„U drugom životu sam žena natapirane kose koja živi u vili uređenoj u stilu Tuscan Rustic i ide na manikuru pokraj Walmarta.“ Instant lajk. Reel sa zvukom „Lean On“, nekadašnjim hitom Major Lazera i MØ – hitni lajk i save. „Pronašla sam fotografije mojih outfita s Coachelle iz 2013. u tabu Snapchat Memories.“ Sve s pastelnom ogrlicom s motivima brkova i sove, galaxy print tajicama, resama i čizmama Jeffrey Campbell? Uzdahnem, u bunilu ipak lajkam još jedan u nizu videa koji aludiraju na moju „mladost“ i upalim monumentalni debitantski album Lane Del Rey koji ni nakon 13 godina ne silazi s Billboard Top 200 ljestvice.
Osjeća li se ovako moja mama kada čuje Duran Duran, Madonnine prvijence i A-ha? Moj otac kada čuje Azru ili u podrumu obiteljske kuće slučajno naleti na albume s bedževima raznih tvrtki koje su propale s bivšom državom? Međutim, ja nemam ni 30 godina. Za čime ja mogu, odnosno imam uopće pravo biti nostalgičan? Za stvarima od kojih nas ne dijeli niti jedno desetljeće? No nisam jedini, jer sentimentalni pogled na prošlost je očiti trend kod svih i u svim sferama.
Kolektivnoj pandemiji nostalgije ne vidi se kraj, a zahvatila je apsolutno sve generacije, čak i one koje nisu proživjele ta razdoblja.
Prije svega, pop kultura ne dopušta ni pomisliti na njezin kraj. Pomak iz ere adhokizma i kolažiranja i dalje se ne vidi, dapače, čini se da smo ušli u eru u kojoj pop kultura sama sebi jede rep. Podnosili smo novi sadržaj temeljen na starom sadržaju, poput „Ratova zvijezda“, preko remakea filmova a lá „Zvijezda je rođena“, samo da bismo došli do konzumiranja novih verzija starih stvari koje izgledaju isto kao – stare stvari. Koliko još novih verzija Harryja Pottera, Igri prijestolja i nastavaka kultnih filmova koji nastavak zaista ne trebaju možemo podnijeti? S druge strane, koliko još ponovljenih pjesama na deluxe i drugim verzijama jednih te istih albuma možemo preslušati? Koliko ćemo još prastarih pjesama, u duhu aktualne „Pretty Little Baby“ i sličnih koje eksplodiraju na društvenim mrežama, proglašavati hitovima godine, dok novija izdanja pop titana top 10 poziciju na ljestvicama napuste za tri tjedna?
Pandemija nostalgije i popkulturalni autokanibalizam nisu potpuno nova pojava. Krajem 2022. američka agencija Luminate Data prikazala je godišnje rezultate koji govore kako stara glazba, odnosno ona u tom trenutku starija od 18 mjeseci, postaje popularnija i profitabilnija od novih izdanja. Sve je izvjesnije kako se taj trend nastavio i ove, a sigurno će i tijekom iduće godine. I ne, to nisu samo bezvremenski hitovi u repertoaru legendi kao što su Madonna, Mariah Carey, Lady Gaga i Beyoncé, to su pjesme koje su svoj zenit dostigle pola stoljeća ranije. Virtualni koncert ABBA „Voyage“ i hologrami slavnog benda rasprodaju arene diljem svijeta.
Svaka generacija kao da u ovom desetljeću gleda isključivo unazad, na vremena koja povezuje s bezbrižnim djetinjstvom ili adolescencijom u kojoj su vrlo specifične pjesme, moda, prostori i njihovo uređenje te sve drugo bili pozornica za to formativno doba na koje sada gledamo kroz maglovitu prizmu nostalgije. I dok sve to možemo prozvati slatkim trendom, zabrinjavajuće je kada ih se naniže nekoliko koji nas iz sezone u sezonu drže u simulacijama prošlosti.
