Vidjela sam je na jednom ogromnom partyju u Zagrebu. Možda ne prvi put, ali taj susret bio je ključan da pomislim: tko je ova posebna cura? Bila je odjevena hrabro, u haljinu koja je otkrivala fantastično tijelo, ali ne fantastično jer je Macha (da, da, to je pravo ime, baš ono iz dokumenata) zgodna – što dakako jest, nego zato što je bilo vidljivo da je to tijelo plesačice, izvođačice, nekoga tko tijelo koristi kao instrument za svoju umjetnost. Kad joj na snimanju kažem da je taj pogled na nju bio dovoljan da je popratim i otkrijem čaroliju njezine glazbe, ali i više od toga, da otkrijem specifičnost njezina puta, kaže: „Volim bizarnost, volim kad nešto izgleda drugačije, volim gledati ljude koji se kreću drugačije, koji imaju specifičan položaj dok stoje ili hodaju. Volim i sve što je ružno i neobično. U tome nalazim ljepotu. Rekla bih da su mi u tome trenutačno inspiracije Lady Gaga, Addison Rae, FKA twigs, Sevdaliza.“ I doista, ako je pratite na društvenim mrežama (a trebali biste), Macha, posebno s novom pjesmom „Lutkica“, podsjeća na ikonu FKA Twigs. Ili na Siju u nekim starim videospotovima. „Lutkica“ je zarazna, zaista, ali Macha ne pripada jednom žanru. Na internetu možete pronaći pjesme s njezina rap početka, kad je nastupala pod pseudonimom Muha.
„Moj je žanr rast, razvoj i traženje vlastitih granica. Sve volim i mogu raditi, a provođenjem nekog vremena u jednom žanru naučim toliko da me to promijeni i daje mi novu perspektivu. Da mogu izgraditi svoj zvuk, za mene je važno da se u svemu iskusim i u svemu pronađem. Mogu i volim i repati, i pjevati, i svirati, i producirati, i plesati i ne vidim poantu ograničavanja, jer sve to itekako pridonosi tome tko sam.”
Tvoja priča i put do glazbe (ali i do regije) su specifični. Rođena u Zagrebu, odrasla u Francuskoj, živiš između Bosne, Dalmacije i Zagreb, a tko si ti, kako se osjećaš, kako se određuješ?
„Taj se krug još raširio. Imam producente u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, a probe s bendom u Splitu. Prilično je zbunjujuće, čak i za mene koja uopće nisam odrasla ovdje te ne mogu izgraditi identitet na osnovi regije u kojoj provodim najviše vremena. Moj je identitet sastavljen od svih tih regija i država pomalo, kao i moj naglasak, moje pričanje i rječnik koji koristim, jer hrvatski/bosanski nije moj prvi jezik i pričam onako kako mi dođe. Ali gdje su moji ljudi i najdraži suradnici, tu se osjećam kao kod kuće te smatram velikim bogatstvom što mogu nazvati i Zagreb i Sarajevo i Dalmaciju i Beograd svojim domovima.“ A Macha zaista govori s naglaskom – hrvatski s francuskim, bosanski sa srpskim, engleski sa slavenskim. Iako tvrdi da je to bogatstvo, i svakako tako živi (stalno se seli, surađuje s cijelom regijom), starija (dvadesetak godina) žena u meni pita se koliko je to teško. Pitam je kakav je osjećaj ne pripadati baš definitivno nigdje, postoji li frustracija zbog toga.
„Ah, osjećaj je svakakav. Osobno smatram da jest bogatstvo jer je to zapravo pravo rasterećenje, pogotovo kod nas, kada nisi opterećen time tko je odakle i koji rječnik koristi. I mislim da je itekako vrijednost biti upoznat sa svim različitim dijalektima i naglascima naše regije. Neki moji prijatelji iz Sarajeva uopće ne razumiju dalmatinski naglasak i dijalekt i obrnuto pa im znam biti i prevoditelj – i kako onda to nije fenomenalno?
Naravno da je i inspirativno, jer kada poznaješ i razumiješ sve, svagdje se uklapaš, bolje upijaš svačije univerzume i razumiješ drugačije mentalitete.
