Pietro Boban jedan je od onih umjetnika čiji radovi ne traže objašnjenje - oni se žive, osjećaju i upijaju slojevito, poput mjesta iz kojih izviru. Rođeni Dubrovčanin i akademski slikar s diplomom zagrebačke Akademije likovne umjetnosti, Boban ne slika slike, već prostore prisjećanja, one unutarnje, nevidljive, koje u nama ostaju nakon svjetla, pogleda ili tišine. Njegov rad često balansira između figuracije i apstrakcije, no ključ njegova izraza leži u transparentnosti: tehničkoj, emotivnoj i idejnoj. Umjetnost za Pietra nije dekorativna gesta, već čin unutarnjeg uranjanja u pejzaž, u grad, u vlastiti identitet.
Kao autor koji ne pristaje na jednoznačnost, Pietro istražuje medije, slojeve i granice slike, ne boji se praznog prostora, niti misaone ambivalentnosti. Svojim radovima promatrača poziva na tiši, kontemplativniji dijalog, onaj koji se odvija negdje između svjetla i sjene, između povijesti i osobnog iskustva.
Povod našem razgovoru su impresije nakon nedavne izložbe “Iza zidina”, koju je postavio u obnovljenoj dubrovačkoj palači Sponza, no kroz ovaj intervju ulazimo dublje u Pietrovu umjetničku praksu, njegove inspiracije, svakodnevicu i pogled na stvaranje. S Pietrom smo razgovarali o tome što za njega znači biti slikar danas, gdje pronalazi tišinu potrebnu za stvaranje te koji su mu planovi izvan okvira platna.
Izložba “Iza zidina” otvara vrata u Dubrovnik koji ne gledamo izvanjski - kako ste zamislili taj unutarnji pejzaž, i koje emocije ste htjeli probuditi kod publike?
Izložbom sam želio otvoriti tiši, introspektivniji pogled na Dubrovnik - ne onaj razglednički, već osobniji, skriveni, koji nije odmah vidljiv. Taj “unutarnji pejzaž“ više je duhovni nego fizički prostor utemeljen na fragmentima sjećanja, senzacijama svjetla, boji kamena, tišini hodnika i kontrastu između monumentalnosti zidina i krhkosti svakodnevice koja se odvija unutar njih.
Publiku sam želio potaknuti da se odmakne od površnog doživljaja grada i uđe u njegovu nutrinu, da osjeti usamljenost, melankoliju, ali i ljepotu zatvorenosti, taj dijalog između prošlosti i sadašnjosti.
Nadam se da radovi prizivaju osjećaj zastoja u vremenu, gdje se Dubrovnik ne doživljava samo kao povijesna kulisa, nego kao prostor tišine, refleksije i osobne interpretacije.
Tehnika dvostranog slikanja na pleksiglasu daje Vašim slikama trodimenzionalnu igru svjetla i sjene - možete li nam objasniti kako gradite te slojeve i kako je tekao proces izrade djela izloženih u Palači Sponza?
Izvrsno pitanje - prvi put mi je postavljeno i drago mi je jer otvara prostor za razgovor o samoj srži procesa. Tehnika dvostranog slikanja na pleksiglasu omogućuje mi stvaranje radova koji doslovno “dišu“ kroz slojeve - svjetlo ulazi, prolazi i vraća se natrag, stvarajući trodimenzionalni efekt i suptilnu igru sjena. No, prije nego što uopće dotaknem pleksiglas, proces započinje tematski, kroz razradu motiva i emocija koje želim prenijeti. Teme obrađujem i osjećajno, kroz vlastita sjećanja na Dubrovnik, i vizualno putem desetaka skica koje nastaju u toj fazi. Te skice postavljam na veliki bijeli zid u ateljeu, gdje ih danima promatram, preispitujem, odbacujem i biram one koje nose nit koju tražim.
