Prošla je godina dana od kad se poznati hrvatski redatelj, filmskoj zajednici poznat kao Dado, odrekao, uz pomoć profesionalnog liječenja, opijata i alkohola. Prošlo je i godinu dana od posljednjeg intervjua, javne objave, ili komunikacije s javnošću. A bilo bi tako dobro da taj period nije završio. Da, da, postoji rehabilitacija, mora postojati: ali, uz svo iskustvo koje sam skupila radeći jedan drugi (volonterski) posao, a vezan je uz obiteljsko i partnersko nasilje, moram reći da moja vjera u rehabilitaciju nikad nije bila slabija. Dado, poznat po “ludoj” energiji, još luđim tulumima, kažu kuloari, i osebujnosti, nikad se, kaže, neće prestati ispričavati.
Zeznuto mi je pisati o Dadi, jer ga površno poznajem - njegova žena i ja smo davno davno jednom radile zajedno, ali smo i osim toga vezane teško raskidivim vezama sestrinstva glumačke zajednice- ipak, sve navedeno ne znači da ne osuđujem užase koji su se prije tih godinu dana krenuli prepričavati o Dadi i gomili žena koje su od njega primale, razotkrivalo se, isprva kuloarski, pa onda i u medijima, uznemirujuće poruke, neprimjerene ponude, za seks, drogu, prljavi chat. Koliko ja znam, Dado ni za što nije prijavljen - ne pišem ovo zato što me imalo briga je l' prijavljen, jer vjerujem svakoj ženi koja mi kaže da je neki muškarac na poziciji moći učinio nešto zbog čega se osjećala loše ili ustrašeno, a kamoli iskorišteno ili zlostavljano, vjerujem svakoj žrtvi Dade Matanića.
A očito im vjeruje i Dado, jer se ne bi “zauvijek ispričavao”, kako sam kaže u intervjuu koji je Glorija ovaj tjedan odlučila objaviti s njim, iz većini posve nepoznatog razloga. Ok, narativ koji čitamo o tome kako je Glorija “prvi ženski časopis”, “prvi časopis za žene”, i slični nonsensi duboko su zabrinjavajući: Glorija nikad nije bila feministički list, Glorija je glossy lifestyle meki tjednik, koji je smrću tabloidne tematike prerastao u slikovnicu o vjenčanjima, porodima i božićnim borovima, s dodatkom intervjua s velikim reachom, nešto kao hrvatski People.com. Ali, svejedno, pustimo sad to, i ja volim vjenčanja, no zašto bi se jedna moćna izdavačka kuća, koja ima moralnu obavezu paziti na to kome i zašto daje medijski prostor, odlučila na tako diskutabilan potez, nešto je o čemu raspravljamo već 24 sata. Odgovora nema; postoje teorije o “damage PR-u”, lošoj procjeni, lošem novinarstvu. Možda je najvažnije iz ovoga izvući pouku da novinarstvo nije pojam koji opravdava odabir da klikove skupljaš na stvaranju prostora za privilegirane šupke, predatore, zlostavljače. Ali, eto ako se netko još uvijek pita zašto žene ne prijavljuju, sad imamo i video koji možemo pokazivati kao odgovor!
Eto, zato što njihovi zlostavljači dobivaju medijski prostor za glamurozne isprike, a one rijetko pobjedu na sudu ili zaštitu sustava. Pa kad smo kod žena: Dado se ispričava, strašno mu je žao, doduše, Vedrana (urednica Glorije i novinarka) ga nikad ne pita za ŠTO se ispričava, kao što ga ne pita da l' je zlostavljao žene, kao što ga ne pita kako su izgledale poruke koje je slao tim žrtvama, dobro, Dado, kad ste već tu, ajmo, što se doista dogodilo, zašto se govori o 200 žena kojima je puna kapa tog ponašanja, O ČEMU SE TU ZAPRAVO RADI! Kao što ga ne pita ništa što bi ga moglo dovesti u nezavidnu poziciju priznanja bilo kojeg prekršajnog ili kaznenog djela. Ali ga pita, primjerice, kako mu je danas pogledati se u ogledalo i što vidi. Sad već od narcističnog poremećaja izliječen, jer su čak i doktori rekli da njemu to silno brzo ide, neviđeno brzo, to izlječenje, običnim smrtnicima za to treba 20 godina, štreber Dado će u jednom trenutku, spoiler alert, reći da je sada TOLIKO kreativniji, kad ga droga i mračne sile slave ne vabe na to nešto o čemu se ne govori jer prijava nikad nije stigla i nada se da neće, pa je zapravo i ovaj tekst koji pišem potencijalno utuživ jer – podcast snimljen u redakciji pseudoženskog (kakva ironiKA, kako kaže moja kćer) časopisa nema veze sa zlostavljanjem, nego pronalaskom sebe koji se konačno, citiram, doživljava ravnopravan drugima a ne iznad njih.
Čovjek se, posebno kad je scenarist poput mene, mora zapitati dobro što se to ovdje događa, postoje li, možda, ipak neke prijave koje samo što nisu sletjele, pa ih se pokušava spriječiti? Postoji li neka kvaka, neki viši cilj? Kandidira li se Dado za predsjednika? Za ravnatelja HAVC-a koji će pare davati samo autoricama idućih deset godina? Dobro, to je sad već žanr znanstvene fantastike, ali 2025.je, sve je moguće, pa i javna isprika u top mediju čovjeka kojeg se i dalje nitko ni za što ne usudi prijaviti, ali “svi znaju da je zlostavljač” (moram nažalost dodati navodnike jer me odvjetnica upozorila da ako ih ne dodam mogu završiti na sudu s Dadom, poput one mlade influenserice koju je jednom bez ikakvog razloga napao da je neradnički šljam), no njegovu ispovijest reklamira cijela moćna mreža jednog od najvećih izdavača. On se također zapravo ne sjeća što je to radio, ali zna da se mora zauvijek ispričavati. Na naslovnicama.
Dok čekamo, strpljivo i smireno, kao što žene oduvijek znaju, da Hrvatsko novinarsko društvo da neki znak života, možemo se samo nadati da ovaj novi žanr pokajničkog mansplaininga neće prerasti u film.
