Na pitanja osjeća li se kao hrvatska umjetnica ili ne, s obzirom na to da već 16 godina živi i radi u drugim gradovima Europe, Nora je u subotu ujutro, za vrijeme razgovora koji je s njom vodila Luja Šimunović, jedna od kustosica kolektiva KUĆĆA, odgovorila da bi bilo čudno tvrditi da se ne osjeća tako.
Rođena u Zagrebu, odrasla u Rijeci, Nora je, ipak, Hrvatskoj neuhvatljiva: stalno joj izmiče, iako će i sama reći da joj se čini kako je “tek sada nastao pravi trenutak za suradnju”. Ipak, zanimljivo je da nikada nije izlagala u Zagrebu do sada (a sada rad mogu vidjeti baš svi jer se nalazi u javnom prostoru), a jest, primjerice, u jednoj MoMi. Nora radi instalacije, često u javnom prostoru, kao sada u Zagrebu, kombinira tehnike- vizualno, tjelesno, glas.
“Kad je rad u javnom prostoru, gubi se osjećaj kontrole. On, doduše i jest samo osjećaj. Moje je osobno uvjerenje da kontrole nema. Pokušavamo ju stvoriti, živimo u iluziji da ju imamo, ali baš ovakva situacija pokazuje da ona ne postoji. To je kao neki skok- jer ti ne znaš što svaki dan nosi ne znaš što će se dogoditi.”
Norin rad je ogroman, prati arhitekturu, crven je i vrlo grafički označen- slova koja prikazuju uzvik prati glas (jer Nora često koristi i glas, a od nedavno i tijelo, u svojem izražavanju). Iz razgovora se stječe dojam da je kao umjetnica bila fokusirana na jezik. Zašto? “Kad nešto nazovemo, postajemo ljudi. Kad se dogovorimo oko toga kako ćemo se sporazumijevati. Također, budimo iskreni: svi mi koji ne dolazimo iz engleskog govornog područja, posebno moje generacije, imamo određenu opsesiju engleskim jezikom, zar ne?”
Nora je posve svjesna da njezina instalacija ima u sebi nešto reklamno, da je posudila određeni jezik i od pop kulture. “Zato sam imala poriv dodati ljudski glas”. I doista, kraj džamije može se čuti neka vrsta uzvika. “Za mene je to onaj trenutak kad svijet shvati da nema povratka. Čini mi se da je svijet doista u tom trenutku. Sa svime što se događa”. Onaj “oh, fuck” moment.
Otišli smo predaleko, nema više pomoći. E, to je trenutak kad to shvaćamo.
Nora promišlja svaki odgovor, iako je njezin pristup umjetnosti osvježavajuće velikodušan (“Nemamo pojma u kojem se smjeru moderna umjetnost razvija”) i skroman (“Želim više vremena biti sa kreacijom, ne toliko misliti o njoj i što znači. Dosta mi je jezika, alata, ekrana. Svaki umjetnik je danas pop-zvijezda, ima pratitelje. Želim se vratiti umjetnosti.”
Pogled na tu mladu ženu (1991. godište), u trapericama i kariranoj košulji, daje nadu, da je moguće da postoji, među nama, s(l)oj mislioca: ljudi čiji talent pomiče granice, koji se vraćaju- među nas- da donesu nešto veliko, zanimljivo, inspirativno, drugačije. Iz publike ju pitaju što misli o AI-u. “Naša sr*nja reflektiraju se u umjetnoj inteligenciji i vraćaju nam se. Ona je naše ogledalo. Sve što nam se ne sviđa oko AI-a, smo mi sami. Ali, postoji jedna stvar koju mi ljudi imamo, a umjetna inteligencija još nije svladala- humor.”