Sljedeći je korak razvoj kolorističke sheme, biram paletu koja odgovara emocionalnoj atmosferi svake slike. Tek tada pristupam slikanju: najprije stvaram apstraktnu pozadinu na unutarnjoj strani pleksiglasa, gdje intuitivno, ali i racionalno promišljeno, gradim “unutarnji svijet“ slike. Taj sloj predstavlja temelj, ali i svojevrsnu svjetlosnu komoru. Potom, s prednje strane, gradim figuraciju ili simboliku, sloj po sloj, bez mogućnosti korekcije jer pleksiglas ne oprašta pogreške. Svaki potez mora biti svjestan, promišljen, ali i dovoljno slobodan da zadrži osjećaj živosti. Upravo taj balans između kontrole i spontanosti, između promišljenosti i intuitivnosti, definira cijeli proces nastanka djela koje je publika mogla vidjeti u Palači Sponza.
Vi ste akademski slikar, magistrirali ste na ALU Zagreb - kako Vam je obrazovanje pomoglo da razvijete svoj umjetnički jezik, osobito u eksperimentalnim tehnikama?
Za eksperimentalne tehnike isprva zapravo nisam imao poseban interes, bio sam više usmjeren na klasične pristupe, sve dok mi jedna profesorica, tada asistentica na kolegiju Slikarski materijali, nije ušla u život i u potpunosti promijenila moj pogled na slikarstvo. Dr. art. Lucija Konda Labaš bila je ta koja mi nije samo otvorila vidike prema nepoznatom, već je u meni probudila i stvarnu želju za istraživanjem.
S njom sam proveo cijelu akademsku godinu istražujući tehniku slikanja na pleksiglasu, analizirajući karakter materijala, mogućnosti slojevitosti, prozirnosti, refleksije. Njezin duboki uvid u materijal i tehnologiju, u kombinaciji s mojom tada još prilično zaigranom, gotovo dječačkom energijom i stalnim balansom na rubu kiča, donio je zanimljive rezultate. To je zapravo bio početak jednog istraživanja koje još uvijek traje. Serija koja je bila izložena u Sponzi tek je jedan od njegovih nastavaka i zapravo ne vidim kraj tom procesu. To je jezik koji se i dalje razvija i mijenja, a kamo će me odvesti, pokazat će vrijeme.
Koji su umjetnici, umjetnički pokreti ili osobni doživljaji - možda iz djetinjstva u Dubrovniku - bili ključni za Vašu inspiraciju i stil?
Za mene je ovo zapravo jednostavan odgovor - slikarski opus Williama Turnera bio je i ostao ključna točka mog interesa. Njegova sposobnost da uhvati atmosferu, svjetlo, maglu, pokret - da stvori dojam svijeta koji se više naslućuje nego doslovno prikazuje - duboko me inspirirala od samih početaka. Turnerova atmosferičnost, ta fluidnost granica između motiva i osjećaja, između forme i svjetla, nešto je što me i danas vodi. Lagao bih kada bih rekao da serija “Iza zidina“ nije gotovo izravno inspirirana njegovim slikarstvom - ne samo u tehničkom smislu, već i u pristupu slici kao mediju izražavanja unutarnjih stanja, sjećanja i nečega što je teško uhvatiti riječima.
Naravno, tu su i osobni doživljaji iz djetinjstva u Dubrovniku, mirisi soli, kamen pod prstima, tišina među zidinama, zatvorenost i širina u isto vrijeme - sve je to oblikovalo moj senzibilitet. No Turner je onaj čiji su radovi odredili kako gledam, osjećam i prenosim te dojmove kroz sliku.
Koji su Vam kreativni i profesionalni ciljevi u sljedećih pet godina - projekt, tehnika, prostor ili možda međunarodna suradnja?
Nakon ove izložbe moj je cilj prilično jasan - u fokusu mi je slikarski projekt na kojem radim gotovo osam godina i koji se sada konačno približava završetku. Riječ je o velikoj prostornoj instalaciji sastavljenoj od dvanaest velikih pleksiglasa, kroz koju se bavim interpretacijom suvremenog čovjeka: njegovih stanja, dualnosti, napetosti između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Taj projekt za mene nije samo vizualno istraživanje, već i konceptualni i tehnički izazov, spoj slike, prostora i publike koja će se kroz instalaciju moći kretati i time doživjeti radove iz različitih perspektiva. Više o tome podijelit ću u skoroj budućnosti, ali već sada mogu reći da mi je želja najprije ga prikazati u Zagrebu, a zatim predstaviti i izvan granica Hrvatske kroz međunarodne suradnje.
