Nika Muhl iskočila mi je jednog dana na Instagramu nekim čudnim putevima algoritama: njezin inherentni coolness natjerao me da zastanem, da prestanem skrolati. Drzak stav, pozitivna vibra, moda koju razumije samo generacija Z, ali viralna je i izgleda sjajno. No sve je to u sjeni činjenice da je Nika – fenomenalno uspješna košarkašica. „Prati“, stisnula sam. U idućih nekoliko mjeseci vidjela sam kolaboracije s raznim brendovima, sto načina na koje nositi sunčane naočale u zatvorenom prostoru i bezbroj uspjeha u sveučilišnoj košarci u Americi, a kasnije u WNBA-u.
Miješanje tih sadržaja postalo mi je ne samo „normalno“, nego i neopisivo privlačno. Kako jedna košarkašica tako duboko razumije modu da ne stvara samo trendove, nego i horde pratitelja iz modnog svijeta? Jesu li to novi putevi spajanja industrija i svjetova zahvaljujući društvenim mrežama ili je Nika uspjela ono što je našim generacijama bilo nemoguće – čak nam se i zamjeralo – biti sjajna i angažirana na više mjesta? „Da, na mom profilu se zaista može naći ljudi iz različitih svjetova. Iako sam prvenstveno sportašica i to mi je trenutačno na prvome mjestu, za sebe mislim da sam vrlo multidimenzionalna osoba. Postoje različiti djelići mene koji vole različite stvari pa se valjda ljudi lako povežu ili poistovjete s određenom dimenzijom mene. Raditi više stvari odjednom i postojati u više industrija čini mi život puno kaotičnijim, no često u pozitivnom smislu“, smije se Nika dok je uređujemo za shoot u kojem uživa. Brblja, komentira odjeću, pozira s lakoćom, razumije naš posao. Povezuje se s ljudima, opuštena je i prepuna samopouzdanja. Koji je to superpower jedne dvadesetčetverogodišnjakinje? „Volim misliti o sebi kao o nekome tko može imati određeni utjecaj na više načina.“
SPORT I MODA
„Počela sam se baviti sportom kad sam bila jako, jako mala. Mama i tata su uvijek govorili da sam imala puno energije i da me je bilo nemoguće pustiti iz vida pa su me tako usmjerili na sport. Trenirala sam sve, od odbojke, tenisa i plivanja do triatlona i košarke – u koju sam se zaljubila. U jednom sam razdoblju trenirala samo plivanje i jedva sam čekala da mi trening završi kako bih se mogla presvući u dres i tenisice te otići na hakl s dečkima ispred zgrade.
Košarka je sport koji se često uspoređuje s umjetnošću, a ja sam po prirodi jako kreativna osoba koja obožava izazove.
Također sam jako kompetitivna i najviše na svijetu mrzim izgubiti, možda čak više nego što volim pobijediti. Osim toga, neku ulogu sigurno igraju geni – s obzirom na to da su moji roditelji oboje bivši košarkaši, a i mlađa seka igra košarku na fakultetu u Americi. Otada pa do danas zaljubljena sam u taj sport i ta zaljubljenost ne prestaje. No ne mogu se sjetiti sebe a da ne pomislim na modu. Opet moram spomenuti roditelje jer sam se zbog njih počela zanimati za ovu industriju. Moj tata je jedna od najkreativnijih osoba koju znam, a mama je apsolutni modni guru s mogućnošću da ni od čega napravi nešto. Tako je mene i seku od malih nogu odijevala potpuno drugačije i učila samopouzdanju, a tata pridavao veliki značaj razmišljanju izvan svih kutija i učio nas prihvaćanju kritike.
