Datum: 16. ožujka 2019. Vrijeme: 5 do 12. U majici s natpisom „nasilje nije obiteljska stvar“ stojim ispod kipa kralja Tomislava i gledam kako se pod mojim nogama skupljaju tisuće ljudi, dolaze na prosvjed #spasime, čija sam jedna od pokretačica i organizatorica. Ja, Ana Pecotić, zaposlena u marketingu jedne firme, žena koja nema nikakve veze s aktivizmom i dan prije je sjedila u uredu analizirajući troškovnik snimanja reklame za jogurt. Kako sam zaboga iz Excel tablice dospjela pod rep konja prvoga hrvatskog kralja?
Kako li sam tu završila kad je jedino što sam zapravo htjela razvesti se nekoliko godina prije toga? Tu vam priču, doduše, neću do kraja ispričati. Ne samo zato što je previše intimna, nego zato što mi ne biste vjerovali. Znam kako ljudi razmišljaju, i ja sam ljudi. Kad čujemo priču u kojoj se nekoj normalnoj osobi s najboljim namjerama jedna za drugom događaju nevjerojatne stvari tako da na kraju ona ispadne zlikovac, mislimo da sigurno postoji neka kvaka. Mora da ima neki ključan moment koji nam nije ispričala, koji možda krije i od sebe, a od nas u svakom slučaju, neki dio vlastite odgovornosti koji ne vidi i ne preuzima jer priča naprosto zvuči nemoguće. Da nisam to sama doživjela, i ja bih tako razmišljala. Ali jesam i znam da je priča istinita od početka do kraja. Kafka je živ i operira u serijalu – ne stane taj „Proces“ više u jedan roman – pod naslovom „Razvod u Hrvatskoj“.
Što može poći po zlu, mislila sam. Samo želim biti sama sa svojom djecom. U tom sam trenu bila žena u kasnim tridesetima, visokoobrazovana, situirana, iz iste takve obitelji, normalna žena koja nije valjda ni kroz crveno u životu prošla, ima odličan posao, voli svoju djecu te želi njima i sebi pružiti sretan život.
Uzorna građanka i brižna majka. Što može poći po zlu? Pa… sve.
Naivno sam došla u Centar za socijalnu skrb kako bih pokrenula proces. Sve sam im rekla kako je bilo. Rekli su mi da se nemam što brinuti. Rekli su mi i da budem pametna, da ne angažiram odvjetnika jer „oni vam samo uzimaju novce“. Tijekom prvog dolaska u Centar na stolu dežurne referentice stajala je kartonska kutija s maramicama kakvu sam tada prvi put u životu vidjela. Kasnije sam te kutije sretala na većini mjesta koja sam obilazila. Ne znam koja je vaša životna priča u ovom trenutku, ali ako posjećujete neko mjesto gdje na stolu drže kutiju s maramicama – nije dobro. Tu su počele godine najstrašnijeg institucionalnog nasilja koje možete zamisliti. Uopće ne znam kako sam to preživjela. Znam samo da sam u jednom trenutku shvatila da sam pretvorena u majku koja predstavlja visoki rizik za psihofizičko zdravlje i dobrobit svoje djece.
U nevjerici sam hodala od institucije do institucije, od čovjeka do čovjeka tražeći pomoć koja nije dolazila. Sve što sam rekla, a sve je bila istina, palo je na gluhe uši. Zaključila sam da nešto sigurno pogrešno radim. Ali opet, radila sam sve što su mi rekli i što bi normalna osoba radila. Možda moja patnja ne djeluje uvjerljivo jer sam ogrnuta bundom (koja je, doduše, fejk krzno iz Zare, ali što oni znaju). Možda neki drugi odvjetnik. Možda ova žalba, možda ona pritužba… Nema toga što nisam poduzela, nema kome se nisam obratila, no oni kojima jesam dijelili su se u dvije skupine: ljude koji mi nisu pomogli i ljude koji su mi aktivno odmogli. Najgori od svega bio je osjećaj usamljenosti. Iako sam imala podršku obitelji i svih prijatelja, onaj tko to nije prošao uopće ne može razumjeti razmjere tvoje traume. I ne može ti pomoći, osim ramenom za plakanje, a ni ti više ne želiš opterećivati sve oko sebe svojim problemima. Za psihološku pomoć idite lijevo. Za pravnu pomoć desno. Psihijatrijska podrška vam je gore, institucionalna (ne pomoć, nego odmoć) dolje. Ali meni treba jedna osoba koja će mi pružiti to sve ili barem da su te sve osobe povezane. Žao nam je, tu uslugu ne nudimo. Pokušavam normalno živjeti i funkcionirati, ali ne mogu jer je oblak tog užasa iz kojeg neprestano idu munje i gromovi iznad moje glave, baš kao u crtiću. Ali ovo nije crtić, nego moj život i ništa nije smiješno. Pokušavam si pomoći na sve moguće načine. Ne ide. Razmišljam kako će biti čudo ako prije ili kasnije ne obolim jer tolika razina stresa i patnje ne dolazi bez fizičke bolesti. U cijelom tom užasu više ne znam što je dan, a što noć, ali uvjerena sam u jedno – ovo se događa samo meni. To je sigurno neka anomalija, nemoguće je da ovo iživljavanje sustava prolaze i druge žene. A onda dolazi proljeće 2019. kada jedan nasilnik baca svoje četvero djece s balkona.