U sljedećih pet godina planiram nastaviti razvijati tehniku slikanja na pleksiglasu, ali i istraživati kako taj medij može prerasti okvire slike i postati dio šireg prostornog, gotovo scenografskog iskustva. To je smjer u kojem me vodi i osobni interes, i profesionalna znatiželja.
Osim umjetnosti, na koje načine njegujete svoj lifestyle - kakva su Vaša umjetničko-životna rutina, interesi, mjesta koja Vas pune energijom?
Zanimljivo je to pitanje, jer i meni samome postaje sve jasnije koliko mi život izvan ateljea postaje jednako važan kao i onaj unutar njega. Sve više ispunjava me jednostavnost - vrt, privatno okruženje uronjeno u prirodu, moji psići Had i Hera, te krug najbližih prijatelja i suradnika s kojima dijelim svakodnevicu i razmišljanja.
Taj prostor mira i povučenosti daje mi ravnotežu, ali i energiju za stvaranje. Nije riječ o izolaciji, već više o sabiranju, mjestu iz kojeg sve što radim u umjetnosti proizlazi iz tih tiših, osobnih trenutaka. Moja rutina nije stroga, ali postoji ritam: jutra su mi najmanje produktivna, sredina dana rezervirana je za slikanje, zbog svjetlosnih uvjeta, dok večeri koristim za refleksiju, čitanje, skiciranje ili jednostavno - gaming, kao način opuštanja. Vjerujem da umjetnički život ne može biti odvojen od svakodnevnog - ono što živim postaje ono što slikam. I obrnuto.
U ovakvoj izložbi, kakvu ulogu vidite za publiku - smatrate li da interakcija promatrača s Vašim djelima postaje sastavni dio umjetničkog izraza?
U ovakvoj izložbi publika nije pasivni promatrač, već postaje sastavni dio rada. Budući da se radi o slojevitoj tehnici na pleksiglasu, koja ovisi o kutu gledanja, svjetlu i kretanju, interakcija promatrača zapravo dovršava djelo. Svaka ga osoba doživljava drugačije, ovisno o tome gdje stoji, koliko se zadrži i što iz sebe projicira u prizor.
U tom smislu smatram da promatrač unosi vlastitu priču u rad, njegovo kretanje kroz prostor, odrazi na površini pleksiglasa, načini na koje slojevi “žive“ pred njegovim očima, sve to čini doživljaj potpunim. Upravo ta promjenjivost, to što rad nikada nije isti iz svakog kuta, čini mi se najbližim onome što želim izraziti: da je i slika, baš kao i čovjek, živa, slojevita i neuhvatljiva u jednom pogledu. Dakle, da, interakcija s publikom nije samo dobrodošla, ona je nužna. Ona je završni sloj slike.
Umjetnost često reflektira duhovno i društveno stanje vremena - kako Vi vidite poziciju suvremenog umjetnika danas, osobito u kontekstu hrvatske i mediteranske scene?
Slažem se, moja djela često reflektiraju upravo duhovno i društveno stanje našeg vremena, iako serija “Iza zidina“ nije među takvima. Sljedeći projekt na kojem radim bit će upravo duboka kritika modernog čovjeka koji sebe promatra gotovo kao kroz barokno zrcalo, s naglaskom na složenost i kontradikcije njegova identiteta.
Društvo danas, barem prema mom viđenju, duboko je oštećeno, često vizualno zasićeno, a istodobno siromašno sadržajem i suštinom. No, odgovornost za to snosimo svi kao kolektiv. Samo zajedničkim djelovanjem možemo stvoriti stvarne promjene. Najveći problem našeg doba jest što se bavimo kuriozitetima s druge strane svijeta, dok zanemarujemo vlastiti vrt prepun korova - korova koje hitno moramo iskorijeniti želimo li zdravo društvo i autentičnu umjetničku scenu.
