Rabin Roklov i njegova glasna, neurotična (smije li se ovo reći?), komplicirana, hiperanalitična djevojka Joanne su se vratili, i ja sam ih s guštom (i nestrpljenjem) pogledala back-to-back u jednu kišnu nedjelju navečer (ok, jučer). Presuda? Da su odmah snimili i treću sezonu, pisala bih vam ovo bez sna, krvavih očiju, ali sretne duše, jer je - Bogu hvala - i druga sezona melem za istu, bez da su se autori (vođeni sjajnom Erin Foster) poskliznuli i na jedan od klišeja sezone 2.
Adam Brody i Kristen Bell sezonu su 2 pickupirali tamo gdje su nas ostavili nakon onog „I chose you“ poljupca: jednako su puni kemije, veselja, duhovitosti, iskrenosti i nepatvorene glume. Doista, mjestimično dok gledam Bell kako spektakularno igra sve ženske misli u novoj vezi ikad, uvjerena sam na trenutak da je najveća glumica današnjice: jer, ozbiljno sad, postoji li, ipak, išta stvarnije i dramatičnije i teže nego biti žena u kasnim tridesetima koja je i dalje u dejting svijetu, a pritom ima nestabilnu čudnu sestru, oca koji je gay i pritom je izašao iz ormara i sad živi svoj najbolji LGBTQ+ život, i majku koja (konačno ili oduvijek, teško je znati) misli samo na sebe? Njezina ateistična disfunkcionalna obitelj pretvorila ju je u nervous wreck koji se boji vezivanja i muškaraca i puše na hladno: žena ne može a da se ne zapita nije li takva dijagnoza bolji scenarij od, primjerice, češćeg trauma responsea na sj**** obitelj, a to je anxious attachment.
No, dobro, Bell tako sjajno igra sve naše probleme da si na njezinoj strani čak i kad podržava svoju ludu seku u grebanju preskupog auta zato što je parkiran na dva parkirna mjesta. Autorica je htjela da se upravo takva podcasterica koja se ne srami svoje ljubavi prema reality televiziji susretne sa produhovljenim ni više ni manje nego rabinom, no to već znate, ali Noah je puno više od toga: on je vrlo vjerojatno prvi uspješni netoksični muški lik stvoren za televiziju (a da nije gay). Ono što je nekad davno Aidan u SATC-u trebao biti, ali onda se pretvorio u čudnovatog kljunaša koji želi živjeti sa svojom bivšom ženom dok odgajaju odraslog nepodnošljivog sina a istovremeno preko jedno šest saveznih država kontrolira što Carrie (cca 60) radi dok ju je on stavio na hold: spava li s nekim? Sanja li nekog? Mašta li o nekom? Masturbira li bez njega? Oh, horor. (I njegovo ponašanje, i lik!) Noah, s druge strane, nekim čudom razumije sve Joannine opreze, ograde i miskoncepcije- toplo i smireno odgovara na svaki njen strah, a da pritom ne gubi ni gram seksepila.
Sigurno talent Adama Brodyja pomaže: on kao da je samo uskočio u karakter staromodnog ali opet velikodušnog mladog seksi rabina, koji zbog žene svog života ipak ostavlja i svog Boga, u vrlo točnoj spoznaji da će s Bogom lakše postići kompromis nego sa ženom koja radi frizuru za sebe doma i pije za Valentinovo po danu sa sestrom. Malo su se namučili pisci da rabinu pronađu grešku: dok je prva epizoda funkcionirala na dovoljnom triku „nitko ne želi ovu vezu između nežidovke koja voli dijeliti intimu sa cijelim auditorijem“ i svećenika, druga je trebala malo mesa.
To je ujedno i jedino slabo mjesto serije, jer su upisali Noahu generičku kupovinu poklona i predobro vladanje prema ženama kao veliku manu. No, kad se vrate na zacrtani „Bog ili ona“ put, ne možemo da ih ne volimo: pa makar ponovili, a ponovit će, onaj sjajni napeti kraj s potjerom za ženom svog života. Joanne paralelno ovaj put trči za njim: i taman kad on kaže da ga nije briga hoće li se ona ikad preobratiti, Joanne je spremna prihvatiti Boga zbog ljubavi svog života, a mi smo spremi za sezonu tri.
U njoj nam se, rekla bih, smiješi i dugo najavljivana pa odgađana veza sa frikovima u obliku lika sestre Morgan (Justin Lupe) i brata (Timothy Simons), jer u sjajnom sporednom razvoju lika frustrirane prerano udane žene koja više jednostavno nije zaljubljena u svog muža (Jackie Tohn), ona ostavlja njega—tradiciji, obitelji, kongregaciji i očekivanjima usprkos, vjerojatno zato da bi s frendicom putovala na Tajland, i konačno, poput omiljenog karaktera iz njezine mašte, živjela sama i radila „što hoće“.
Serija ove sezone vrvi dobrim ali suptilnim promjenama ženskih likova: Morgan se zaljubljuje u svog psihoanalitičara-simpatičnog manijaka-feel good predatora, da bih ga na vlastitim zarukama ostavila, svjesna da je samo osjetila paniku biološkog i životnog sata, a sapuničarska zla majka Bina, svekrva iz pakla, u neočekivanom razgovoru - gdje drugdje- s to istom sestrom- otkriva da nije baš tako bešćutna kako se čini. Autori su slatku minijaturu poklonili Brodyjevog ženi iz stvarnog života, Leighton Meester, koja briljira kao (ne)prijateljica iz osnovne škole, danas, dakako, influenserica, u Chanel kompletu i s ludim imenom za dijete. Foster ne kritizira samo neurotičnu društvenomrežačku kulturu, već i licemjerje Hollywooda, te narcizam današnje mladeži.
A povrh toga svega, natjerala nas je, opet, da vjerujemo u ljubav, da vjerujemo da, „kad znaš- znaš“. Savršen rom-com za jesenske dane, s dovoljno „pametne“ prašine da žudimo za još!
