Prije gotovo pola godine Kate Winslet snimala je kod nas film, skužila sam to tek kada su portale preplavile vijesti – Kate Winslet pokazala sise, Kate u pedesetima gola, zvijezda „Titanica“ voli skidanje pred kamerama i takve rendom budalaštine na koje nisam baš posebno obraćala pažnju, zgražavanje iza kojeg čuči neka neartikulirana nelagoda i uglavnom strah od gole žene. Ok, sve mi je to poznato, s godinama sam oguglala, ali ipak i nekoliko dana kasnije pomišljam na to i shvatim da me ustvari po tko zna koji put ponizilo, rastužilo i na neki način ponovno obezvrijedilo to javno omalovažavanje nečeg tako normalnog, prirodnog i jednostavnog kao što je golo ljudsko tijelo.
Oduvijek, otkad postojimo, ljudsko je tijelo inspiriralo čovjeka da stvara, da istražuje, da se suočava sa sobom.
Od crteža u špiljama, preko sramežljive Botticellijeve rođene Venere koja će se uskoro ogrnuti ružičastom dekicom do prvog profanog ženskog akta zapadne civilizacije, Goyine slike Gola Maja koja nas gleda crnim prodornim očima s bezobraznim osmijehom u kutu usana i rukama ispod glave. Pa Tizianove i Giorgioneove Venere za koje ne znamo leže li samo ili ipak masturbiraju. Manetove žene: ona prekrasna opuštena žena koja samo sjedi među odjevenim muškarcima u Doručku na travi i kao slučajno pogleda prema nama, pa veličanstvena Olympia koja u sandalicama gola gleda u nas tako ponosna i neodoljiva, za razliku od Cézanneove koja se prelijeva rastopljena preko kreveta… Moglo bi se nabrajanjem ispuniti cijelo jedno specijalno izdanje Ellea, ali recimo da taj klasični slikarski niz zakucava Courbet u trenutku kada je u krupnom planu uljem na platnu naslikao ženski spolni organ, slici dao ime Podrijetlo svijeta i ostavio nas bez teksta do danas.
Žensko tijelo pričalo nam je priče, budilo osjećaje koje nismo niti znali definirati, od ljepote do krhkosti, snage, patnje, svetosti, seksualnosti, nježnosti. Tijelo ponekad govori sto puta više riječi nego bilo kakvi stihovi, epovi, monolozi, dijalozi, ono kad ga gledamo ponire u najdublje predjele naših žudnji, strahova i sramova. Nisam se još bila ni rodila kada su 60-ih počeli prvi performansi. Carolee Schneemann koja svoje tijelo tretira kao radnu površinu, feministkinja koju ne zanima žena kao žrtva, ona istražuje svoje tijelo kroz seksualnost. Luda, opasna Valie Export koja s otvorom na međunožju raščupana drži u rukama kalašnjikov i gleda nas kao da će nas sve pobiti. Marina Abramović stoji gola u uskom prolazu koji vodi do galerije i, ako želiš ući na izložbu, možeš proći jedino tako da se dotaknete tijelima. Ta sloboda da direktno bez ikakvog drugog sredstva osim samog sebe nešto kažeš promijenila je tokove umjetnosti. Umjetnost postaje osobnija, jednostavnija, bliža istini. Ne odvaja se više od umjetnika, nema više granica između onoga što jesmo i što predstavljamo. Naš život, naš glas, naše tijelo postaju naše umjetničko djelo. Na tome sam rasla, iz toga sam crpila svoje prve inspiracije i fascinacije. Pa gola Grace Jones, to je prizor najveće snage i superiornosti ljudskog bića ikada.
Kada sam se prvi puta u kazalištu odlučila skinuti, bila sam sigurna da ću stvoriti snažan prizor koji je redovito dopirao do publike, osjećala sam to uvijek, ali način na koji je šira javnost to osudila šokirao me.
