Pod reflektorima koji zasljepljuju poput noći u Vegasu Pamela Anderson zavodljivo se njiše noseći svjetlucavi ružičasti šešir i make up koji podsjeća na glamur prošlih dekada. Ispod tog blještavila nazire se nervoza, ali na pozornici vlada samouvjerenošću žene koja je svjesna svoje moći. Kada je muškarac upita za godine, uzvrati koketno: „Gospodin nikada ne pita damu za njezine godine.“
Nalazim se u intimnoj projekcijskoj dvorani te gledam pop ikonu kako utjelovljuje nekadašnju showgirl iz Vegasa u emotivnom filmu „The Last Showgirl“ redateljice Gije Coppole. Već nakon prvih scena postaje jasno – ovo je uloga koju je Pamela Anderson jednostavno morala odigrati.
Nakon što ju je kamera uhvatila na velikom ekranu tijekom utakmice kanadskog nogometa, djevojka iz Ladysmitha u Britanskoj Kolumbiji preko noći se našla pod svjetlima reflektora. Status seks-simbola učvrstila je ulogom u seriji „Spasilačka služba“ i pozama na stranicama Playboya, a zatim postala i predmet globalne fascinacije – i skandala – zbog ukradene privatne snimke i turbulentnog razvoda s glazbenikom Tommyjem Leejem. Kritizirani superherojski film „Anđeo pravde“ iz 1996. možda je nakratko ugasio snove o holivudskoj karijeri, no Anderson je ostavila upečatljiv trag u cameo ulozi u „Boratu“, što je, ironično, dovelo i do kraja njezine veze s Kid Rockom.
A onda se dogodilo nešto neočekivano – i iznimno. Pamela Anderson odlučila je preuzeti kontrolu nad vlastitom pričom. U memoarima koji su osvojili kritiku i u Netflixovu dokumentarcu otvorila je vrata svoje intime, bez filtera i uljepšavanja. Na pariškom tjednu mode pojavila se potpuno bez šminke, izazvavši ovacije i pokrenuvši raspravu o prirodnoj ljepoti u industriji opsjednutoj perfekcijom. Istodobno je društvene mreže pretvorila u platformu za promicanje ekološkog aktivizma. Bio je to početak njezina kreativnog i osobnog preporoda – onog koji je, čini se, priželjkivala cijeli život.
Godinu dana kasnije, daleko od reflektora, Pamela Anderson bila je na svom imanju na Vancouver Islandu, posvećena – vjerovali ili ne – kiseljenju povrća te ozbiljno razmišljala o pokretanju brenda Pamela’s Pickles. U tom trenutku pojavljuje se njezin sin Brandon, glumac i producent, s ponudom koja će promijeniti tijek njezine karijere – scenarijem za „The Last Showgirl“, nakon što je redateljica Gia Coppola bezuspješno pokušavala doći do nje.
Pamela je pročitala priču i pomislila: „Ovo bi mogla biti moja jedina prilika za film – dat ću sve od sebe.“ I tako je u svojoj 57. godini zasjala u poetičnoj drami koja ju je pretvorila u neočekivanu kandidatkinju za prestižne nagrade. Uslijedile su nominacije za Zlatni globus, Gotham i SAG, ali ne i za Oscar. Na to samo odmahuje rukom i kaže: „Uvijek govorim da je prava pobjeda u samom radu. Dobila sam priliku raditi nešto što istinski volim, a to mi je trebalo za dušu.“
Martha Stewart Moram priznati da me film „The Last Showgirl“ rastužio, ali izvedba je bila izvanredna. Čestitam.
Pamela Anderson Hvala ti puno.
M. S. Drago mi je što u filmu nisi prikazana kao potlačena žena. A Jamie Lee Curtis, kao i uvijek, odradila je fantastičan posao. Je li zabavno raditi s njom?
P. A. Nevjerojatno je zabavna. I prava je podrška ženama. Uhvatila me za ramena i rekla: „Ovaj sam film prihvatila zbog tebe.“ Pomislila sam: „To je prava ženska podrška ženi.“ Ona je toliko toga proživjela i iznova se pronalazila pa mislim da je to vidjela i u meni – da želim napraviti isto. I stvarno me podržala, što je bilo nevjerojatno. Jako sam sretna što sam imala priliku ovo ostvariti.
