IMAXTree by Launchmetrics
//

IMAXTree by Launchmetrics

Krivo je kopirati male dizajnere! Da, znam, već su vam se preokrenule oči zbog izjave koju svako normalan tko ima veze sa svijetom mode ponavlja već godinama. Od kolektiva poput Diet Prade do čitavog pejzaža društvenih mreža, svi su davno ustanovili ovu izjavu kao jednu apsolutnu istinu. Zašto ju onda uopće ponavljati? Objektivno, kako se ovdje uopće može naći prostora za raspravu? Ne brinite, na polarizirajućoj mreži punoj incela i simpatizera određenih političkih pokreta iz tridesetih godina prošlog stoljeća, prije poznatoj kao Twitter, postoji mali kutak kolokvijalno nazvan High Fashion Twitter. Kutak u kojem su ravnopravni jedna Vanessa Friedman, modna kritičarka New York Timesa, i anonimni profil s desecima tisuća pratitelja koji samo objavljuje slike najnovijih revija bez konteksta ili objašnjenja. Da, to je čarobni i demokratski modni prostor u kojem svi imaju pravo na predstavljanje svog mišljenja za apsolutnu istinu, jer što je X ako nije apsolutna crna rupa diskutabilnih tvrdnji?

Tvrdnja takve vrste je došla u obliku videa jednog korisnika X-a koji je pokušao deinstalirati naša uvjerenja o strahotama brze mode, jedna od kojih je dramatično opravdavanje brendova brze mode koji kopiraju skupe i stylish kreacije više ili manje poznatih modnih brendova i čine ih dostupnima širim masama. Povod tome je bila poznata haljina afričkog brenda Hanifa koju je jednom prilikom nosila Cardi B. Haljina od teškog pletiva čija se boja prelijeva iz tirkizne u narančastu se vrlo brzo pojavila na FashionNovi, internetskoj modnoj trgovini koja je, poput Sheina i BooHoo-a, odavno poznata po kopiranju trendovskih komada. Doslovna replika haljine je, za razliku od originalne koja košta tisuću dolara, koštala samo 43 dolara. Poanta desetominutnog buncanja u videu korisnika, koji je idući dan bio obrisan, je to da nismo svi imućni da si možemo priuštiti Hanifa haljinu, te da je naše pravo biti modno osviješteni na bilo kojem budžetu. Da bi stvar bila gora, za razliku od prijašnjih slučajeva apsolutnog prozivanja i gađenja na kopiju, gotovo dvije trećine korisnika u komentarima se slagalo s njegovim tvrdnjama.

Quote icon Black quote icon

''Biti stylish je moje pravo'', ''možemo izgledati jednako dobro za manje novca'', ''moj budžet meni ne dopušta kupovanje originala''...

...su samo neki od komentara koji su se slagali s predstavljenim tvrdnjama. Vrlo brzo mi je postalo jasno kako se nalazimo na početku ere potpune kognitivne disonance u kojoj narcisoidno stavljamo tzv. prava na stil iznad prava na sigurne uvjete radnika, naročito onih koji nerijetko ostavljaju zdravlje i živote u nehumanim tvornicama za proizvodnju iste te brze mode preko koje ostvarujemo stil i praćenje trendova. Da ne spominjemo autorska i umjetnička prava dizajnera koja su u pravnom kontekstu mode vrlo labilna, pa ovakve stvari ne mogu biti kažnjene. Doduše, naša dužnost kao kupaca i publike bi trebala bit kažnjavanje imitiranja manjih brendova, no to je odavno palo u vodu. Tome je definitivno doprinijela dupe kultura, odnosno vječno traganje za jeftinijim alternativama popularnih, trendovskih komada. Dok se kvalitetan i puno jeftiniji dupe može pronaći gotovo posvuda, nerijetko se identična verzija trendovskog artikla pojavljuje upravo u trgovinama brze mode. Ne smijemo zanemariti i trenutni ciklus trenda koji zbog društvenih mreža poput TikToka traje samo nekoliko tjedana. Nitko drugi, osim proizvođača brze mode, nema mogućnost toliko brze i efikasne proizvodnje kopije trend komada kojeg u trgovinama trebamo vidjeti tek za nekoliko mjeseci.