Tijekom odrastanja znala sam da sam drugačija po načinu na koji razmišljam o modi. Trendovi su mi bili dosadni i nikad nisam htjela ono što je u tom trenutku bilo popularno. Htjela sam se izdvajati, iako to često nije izgledalo najbolje. Tako sam u osnovnoj školi nosila crnu torbu s bodljama i tenisice s krilima i bila sam si najviše fly. Iako su me u školi znali zezati zbog modnih izbora, mene zaista nikad nije bilo briga. Najvažnije mi je bilo da mi mama ujutro prije škole kaže da izgledam dobro. A uvijek bi to rekla“, smije se nasmijavajući i cijelu ekipu. Njezina energija je, jednom riječju – zarazna. Njezin stil? „Ever changing!“, smije se. „Volim eksperimentirati, učiti i miksati teksture, boje, siluete i modne ere, ali znam i što volim i što ne volim. Volim kad odjeća daje osjećaj brzine, kvalitete, ženstvenosti i te neke magnetske energije. Ali sve to ne bi imalo nikakvog smisla bez samopouzdanja. Mislim da je samopouzdanje najbolji modni dodatak jer bez njega ništa ne može izgledati dobro. Osoba može obući najskuplji i najkvalitetniji komad, ali ako se osjeća nesigurno i nelagodno, čarolija ne postoji. Iako se zaista volim srediti i izgledati kao da sam se više potrudila oko odjevne kombinacije, i dalje najviše vremena provodim u oversized trenirkama. Volim svakodnevni trenirka look s malo šminke, sređenom kosom, puno nakita i modnih dodataka. Tako se osjećam najslobodnije i najviše ‘ja’. Mislim da ima puno istine u izreci look good, feel good.“
AMERIKA - HRVATSKA - MAĐARSKA
„Ovo mi je već šesta godina života u Americi i mogu reći da je potpuno različit od života u Hrvatskoj. Ameriku asociram s potpunim maksimalizmom, ubrzanim životom i ona te stalno tjera da budeš bolji, da radiš jače i da stvaraš neke nove verzije sebe – za koje često i ne znaš da postoje. Kava je to go, izbor hrane je nekada i prevelik, u gradovima se osjećaš kao mali mrav. Ali zato je pristup sportu nenadmašiv. Tamo se ne moram brinuti ni oko čega – samo se moram pojaviti i dati 110% od sebe svaki dan. Uvijek sam cijenila radnički mentalitet koji sam usavršila u Americi, a shvatila sam i koliko je zapravo bitno biti svjestan toga da si ‘zamjenjiv’. Ako nećeš raditi prekovremeno i dati od sebe više nego što si dao jučer, ima tko hoće. Na fakultetu mi je režim treninga bio kao u vojsci i na tome sam neizmjerno zahvalna – jer nema svatko priliku biti poguran izvan svih granica, no zato su mi standardi koje si postavljam ponekad jedva dostižni. Iako se u budućnosti nakon košarke trenutačno ne vidim u Americi, znam da ću se uvijek tamo vraćati jer sam upoznala predivne ljude koje ću držati blizu sebe cijeli život – to je zauvijek moja američka family.“
''Na društvenim mrežama djeluje kao da neopisivo uživa u tom životu – iako, s 24 godine, tko ne bi? Ipak, kad govori hrvatski, čuje se da je iz Zagreba – često „kaj“, lokalne reference... „Život u Zagrebu asociram s potpunim zenom, sa sjedenjem na klupici u kvartu satima, s umiranjem od smijeha s mojim ljudima, sa savršenim nesavršenstvom. Uvijek se najviše volim vratiti kući. Zagreb me svaki put preporodi i podsjeti da ništa nije bitno osim uživanja u malim stvarima s mojim ljudima. Nisam odrasla u košarkaškom luksuzu kakav postoji u Americi i nikada se na to neću potpuno naviknuti. Trenirala sam u dvoranama koje prokišnjavaju, bez klime i sama sam tejpala zglobove prije treninga. Jako sam zahvalna na tim iskustvima jer za odrađivanje dobrog treninga nikada nije postojao izgovor, samo želja i neizmjerna strast za pobjeđivanjem sebe.“ Ali trenutačno – Mađarska. „Klub se zove Sopron. S obzirom na to da WNBA liga traje samo nekoliko mjeseci tijekom ljeta, mnoge igračice (pa tako i ja) odluče igrati negdje drugdje ostatak godine. Imala sam tešku ozljedu koljena prošle godine i oporavak još traje. Bilo mi je važno da sam ove sezone u stabilnom okruženju i u klubu koji će igrati velika natjecanja. Tako mi je savršen izbor bio Sopron koji ima jedne od boljih uvjeta za igračice u Europi, a i igraju najjače košarkaško natjecanje – Euroligu. Bit će to velik i dobar izazov za mene ove godine, ali najvažnije mi je da se vratim još bolja nego što sam bila prije ozljede. Za to mi je dosad bilo potrebno puno strpljenja i nježnosti prema samoj sebi, ali vjerujem u to da se rad i trud uvijek isplate.“
Osjeća li, nakon šest godina života preko bare, da joj neke stvari nedostaju – i tamo i ovdje? Neki dijelovi nje, možda? „Kada sam u Americi, nedostaju mi male stvari. Sjedenje na kavi satima, fore na hrvatskom jeziku, sunčanje na stijeni na našim plažama, puse i zagrljaji s mojom bakicom, miris maminih lazanja, slušanje Dine Dvornika na radiju, večernje šetnje kvartom s tatom, kartanje s mojim curama... Kada sam u Hrvatskoj, najviše mi nedostaju ljudi i prijateljstva koja sam stekla u Americi. Nedostaje mi brz i uzbudljiv život. Nedostaju mi žurba i perfekcionizam, kao i nekakav samostvaralački osjećaj, jer tamo imam puno više prilika u kojima se moj rad i moja kreativnost mogu prepoznati na najljepši mogući način. Osjećam se moćnije u stvaralačkom smislu i prilika za ostvarenje snova i ciljeva ima puno više.“
TUNEL KOJI ZNAČI - SVE
Trenutačno je jako popularno u košarkaškom svijetu nešto što se naziva the tunnel fit. U praksi košarkašice koriste prolaz od svlačionice do terena da bi pokazale svoj poseban stil, a stilisti i brendovi to koriste pa je the tunnel postao svojevrstan fenomen, modna pista. „Tunnel fitovi su za mene puno više od odjeće koju obučem za utakmicu. To su trenuci u kojima pokazujem svoj individualitet prije nego što kročim na teren. Kada uđem u dvoranu, energija koju nosim zahvaljujući svom stilu odmah me nabrije te mi daje taj osjećaj dodatnog samopouzdanja i produktivnosti. Ljudi često misle da spremanje za tunnel fit oduzima puno vremena, ali stvar je samo u osjećaju, ne u satima ispred ogledala. Na kraju dana, to sam samo ja koja dolazi na svoj posao, a znamo da svatko voli izgledati dobro dok obavlja svoj.''