M. S. Koliko je dugo trajalo snimanje filma?
P. A. Snimali smo ga 18 dana.
M. S. O, wow! Nevjerojatno. Dakle, gotovo u realnom vremenu, u skladu s pričom.
P. A. Bilo je gotovo nemoguće, ali nemoguće je ono što me najviše uzbuđuje.
M. S. I snimali ste u Las Vegasu?
P. A. Snimali smo u hotelu Rio, iza kulisa, u skučenim prostorima. Morali smo sve završiti do određenog vremena jer je nakon toga počinjao show pa smo sve morali vratiti na svoje mjesto.
M. S. Što te privuklo toj ulozi?
P. A. Mogla sam čuti njezin glas u glavi. Vidjela sam kako je odigrati, sve slojeve i nijanse. To je prvi put da sam ikada iskusila tako nešto jer nitko mi nije nudio ovakve sjajne uloge niti ovakav scenarij. Samo sam pomislila: Wow!
M. S. Izgledala si fantastično u filmu. Tijelo ti je izgledalo nevjerojatno. Jesi li imala neke posebne pripreme? U vrhunskoj si formi, a koža ti je prekrasna – znam sve o tvom stavu „bez šminke“.
P. A. Kada sam se počela pojavljivati bez make upa, nije mi bila namjera da to itko primijeti. Nisam mislila da će to uopće privući ičiju pažnju.
M. S. Pa, postalo je prava senzacija, draga moja. Vratimo se filmu – ne mogu prestati razmišljati o tom muškarcu u sceni audicije… Svima nam se to dogodilo. Te audicije koje su tako apsurdne i bezdušne. U toj sceni se to zaista osjeti.
P. A. Sviđa mi se što ona ne prihvaća „ne“ kao odgovor. Gotovo da odlazi, ali onda se vraća i pita: „Što nije bilo dobro?“ Koliko god je otvoreno pokazivala emocije dok preispituje svoje životne odluke, znala je i ustati za sebe.
M. S. Imala sam slično iskustvo kao vrlo mlada, kad sam išla na castinge kao model. Svim su djevojkama rekli da ponesu bikini, a nakon mog intervjua pred otprilike 15 muškaraca rekli su: „Idi i obuci bikini.“ Pitala sam: „Zahtijeva li uloga bikini?“ A jedan od njih odgovorio je: „Ne, ali kad si već ovdje, mogli bismo te i tako pogledati. Jednostavno sam izašla iz sobe. Tada mi je bilo možda 17 godina, ali nisam htjela trpjeti takav tretman. Takva sam oduvijek bila – nisam htjela trpjeti. Kad vidiš da druge djevojke trpe jer im treba novac ili posao, to je teško. Mislim da se situacija, nakon svih ovih godina, polako mijenja.
P. A. Teško je snalaziti se u poslu koji se temelji na fizičkoj ljepoti, ali i na naivnosti. U tom si poslu, želiš ugoditi ljudima i intuicija ti govori da možda nešto nije ispravno, ali možeš se dovesti u opasne situacije. Bila sam jako sramežljiva djevojka, ako možete vjerovati, da sam htjela učiniti bilo što da više ne budem sramežljiva. Kada se ukazala prilika za naslovnicu Playboya, mama mi je rekla: „Uradi to.“ Nisam znala kamo će to voditi, ali pokazalo se da me dovelo do ovog divljeg i luđačkog života.
M. S. Kako je bilo raditi s Gijom Coppolom?
P. A. Gia je nevjerojatna. Prava redateljica koja razumije glumce. Tiha je i mirna, ali istodobno odlučna. Ovo je bila njezina jedinstvena vizija. Na setu je bilo toliko žena – naša direktorica fotografije, djevojka koja je nosila mikrofon… Ovo je stvarno bio film o ženama, koje su stvorile žene, a žena ga je i napisala.
M. S. Ali odijevao ih je muškarac! Kakav je bio Bob Mackie?
P. A. Kostimi su bili kao muzejski eksponati. Nisu napustili kazalište 30 godina, neki su čak još imali oznake s imenima. Koliko god su bili tijesni i teški…
M. S. Bili su zaista fantastični. I ti ukrasi za glavu. Sigurno su boljeli.
P. A. Te djevojke iz Jubilee showa činile su da sve izgleda lako. One su bile ikone Las Vegasa, ali show više ne postoji. Staro ide, novo dolazi. Las Vegas je po tome poznat.