Naravno, tada sam bila mlada, isključiva, zatvorena u svom svijetu. Umjetničko istraživanje za mene je bilo svetinja i svijet sam mjerila nekim svojim zanesenim metrom, očito debelo lišena realnosti. Još tijekom generalke netko me fotkao i ta je fotka sutradan objavljena sirova i izvan konteksta uz naslov: „Glumica na sceni potpuno gola!“ Ni riječi o predstavi, ni riječi zašto, uglavnom ponižavajuće, osuđujuće, svedeno na potrebu za ekshibicionizmom kako to konzervativna sredina obično voli objasniti. Ako nisi akademski poslušna, stvaraš nepotrebne probleme, postaješ ekscentrik, la femmes terrible, nisi više ozbiljna glumica, prave glumice čuvaju dignitet i dostojanstvo tako da budu tajanstveno koketne i zakopčane do dekoltea, ne ponašaju se divlje i direktno te ne pokazuju svoju guzicu publici. Govorim o devedesetima, ali bez obzira na rat i strah tog vremena, ništa se po tom pitanju do danas nije promijenilo, dapače – čini mi se da je još teže. Uostalom u našem kazalištu sve je manje takvih prizora, kritika ih redovito osuđuje kao nepotrebne i besmislene. Film u kojem je žena gola na telki ne smiješ prikazati prije ponoći. Ali zašto, bokte?
Zašto pokazivanje tijela izaziva takve reakcije, zašto to nekoga vrijeđa, zašto budi nelagodu?
Radikalne feministkinje te gledaju s prezirom jer što se tu skidaš kao neki seksualni objekt, sigurno te nasilnik redatelj natjerao na to, jer opće je mišljenje da je glumica tuka bez stava i grebe se za uloge. S druge strane, konzervativci se nabacuju debilnim šalama da prikriju neku neobjašnjivu nelagodu jer oni nemaju tijelo, oni su valjda u gaćama rođeni. Pa to je samo golo tijelo koje svi imamo, nema ničeg ljudskijeg od toga. Ništa, samo tijelo. U tom grmu leži zec! Ništa i sve u jednom prizoru. Baš kao što kaže Courbet – podrijetlo svih nas, svijeta koji poznajemo u samo jednom uznemirujućem prizoru, na prvi pogled banalnom. Gola žena je istodobno baš točno to kako je vide radikalne feministkinje – najjadnije, najogoljenije, najnezaštićenije biće i najtužniji prizor na svijetu, a istodobno je i boginja seksualnosti, strasti, plodnosti i nadnaravne snage kao što je vide konzerve. Ljepota i tjeskoba istodobno. Uživanje i strah. Taj prizor je potpuno jednostavan da jednostavniji ne može biti, a prikazuje i sadrži svu kompleksnost ljudskog bića i zato je savršen. Gola žena obuhvaća i smrt i život, i radost i tugu, i strast i odsutnost, i ljubav i bol. I zato je biti gol pred publikom najveći stupanj slobode koji vjerojatno možeš doživjeti kao glumac.
Još igram u predstavi „Ciganin, ali najljepši“ gdje iskačem gola iz kipuće kade u kojoj se namačem desetak minuta, a inspiracija za taj trenutak bila mi je Gérômeova Truth Coming Out of Her Well ili doslovno Istina izlazi iz njenog bunara. Obožavam tu scenu i nijedna moja suza, galama, pijanstvo, zaljubljeno hihotanje u toj predstavi, ništa nije tako tužno ni okrutno, tako ranjivo i jadno kao taj trenutak u kojem gola Milena ne želi više živjeti od tuge što je izgubila ljubav svog života. Mokra i pijana bauljam svađajući se s rodbinom i susjedima posred pozornice Hrvatskog narodnog kazališta, austrougarske svetinje u ime svih nas Milena koje nismo dale selu da nas proguta! Ponosna sam na tu scenu i želim je igrati dok ne krepam.
Gledajući godinama Vlastu Delimar sve mi je jasnije da tijelo pred publikom dobiva puno veće značenje kada stari. Njezino tijelo posljednjih godina ima neku silnu poetsku vrijednost, ono je prestalo biti borac i postalo je izložak cijelog jednog fenomenalnog života. I kad gledam posljednje Vlastine performanse, duboko sam potresena tim veličanstvenim činom. To je, vjerujte mi, potpuno oslobađajuće saznanje. Do daske. Najavljujem skidanje do penzije, a nakon penzije – samo golotinja! Nadam se da je i Kate odlučila isto. Neka igre počnu!