Sve to uglavnom nailazi na potpuno nerazumijevanje nekih ljudi koji me dosta osuđuju zbog toga. Nigdje zapravo nisam kod kuće, a nisam bila ni u Francuskoj zato što se zovem Macha Ravel te nitko ne razumije zašto se tako zovem i kako je moguće da mi je to pravo ime. I kako to da mijenjam naglaske, i kako to da ponekad kažem kušin, ponekad jastuk, a nekad kašika, nekad žlica? Ali ne mogu birati, nemam vremena biti opterećena time jesam li dovoljno koncizna u svom identitetu da bi me netko tko me ionako ne razumije bolje svrstao u neku kategoriju. Takva sam kakva sam i razumjeti me eventualno mogu samo djeca iz miješanih brakova koja su tako mlada mijenjala toliko država, regija i jezika!“
Mediji dosta inzistiraju na činjenici da je Macha, zapravo, studirala medicinu. Prvo u Francuskoj pa u Sarajevu. Postoji nešto fiziološki, rickowenovski, mračno, nešto jako tjelesno u njezinu radu i vizualima. „Oduvijek sam to dvoje kombinirala, na ovaj ili onaj način. Ljubav prema muzici bila je prva, ali dok sam bila mlađa, nikada nisam mislila da ću se usuditi izgraditi karijeru. Prema tome, znala sam da moram imati ozbiljniji plan – i tako sam naprosto odgojena, da muzika ne može biti posao. Kad je počela korona, rekla sam si ‘kud puklo da puklo, moram probati’. Tada sam bila na drugoj godini medicine u Sarajevu i počela se baviti glazbom. S vremenom sam shvatila da je to moj jedini poziv, da moram nastaviti, da ne mogu nazad, ali i da itekako mogu uspjeti i imam potencijal za to. Kada sam dobila diplomu liječnice, odlučila sam da ću sljedećih godina pokušati dovesti muzičku karijeru na novi nivo, i to po svojim pravilima, i evo, tu smo sad. Teško je, ali napredujem, malo-pomalo, te pokušavam izgraditi nešto čvrsto, smisleno i potpuno moje. Diploma će uvijek biti tu i uvijek joj se mogu vratiti. Prilike u muzici su rijetke, dogode se jednom i tijelo mi ne da ne da ih odbijem.“
SNOVI
„Mislim da podjednako koristim hrvatski, engleski i francuski svaki dan. Hrvatski jer živim na Balkanu, engleski jer sam studirala na engleskom i imam dosta prijatelja s kojima pričam engleski jer nisu odavde ili im, kao ni meni, hrvatski nije prvi jezik, a francuski pričam sa sestrom ili kad mi netko oduzme prvenstvo na kružnom toku pa mu opsujem na francuskom. Za neke primitivne reakcije mi najprirodnije dođe francuski. (smijeh) Ono što je sigurno jest da više nijedan jezik ne govorim savršeno. Tražim riječi na sva tri jezika i ponekad slažem čudne rečenice. Ponekad mi pomaže da miješam hrvatski i engleski, ili francuski i engleski, ili francuski i hrvatski. Ne znam na kojem jeziku sanjam… A pisanje pjesama mi može doći na hrvatskom ili francuskom, engleskom ili španjolskom.“
Macha je na setu mirna, tiha. Gotovo zatvorena. Promatram je dok je uređuju, razmišljam kako je nevjerojatno da u nekom tako staloženom žive ti brojni svjetovi. Tek kada pozira, dogodi se eksplozija. Nevjerojatno je intuitivna, a kasnije mi potvrđuje da tako i piše glazbu. „Na glazbi radim isključivo intuitivno i trenutačno mi tako najbolje ide, ne forsiram se. Pjesme, beatovi, melodije, tekstovi, uvijek mi dođu sami i ako imam viziju.“
Ali nemoguće je da je u takvoj savršenoj formi ako i na tijelu radi „kad joj dođe“, inzistiram. Macha je mršava, blago mišićava, elastična, hrabra, vjeruje svom tijelu. Ništa joj nije teško. „Na tijelu, ovisno kako je to u kojem trenutku moguće, radim svaki dan“, priznaje. „S obzirom na to da puno putujem i da je za mene pretplata u teretani besmislena, vježbam pilates, trčim i hodam te se jako trudim hraniti se pravilno i uravnoteženo.“
SOCIAL
Macha nema ogroman broj pratitelja na Instagramu i TikToku, što me iznenađuje jer je wet dream generacije Z: drugačija, hrabra, odlično (a posebno) odjevena, pjeva o tome kako „neće biti manji zalogaj za frajera samo zato što je on ne može prožvakati“ i kako „želi muškarca koji voli avanturu“. „Imam osjećaj da je broj pratitelja potpuno nebitan. Netko može imati jako malo pratitelja, a imati jak engagement, što je puno važnije nego imati puno pratitelja, a slab engagement. Naravno, na to utječe puno faktora. Uglavnom treba težiti tome da u tom broju pratitelja imaš malu armiju koja je jako aktivna i sve ti komentira i lajka, a ti na sve to odgovaraš i pokažeš zahvalnost. Ja sam zahvalna svojim vjernim fanovima i sve bih ih mogla nabrojiti usred noći!“ Ne mogu je ne pitati koliko joj je moda važna.