 IMAXTree by Launchmetrics

IMAXTree by Launchmetrics

Nego, imamo li mi pravo na odjeću? Naravno, no daleko od ovog konteksta. Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda davne 1948., u Članku 25. spominje pravo na odjeću u kontekstu prava na adekvatni životni standard. Pravo na odjeću i samoekspresiju se spominje i u Članku 11. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima koji je usvojen 1966. godine. Iako su se znanstvene grane koje promatraju međunarodno pravo i pravo na kulturnu ili nacionalnu određenost u obliku simbolike odjeće većinom usuglasile, pravo na samu odjeću kao čovjekovo vlasništvo je u većem dijelu ostalo apstraktno. Nešto što je sigurno definirano je činjenica kako odjeća spada pod kišobran raznih faktora koji su potrebni za ostvarivanje pristojnih životnih uvjeta. Naravno, glupo je ovo uopće naglasiti, no nigdje se ne spominje pravo na stil ili pravo na praćenje trendova pod svaku cijenu. Nažalost, mnogi u ovom slučaju stavljaju svoje pravo na samoekspresiju u vidu odjeće iznad puno bitnijih prava iz međunarodnih konvencija poput prava na sigurnost na radu i adekvatnu naknadu za rad, nešto što proizvođači brze mode redovno krše.

Quote icon Black quote icon

Ne, fejk Hanifa haljina ili Balenciaga Cagole torba nisu obilježja kulture na što imamo svako pravo, to jedino mogu biti obilježja kulture nepromišljenosti.

Report platforme The Sustainable Fashion Forum je pokazao kako najčešći kupci Sheina zapravo nisu na granici siromaštva ili da im je jeftina brza moda jedini način pribavljanja odjeće. Također, u pitanju nisu Gen Z, iako se najveća krivnja za popularnost Sheina pripisuje upravo njima. Prosječni Shein kupac je bijela žena u kasnim tridesetima, srednjeg do višeg ekonomskog statusa i kupovne moći, na godišnjoj razini troši 60 % više od prosječnog Amerikanca, te mjesečno troši preko 100 dolara na odjeću. Naravno, ovo se odnosi na sve brendove brze mode koje poznajemo, ne samo na Shein, no on je trenutno najpopularniji pošto je i najjeftiniji. Razna navedena istraživanja su dodatni dokazi kako kupci ne kupuju brzu modu zato što nemaju druge opcije, nego zato što im je isplativije time ostvariti ''svoje pravo na stil''. 

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

A post shared by Sustainable Fashion Forum (@thesustainablefashionforum)

Previše računamo na to da će nam odjeća dati karakter i osobni stil koji nam nedostaju. Nosimo odjeću zbog koje će nas drugi percipirati kao modno osviještenu ili cool osobu, a ne onu koja nam se zapravo sviđa ili u kojoj se osjećamo ugodno? Je li onda ovdje u pitanju samoekspresija kroz jeftinu i dostupnu odjeću? Zaslužujemo li, odnosno bolje rečeno, imamo li pravo na stil koji naposljetku nije ništa nego jeftina kopija onoga što ne možemo priuštiti? Apsolutno ne. Ovdje više nije ni pitanje izgleda li nešto dobro ili ne, no ako već imamo raspoloživih sredstava za kupovanje neke vrste odjeće, bilo bi bolje da pripazimo odakle ona dolazi i koliko je štetna za okoliš ili ljude koji ju proizvode. 

Zbog toga je žalosno vidjeti kako je veliki val zelene i održive mode tijekom početka pandemije ostao samo još jedan u nizu trendova koji je vrlo brzo dočekao svoj kraj. Priča o održivosti je neprestana, no edukacija o istome je na nultoj razini. Devalvacija kreativnog rada i odjeće koja ni u ludilu ne bi trebala koštati ispod pedesetak ili više eura je rezultat mnogo čega, ponajviše vlastite škrtosti i nespremnosti na ulaganje u kvalitetnije komade jer, eto, iduće godine taj kvalitetan i dugotrajan komad više neće biti u trendu. Ma što godine, do idućeg tjedna. Još je žalosnije to što smo upali u zamku hiperkonzumerizma, gdje smo uvjereni da nam je određeni stil ili komad potreba. To ne znači da se trebamo ormare trebamo dovesti u sklad s druidskim načinom života koji provodimo u jednoj modnoj kombinaciji. Trebamo samo postat malo, ali samo malo – pametniji i suosjećajniji.

Elle stav