U tom smislu, pozicija suvremenog umjetnika je izazovna, ali i važna, on ne samo da reflektira stvarnost, već može i pokrenuti dijalog, otvoriti nove perspektive i potaknuti na promjene.
To je osobito značajno u kontekstu hrvatske i šire mediteranske scene, gdje su tradicija, identitet i suvremenost često u složenom, ponekad napetom, ali potencijalno plodonosnom odnosu.
U Vašem radu osjeća se snažan senzibilitet za atmosferu - postoji li glazba koju slušate dok slikate, knjiga koja Vam je oblikovala pogled na umjetnost ili film koji biste uvijek preporučili?
Apsolutno, glazba Richarda Beddowa, američkog skladatelja, često mi je pratnja dok slikam. Njegove skladbe imaju posebnu atmosferičnu dubinu i emocionalnu suptilnost koja me uvodi u stanje koncentracije i inspiracije.
Što se tiče knjige, ona otkriva možda i taštiju stranu mene - “Portret Doriana Graya” Oscara Wildea. Taj naivni mladić koji, pod utjecajem društva, otkriva hedonizam modernog svijeta na neki način rezonira s mojim pogledom na umjetnost i život. Knjiga me potiče na razmišljanje o površnosti, prolaznosti i unutarnjim sukobima koji se često reflektiraju u mom radu.
Imate li neke svakodnevne rituale, mjesta u koje se vraćate, modne ili dizajnerske brendove koji Vas estetski privlače?
Mjesta na koja se uvijek rado vraćam su gradovi na sjeveru Italije. Ta regija, bogata poviješću, kulturom i umjetničkim nasljeđem, predstavlja za mene nepresušni izvor inspiracije. Gradovi poput Milana, Verone, Torina i Firence sačuvali su onaj renesansni duh, spoj tradicije i inovacije, gdje se arhitektura i umjetnost skladno stapaju s modernim životom. Taj sklad između prošlosti i sadašnjosti, estetika koja diše u svakom kutku, stalno me fascinira i vraćam se na ta mjesta kao na izvor koji hrani moj umjetnički senzibilitet.
Što se tiče modnih i dizajnerskih brendova, nemam stalnu potrebu za brendiranim komadima, ali priznajem da sam slab na Pradu. Prada za mene nije samo modni brend; ona predstavlja spoj inovacije i tradicije, sofisticiranosti i eksperimenta. Često pomiče granice estetike i mode, pritom zadržavajući eleganciju i profinjenost, što me jako privlači. Njihova sposobnost da reinterpretiraju klasiku na suvremen i nekonvencionalan način savršeno rezonira s mojim umjetničkim pristupom - gdje balansiram između tradicije i eksperimenta, figuracije i apstrakcije. Zato Prada nije samo stvar odjeće, već i izraz filozofije i stava koji mi je blizak.
Kako kao umjetnik doživljavate odnos hrvatskog društva prema kulturi i vizualnim umjetnostima? Smatrate li da postoji sustavna podrška umjetničkom stvaranju, ili je slikar u Hrvatskoj i dalje figura otpora, tišine i samoorganizacije?
Mislim da je umjetnik u ovom slučaju djelomično odgovoran za otuđenje publike koje je postalo evidentno. Već neko vrijeme, čini mi se, umjetnost se radi “za umjetnike“, odnosno stvara se zatvorena zajednica. U drugim zajednicama često prevladava stav “ja to ne razumijem“, čak i među visokoobrazovanima. To dovodi do raskola između publike i umjetnika, što se prirodno reflektira i na financijsko ulaganje u umjetnost, ali i na sustav njezine podrške.
Naravno, potpora treba postojati za svaki umjetnički smjer i izraz, ali važno je razumjeti da ta potpora proizlazi iz društva, bilo kao kritika, podrška ili nešto treće. Stoga umjetnik mora održavati usku povezanost s publikom. To ne znači da se sve mora raditi za “masu“, ali ponekad je potrebno sagledati i vlastiti pristup i način komunikacije.
Ukratko, u Hrvatskoj je slikar još uvijek, u velikoj mjeri, figura otpora, tišine i samoorganizacije, Vašim riječima, ali vjerujem da je upravo dijalog s publikom ključ za pomak.