Do tada sam već detaljno proučila patologiju nasilja, naučila i kako sustav štiti njihove žrtve (loše ili nikako) i čim sam vidjela vijest, bilo mi je potpuno jasno što se tu dogodilo. Drugo jutro sjela sam u auto i vozeći se na posao rekla prijatelju: „Ja moram nešto napraviti, ovo više ne može ovako.“ „Ali što ćeš napraviti, ti sama ne možeš ništa“, odgovorio je. Srećom, morfogenetsko polje je napravilo svoje. Nisam bila usamljena u porivu da jednostavno moram nešto poduzeti. Moja (tada samo Facebook) prijateljica Jelena napisala je sad već legendarni status da ne može više to gledati, da ide na Markov trg i hoće li netko s njom. Prva sam se javila. U roku nekoliko dana okupile smo se i stvorile inicijativu #spasime koja je organizirala istoimeni prosvjed. Prosvjed se zbog prevelikog interesa ljudi preselio na veći trg, onaj kralja Tomislava, i tako sam dospjela ispod repa kraljevskog konja.
Iako nam je jedini cilj bio organizacija prosvjeda, to nije bio kraj, već tek početak priče. Predsjednik Vlade je, naime, došao na prosvjed protiv samog sebe i pozvao nas na suradnju. Tako je naša ad hoc okupljena građanska inicijativa preko noći postala jednim od relevantnih sudionika svake rasprave o nasilju nad ženama i ostala to do danas. Pregovori s tadašnjim i svim idućim predstavnicima vlasti nastavili su se, a ja u njima sigurno ne bih mogla kompetentno sudjelovati da nisam na vlastitoj koži doživjela na koje sve načine institucije države zlostavljaju žene, koje sve rupe u sustavu postoje, pa čak i ako su u pitanju žrtve nasilja (u jednom trenu ću pomisliti – pogotovo tada), a s vremenom sam naučila tko ih je i zašto napravio. I nitko mi od sugovornika nije mogao prodavati priču da se sve radi za zaštitu žrtve i „u najboljem interesu djeteta“, priču koju svi odgovorni oduvijek i zauvijek prodaju kad se dogodi neki njihov propust zbog kojeg neka žena ili dijete ostanu bez glave.
Priča nije stala na tome. Kao što smo tada samo htjele organizirati prosvjed (ali život piše romane), tako smo i samo napravile Facebook grupu #spasime s namjerom da pozovemo ljude na prosvjed, ali i ona je zaživjela vlastitim životom. U roku nekoliko tjedana je spontano okupila više od 50.000 ljudi, a žene su u njoj počele dijeliti svoje priče o proživljenom nasilju. Ne samo partnerskom, nego i institucionalnom. I tako je zahvaljujući jednoj običnoj Facebook grupi cijela javnost doznala da žene žrtve nasilja u razvodima sustavno zlostavljaju naše institucije, da je to pravilo, a ne iznimka, a ja sam doznala da se sve ono što sam prolazila nije dogodilo samo meni, nego se svakodnevno događa tisućama drugih žena i djece.
Slučaj je htio da me već neko vrijeme samo bavljenje marketingom nije do kraja ispunjavalo, iako volim taj posao. Golo stvaranje profita, makar je i meni stavljalo vrlo ukusan kruh na stol, jednostavno mi nije bilo dovoljno; potreba da napravim nešto što će ovo društvo ostaviti boljim nego što sam ga zatekla bila je jača. Tako se kroz moju osobnu, ogromnu patnju rodila i moja životna misija – napraviti sve što je u mojoj moći da više nijedna žena u ovoj zemlji ne mora proći ono što sam ja prošla. Radila sam to i radim na tri fronta. Prvi je već spomenuti, s mojim #spasime kolegicama na promjeni zakonskih i ostalih okvira, u pregovorima s predstavnicima vlasti. Drugi je osvještavanje javnosti o svim oblicima nasilja nad ženama, a treći osobna pomoć ženama žrtvama partnerskog i postseparacijskog institucionalnog zlostavljanja. Postala sam osoba koja ima i psihološke i pravne i strateške i sve temeljne informacije na jednome mjestu. Ona jedna osoba koju sam sama trebala da me drži za ruku dok sam sve to prolazila, a nisam je imala. Ona koja vjeruje žrtvi nasilja čak i kad joj dođe s najčudnijom pričom jer zna da je sve moguće.
Upisala sam i edukaciju za psihoterapeuta pa sad sva svoja znanja i iskustvo mogu staviti u službu onih kojima malo tko može pomoći na takav način. Kako sam naučila puno o traumi, znam i da je zadnja faza iscjeljenja upravo stavljanje svoje traume u svrhu pomoći drugima, a ja to danas živim. Mogu vam reći da jedino to daje smisao svim užasima koje sam prošla, koji su danas, srećom, daleko iza mene. Možda se ipak sve događa s razlogom, samo ovisi iz koje točke u vremenu gledamo.
