koje te obogati na razinama koje se ne mogu mjeriti samo diplomom.“
Sven kaže kako je New York grad koji ga je naučio da vjeruje u vlastite mogućnosti. „Ako nema puta, sam ga napraviš. To sam naučio. Došao sam zbog filma i glume, a put do toga bio je sve samo ne linearan. Imao sam tri studentska posla, stipendiju, glumio sam, pisao scenarije... Ako ima volje, ima i načina! New York ti stalno daje osjećaj da je sve moguće – možda ne danas ni sutra, ali sigurno jednog dana.“ Kaže da ga je upravo ta energija grada oblikovala u osobu koja se ne boji početi iznova.
Luna se promjena prisjeća na drugačiji način, kroz male, svakodnevne stvari. „Francuska me naučila cijeniti sitne rituale: šetnje, kavu, razgovore s prijateljima. Tek sam tamo shvatila koliko mi ti trenuci znače. I koliko zapravo znače za osjećaj pripadnosti.“ Dodaje da je upravo to iskustvo samostalnog življenja, ali i u zajednici s kolegama, oblikovalo njezino samopouzdanje. „Shvatila sam da se mogu snaći i da mogu sama donijeti odluke, čak i u potpuno nepoznatoj sredini.“
Lucija se vratila kući s osjećajem da se promijenila više nego njezina okolina, Sven iz New Yorka uvjeren je da prepreke postoje samo dok ih sam ne pomakneš, a Luna je tek u Lyonu otkrila koliko male svakodnevne stvari mogu oblikovati život. Tri različite priče, ali isti zaključak – nitko od njih više nije ista osoba kao na početku studija.
Škola života (i žohara)
Studiranje izvan domovine je iskustvo tijekom kojeg su očito neki morali naučiti da metro odjednom postane auto, da tjestenina s kečapom postaje legitimno jelo, da ti prijatelji postaju obitelj i da profesori vole kada postavljaš pitanja. Ukratko, sloboda i odgovornost u istom paketu.
Roditeljima koji se boje da će njihovo dijete tamo negdje gladovati ili lutati vrijedilo bi reći da je odlazak zapravo škola preživljavanja u kojoj naučiš i kuhati, i plaćati račune, i ostati svoj. Studentima pak ostaje prihvatiti da će biti dana kada je ručak samo tjestenina s konzervom tune, ali i trenutaka kad će shvatiti da su postali verzija sebe koju kod kuće nikad ne bi imali priliku upoznati. Ja nekako i dalje ostajem vjerna svom gradu, ali sad barem znam da „život na dvije adrese“ ne znači samo dvije države, nego i dvije osobe. Onu staru i novu koju stvori grad.
Jesensko izdanje Elle magazina pronađite na vašem najbližem kiosku - ali i online! Dovoljno je poslati mail na adresu info@elle.hr (cijena 8 € + trošak dostave). Na isti se način možete pretplatiti na 4 izdanja magazina Elle i 2 izdanja Elle Decoration po promotivnoj cijeni od 49,99 € uz koju dobivate odličan dar* - L'Occitane Booster za noćnu njegu lica Immortelle Reset (30 ml)
Uz L'Occitane Booster za noćnu njegu lica Immortelle Reset izbrišite tragove stresa i umora preko noći te se svako jutro probudite s osvježenom i odmornom kožom uz. Booster za noćnu njegu lica Immortelle Reset poboljšava blistavost kože i pruža joj svježiji izgled. Prikladan je za osjetljivu kožu te je klinički dokazan trenutačan i dugotrajan učinak na blistavost kože.
*Količina darova uz pretplatu je ograničena. Pretplata po promotivnoj cijeni traje godinu dana, a nakon isteka promotivnog razdoblja automatski se produljuje. Poštarina nije uključena u cijenu.