M. S. Želim znati nešto o Ladysmithu. Tako je lijepo ime! Je li to stvarno ime grada?
P. A. Da, to je staro rudarsko mjesto na otoku Vancouver, gdje sam odrasla. Moja je baka imala mali autokamp s devet kabina. Trenutačno sam u roadhouseu koji je nekad bio njezin dućan i gdje je posluživala čaj u malom salonu. Sve je povezano. Htjela sam se vratiti kući, na mjesto gdje me drveće poznaje još od rođenja.
M. S. Kako izgleda tvoj idealan dan u Ladysmithu?
P. A. Jučer sam obrezala ruže. Preselila sam svoje roditelje na imanje pa im kuham. Zabavno je natjerati tatu da jede više povrća. Moji sinovi, Dylan i Brandon, imaju 27 i 28 godina. Brandon je producirao moj dokumentarac. Usput, gledala sam tvoj dokumentarac i oduševila sam se.
M. S. Jesi?
P. A. Da, bio je fantastičan. Ti si tako lijepa, a stvorila si cijeli jedan svijet. Smatram sebe domaćicom. Volim peći i kuhati.
M. S. Dobila sam tvoju kuharicu. Odlično je napravljena! Koliko ti je trebalo da je napraviš?
P. A. Tri godine. Nisam shvaćala koliko truda zahtijeva pisanje kuharice. Napravila sam kutiju s receptima za svoju djecu kad su uselili u svoj prvi zajednički dom i oni su rekli: „Mama, ovo je kuharica.“ Oni su poslovni ljudi. To je bila njihova ideja. Surađivala sam i s fantastičnim fotografom koji je snimao za Noma kuharicu.
M. S. Odnosiš se prema visokoj francuskoj kuhinji na najjednostavniji i najljepši način. Jesi li puno putovala po Europi?
P. A. Puno sam putovala i provela nekoliko godina na jugu Francuske. Živjela sam u Saint‑Tropezu, u Marseilleu i Cassisu.
M. S. Dođi u Bedford, ovdje bi ti se svidjelo!
P. A. Želim se okušati i u kazalištu pa ako se preselim, bit ću bliže pa možda i hrabrija da pokušam i eksperimentiram. Želim raditi ono što je potpuno transformativno. To je najuzbudljiviji dio svega – da ljudi možda počnu vidjeti da se bavim i drugim stvarima.
Želim znati od čega sam sazdana. Imam osjećaj da sam tek zagrebala površinu.
M. S. Mogu li te pitati koliko imaš godina?
P. A. Imam 57 godina.
M. S. Možeš mi biti kći. Što te trenutačno uzbuđuje, a što te muči?
P. A. Oduvijek sam bila pomalo buntovnica. Odlučila sam da ne moram svaki dan nositi šminku ili sjediti u stolici kod frizera i vizažista. Trenutačno pokušavam otkriti koja je moja sljedeća inkarnacija. Ja sam djevojka s farme, ali volim glamur i ljepotu. Imam nekoliko kratkih priča na kojima radim… Ne znam što će od njih nastati. Možda se pretvore u kratke filmove. Trenutačno mi mnogi ljudi pričaju o raznim stvarima, što je stvarno uzbudljivo, a ideja mi nikad ne nedostaje. Svatko ima svoj put, a ja imam osjećaj da sam ovdje došla vrlo neortodoksnim putem, no to je bio moj način. Ljudi me ponekad pitaju za savjet, a ja pomislim: „Nemojte tražiti savjet, pronaći ćete svoj put.“ Martha, ti si pionirka. Nije postojao drugi put osim tvog. I mislim da je to doista uzbudljiv, gotovo romantičan način života. Živjeti u tajni i biti dobro u vezi s tim – otprilike tu sam trenutačno.
M. S. Lijepo rečeno. Bilo je zaista zabavno razgovarati s tobom, Pamela. Tako sam sretna što smo se upoznale.
P. A. Hvala ti što si ovo uradila! Jako sam sretna. Jedva čekam da se upoznamo uživo, a ako dođem na Istočnu obalu, možda ćemo biti susjede – nikad se ne zna.