''Mogu reći da su, na sreću i nažalost, digital i social danas bitni, pogotovo u ženskom sportu. Smatram da nisu krucijalni i da se bez njih može, ali danas sve ide preko društvenih mreža, pa tako i sport. U posljednjih nekoliko godina ženska košarka doživjela je ogroman bum u medijima i među publikom. Što je izloženost pojedinaca na društvenim mrežama veća, to je ljudima sport zanimljiviji, ponekad iz pogrešnih razloga, ali medijska pažnja ne bira. Mislim da postoje i pozitivne i negativne strane medijske izloženosti, a ja jako volim svoju privatnost pa se trudim uvijek biti u sigurnoj zoni, što zahtijeva konstantni balans. I dalje je iznimno važno dati medijskog prostora ženskom sportu jer se još vrte nezdravi stereotipovi o ženama u sportu i neprestano ih se uspoređuje s muškarcima. Također mislim da je publici puno lakše emotivno se povezati sa sportašem ako ima određenu vrstu prisutnosti na društvenim mrežama jer nas ljudi često doživljavaju kao neku vrstu inspiracije. To automatski otvara mnoga vrata i brendovima, a i nama samima, jer imamo priliku pokazati i druge dijelove sebe i svog karaktera te dokazati da smo puno više od sporta kojim se bavimo.“
BRENDOVI
Potpisala sam dugogodišnju suradnju s Under Armourom. Uvijek sam se osjećala kao underdog u košarkaškom svijetu, a oni sebe također smatraju underdogom u svijetu sportskih brendova. Puno im znači feedback igračica jer uvijek teže napretku i tome da budu bolji pa se uvijek u obzir uzimaju i moje želje, ideje i mišljenja. Htjeli su da osjećam kako maksimalno mogu iskoristiti svoju kreativnost i zaista su me u tome podržali. Proces izrade mog prvog komada odjeće bio je jako zanimljivo iskustvo.
Imati potpunu slobodu i moć ispričati svoju priču komadom odjeće nešto je što sam oduvijek željela isprobati.
''Tako sam dizajnirala two piece tracksuit od materijala koji se inače koristi za kabanice. Htjela sam povezati Zagreb i Seattle na neki poseban način jer sam na ta dva mjesta išla na rehabilitaciju koljena. Odjevna kombinacija koja me najviše asocira na Zagreb i Balkan općenito je tracksuit. On je na neki način nostalgični simbol svakodnevice i pop kulture kod nas sve do dan danas. Munje simboliziraju jake i turbulentne emocije koje su me pratile tijekom te godine, a uz to je i ime mog WNBA kluba - Seattle Storm.
ZAŠTITNI ZNAK
Obožavam modne dodatke pa su mi jedan od najdražih sunčane naočale. Iako ih uopće ne volim nositi na suncu, nego samo navečer i po noći. Volim taj nedodirljivi i samozatajni vibe koji dobivam dok ih nosim i automatski se osjećam više seksi. Mislim da daju taj dodatni kick svakoj odjevnoj kombinaciji i poguraju je na neku višu razinu, čak i ako je kombinacija ful jednostavna.
PLEJMEJKERICA
Dok sam na terenu, najljepši mi je osjećaj igrati bez ikakvih misli u glavi. Naravno, košarka je sport strategije i nadmudrivanja pa moraš neprestano razmišljati i verbalizirati svoje misli. Budući da sam na poziciji plejmejkera, moj je posao znati apsolutno sve što se događa na terenu u svakom trenutku, biti trenerova desna ruka i često razmišljati unaprijed. Moja je glava neprestano puna informacija, ali to toliko volim i uživam u tome da je biti na terenu moj najveći unutarnji mir. Ne razmišljam o problemima izvan terena i obavezama koje me čekaju nakon utakmice. Fokus je samo na sadašnjem trenutku i to mi je najbolja terapija. Volim biti dio ekipe, volim taj osjećaj zajedništva i žara koji mogu osjetiti samo u trenucima pobjede i poraza. To je kao neka vrsta droge i najboljeg dopamina koji ništa ne može zamijeniti.