„Još učim praviti razliku između Mache koja nastupa i Mache ovako. To mi je dok sam bila Muha možda bilo lakše, jer sam imala pseudonim iz kojeg krećem. Sada kao Macha moram dodatno učvrstiti svoj identitet kao osobe jer je to i moj identitet kao glazbenice. Zna biti teško, ali nije ni loše, ovaj posao me itekako gradi i očvršćuje kao osobu. Moda mi je važna, ali za mene je ona ono što uradiš onim čime raspolažeš. Za mene je moda uvijek bila vještina kombinacije i uparivanja. Ako imaš dobro oko za boje, detalje i kombinacije, ni od čega možeš napraviti fenomenalan outfit. Time se vodim.“
LIVE
Videospot „Lutkice“ je ubio. Ali kakvi su Machini nastupi? „Uh, imam puno groznih iza sebe! Znaju me baš iscijediti nastupi za koje znam da nisam dala najbolje od sebe iz XY razloga, gdje se nisam dobro čula ili gdje jednostavno dođu tri i pol čovjeka, ali sve se to događa i to je normalno. Ali možda najgore, ali i najkomičnije iskustvo na bini, i to još nisam nigdje spomenula, bilo je na Sea Dance Festivalu 2022. godine kada me Vojko pozvao da freestylam na beatu tijekom njegova seta, a bilo je more ljudi ispred bine. Na prvu nisam skužila da me pozvao zbog toga, mislila sam da me pozvao onako, da se pokažem. Ahhaha! Kad mi je dao mikrofon u ruke, skontala sam da trebam freestylati. Nisam znala što ću, nisam bila spremna pa sam krenula muljati neki engleski gibberish i to je trajalo 5 minuta, kao onaj klip Iggy Azalea.''
''To je toliko bilo jadno da me Surreal prokužio i došao do mene da mi oduzme mikrofon. Grozno iskustvo u tom trenutku, ali danas se tome smijem! Ali ima i sjajnih uspomena. Recimo, moj prvi ikada nastup na Kvirhani u Sarajevu kao Muha 2021. godine. Došlo je toliko ljudi samo da vidi mene da mi je to bio šok. Sjećam se kakav sam dojam ostavila na ljude – neki su komentirali da trebam kanalizirati svoju energiju na bini jer sam posvuda skakutala i gubila dah od energije. I, naravno, slažem se, ali znam zašto sam tako divljala – prvi sam put bila na bini pred svojom publikom koja je došla slušati mene kako izvodim svoje pjesme i taj mi se osjećaj urezao u mozak. Lebdjela sam od sreće. Od tog dana znam da pripadam bini dok izvodim svoje pjesme.“
ŽIVOT U FRANCUSKOJ
Toliko daleko od mene da ne znam ni što bih rekla. Život ovdje promijenio me nabolje, a u Francuskoj mi nikada nije bilo lijepo zbog sukoba mentaliteta koje bih doživjela između kuće s balkanskim roditeljem i vani s Francuzima. Francuzi su jako hladan narod. Pomogli su mi da postanem alergična na nonšalantnost, manjak altruizma i mutave ljude koje ništa ne zanima. Ima toliko predrasuda o Francuskoj, ali sve koje znam su točne osim jedne, a to je da Francuzi ne znaju engleski. Znaju ga, samo ga ne žele govoriti.
OBITELJ
Moj je tata umro prije tri godine, a bio je muzičar koji nije uspio zbog svojih demona pa osjećam odgovornost da upravo zato ne dopustim svojim demonima da me spriječe. Mislim da je ponosan na mene. Moja mama će zauvijek patiti za Machom doktoricom, ali razumijem je. Starija generacija ne gleda na ovaj posao kao naša. Mislim da moja mama posao u glazbi doživljava kao sviranje po kafićima i život kao Farukov iz serije „Lud, zbunjen, normalan“.
Nadam se da ću je uspjeti uvjeriti da je jedino ispravno u životu pratiti svoje snove i živjeti po svojim pravilima, a ako živiš po tuđim uvjerenjima i udovoljavaš drugima, postaneš loš i isfrustriran čovjek.
Imam stariju sestru koja jako vjeruje u mene, kao i moja tetka, i obje me podržavaju.
Grad i predrasude
ZAGREB JE... mjesto koje me podsjeća da napredujem, gdje su poslovne prilike, gdje je puno mojih kolega i suradnika, gdje više izlazim jer imam gdje pa srećem ljude koje znam, grad koji me podsjeća da mogu biti tko želim i gdje se ne osjećam kao da sam too much.
SARAJEVO JE... moj safe space, mjesto gdje se vrijeme uspori, gdje su ljudi topli, gdje su moji najdraži second hand shopovi i moja mala prodavaonica ispod zgrade s tetama koje me uvijek dočekaju riječima: „Ooo, pa đe si ti, nema te dugo“, mjesto gdje su moje svete šetnjice, gdje je tišina, gdje sam sama i resetiram se kao nigdje drugdje. Moji su se roditelji upoznali u Sarajevu na Zimskim olimpijskim igrama. Moja tetka bila je turistički vodič i vodila je grupu Francuza po Sarajevu… Među turiste je ugurala svoju sestru, a među Francuzima je bio moj tata. Mama ga je odlučila pratiti u Francusku. A ona je rođena u Foči, ali odrasla u Samoboru.
NAJČEŠĆA PREDRASUDA O TEBI JE… da se foliram kad je riječ o nacionalnoj pripadnosti zbog mijenjanja naglasaka, da nisam ili jesam iz Francuske, ili da nisam ili jesam iz Hrvatske ili da nisam ili jesam iz Bosne i da se zapravo ne zovem Macha Ravel. U pravu su, doduše, za pripadnost, ja jesam sam sve od navedenog i u isto vrijeme ništa od toga.
TVOJA TRENUTAČNA PLAY LISTA… Vrtim novi album Deftonesa i svoju Discover Weekly play listu na Spotifyu.
