Konferenciju je organizirala Dea Maria Računica – autorica dokumentarne monodrame Novorođena, postpartum doula i perinatalni somatski praktičar – u suradnji s Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, te Josipom Bračanov, osnivačicom agencije 4am.
Konferenciju je obilježio niz snažnih i iskrenih izlaganja koja su otvorila pitanja porođajne traume, postporođajne depresije i emocionalnog nasljeđa koje žene nose u svoje majčinstvo.
U uvodnom predavanju Dea Maria Računica je istaknula važnost postpartuma kao osjetljivog, ali često zanemarenog razdoblja u životu majke. Kroz primjere iz različitih kultura naglasila je koliko je nekad bila ključna podrška zajednice, za razliku od današnjeg osjećaja usamljenosti I izolacije. Poručila je da postpartum ne smije biti razdoblje preživljavanja, već vremena njege i podrške.
“Porod je zamišljen kao transformacija, ne kao trauma. A ono što majka proživi tijekom poroda, nosi sa sobom u postpartum, u odnos s bebom i u samu sebe,” istaknula je Nina Čikeš Stegić, liječnica i perinatalna terapeutkinja, govoreći o porođajnoj traumi. Naglasila je kako traumatski porod ostavlja duboke posljedice, koje se nerijetko zanemaruju, a ključ oporavka leži u osjećaju podrške i sigurnosti koji ženama često nedostaje. Posebno je istaknula da se trauma ne stvara samim događajem, već izostankom podrške u ključnim trenucima te da i bebe nose vlastito iskustvo poroda.
Jedan od najemotivnijih trenutaka konferencije bila je svjedočanstvo Jasne Ćerić – majke koja je hrabro podijelila svoje iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, nakon izazovne trudnoće i traumatičnog poroda. Njezina priča dotaknula je srca prisutnih, podsjećajući nas na snagu ranjivosti i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju majki.
Psihologinja Martina Trboglav Podvorac otvorila je još dublji prostor za razumijevanje psiholoških nijansi postpartuma, donoseći pregled najčešćih stanja i poremećaja koji mogu obilježiti to osjetljivo razdoblje. Govorila je o dubokoj slojevitosti majčinskog iskustva – od aktiviranja generacijskih trauma do potrebe za odmorom, njegom i tihom prisutnošću podržavajućih žena. „Mame ne žele biti zamijenjene, već viđene i podržane“, poručila je.
Na panelu “Mama, prekinimo tišinu”, psihijatar Boran Uglešić osvrnuo se na stigmu koja i dalje prati mentalno zdravlje rodilja, dok je ginekologinja Marina Pehlić iskreno priznala koliko je malo vremena u kliničkoj praksi da se majku zaista pita kako je te naglasila važnost edukacije svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s rodiljama. Psihologinja Anamaria Marelja Ušljebrka otvorila je i temu osjećaja nekompetentnosti kod majki koje društvo često pojačava umjesto da ga ublaži - “Žene često odrađuju sve što im se ponudi, bez da stignu osluhnuti što im stvarno treba. Vrijeme je da naučimo govoriti novim jezikom – jezikom emocija i autentičnosti.”
Jedan od posebnih dijelova konferencije bio je razgovor o povezanosti majke i bebe – o tome kako i najmanje promjene u majčinom emocionalnom stanju dotiču dijete, i obrnuto. “Iako je pupčana vrpca prerezana, niti koje vežu mamu i bebu ostaju zauvijek,” rekla je Nina Čikeš Stegić.
U svom zadnjem predavanju Dea Maria Računica je naglasila da majčinstvo nije uloga koju preuzimamo rođenjem djeteta, već duboki, transformativni proces – matrescencija – koji mijenja ženu iznutra. Taj razvojni put donosi snažne emocionalne, psihološke i društvene promjene za ženu koje često ostaju nevidljive. Umjesto težnje za savršenstvom, matrescencija nas poziva na autentičnost i prihvaćanje cijelog spektra iskustava koje majčinstvo donosi.
U završnom panelu, tri umjetnice – Jelena Veljača, Hani Domazet i Ivana Štulić – podijelile su osobne priče o sudaru majčinstva i stvaralaštva, o samoći, šoku i bijesu koji su isplivali nakon poroda, ali i o stvaranju iz majčinske perspektive. Njihova poruka bila je jasna – žene ne trebaju birati između sebe i svoje djece. Potrebne su im podrška, prostor i priznanje.