U studenome 1997. satirične novine The Onion objavile su članak s naslovom „Ministarstvo za retro poslove upozorava: Ovim tempom ponestat će nam prošlosti do 2005.“. Gotovo dvadeset godina nakon ove sulude tvrdnje čini se da smo zaista došli u stanje u kojem nam izvora iz prošlosti ponestaje, a konkretno u slučaju mode, hvatamo se za posljednje i najnišnije stilove iz povijesti.
Zbog odavno apsolvirane činjenice sve bržih, suvremenih (mikro)trendova te zbog nostalgije koja očigledno pali više nego ikada, ni moda nije imuna na te poglede unazad. Industrija koja se većinu vremena svog postojanja dičila neprestanom potragom za novim, avangardnim, svježim i neviđenim je, zajedno sa svima nama, već neko vrijeme u zamci nostalgije i oživljavanja prošlosti. Desetljeće smo započeli afinitetom prema davnim siluetama velikana poput Cristobala Balenciage, Else Schiaparelli, Yvesa Saint Laurenta i Christiana Diora, gdje bi ona slavna osoba s najstarijim ili najkultnijim komadom modne povijesti uvijek bila proglašavana najbolje odjevenom, a upravo zbog toga danas imamo stanje koje možemo nazvati „imunitet reference“.
U posljednjim sezonama dobru od loših kolekcija više ne možemo razlučiti bistre glave jer u komunikaciji brendova bit će navedeno more izraza poput „temeljeno na...“, „u duhu osnivača/osnivačice...“, „nove verzije kultnih silueta iz...“ i slične fraze zbog kojih svjesno i podsvjesno na tu kolekciju gledamo blagonaklonije. Kolekcija visoke mode za jesen 2025. koju je Daniel Roseberry predstavio za Schiaparelli doslovno nosi naziv „Back to the Future“, u kojoj smo po tko zna koji put vidjeli kreacije u duhu Else Schiaparelli iz 30-ih godina prošlog stoljeća, ovog puta u crno-bijelim varijantama.
Alessandro Michele nas je svojim prêt-à-porter i haute couture kolekcijama vratio u ono „zlatno doba“ talijanske buržoazije šezdesetih i sedamdesetih. Chemena Kamali u Chloe je vratila stari boho chic i kultne torbe prošlosti na mapu, a Glenn Martens je svoju prvu kolekciju Artisanal za Maison Margielu pretvorio u vizualni šalabahter dosadašnje Margiela estetike s blagim primjesama svog prijašnjeg rada u Y/Projectu. Burberry nas „peca“ nostalgičnim kampanjama s Alexom Chung i Kate Moss na Glastonburyju. Novi Celine pod Michaelom Riderom većinski se temelji na „starom Celineu“ prije razdoblja Hedija Slimanea. Posljednja Demnina kolekcija za Balenciagu bila je putovanje kroz njegovo vrijeme u brendu i povratak u 2017. bez ijedne svježe zamisli od jednog od najvećih provokatora modne industrije.
Recentnije je Prada, koja je pod sve većim povećalom i kritikama purističkih štovatelja brenda, s određenim kolekcijama postala poput reciklažne tvornice poznatih komada i silueta Rafa Simonsa iz njegovih Calvin Klein i Jil Sander razdoblja. No nije samo to dualno vodstvo jednog brenda pod dva najveća modna uma današnjice krivo za to. Naposljetku, bez obzira na popularnost, Miu Miu i Prada posljednjih nekoliko sezona kao da žive od reissue komada, printova i silueta iz Miuccine prošlosti, kako djetinjstva tako i prvih iskoraka glavnog brenda u ready-to-wear vode iz davne 1988. godine. Čak ni Dior pod Jonathanom Andersonom, u njegovoj prvoj muškoj kolekciji za brend, nije odolio zovu nostalgije i poznatih arhivskih silueta osnivača pa smo tako dobili osuvremenjene i muške varijante jakne Dior Bar i plisirane hlače po uzoru na davne kolekcije.
Protuargument ovome je ustaljena teza kako je moda oduvijek bila ciklična i kako se sve u jednom trenutku „vraća“. Modni inovatori prošlih stoljeća, kao što je Madeleine Vionnet, grčka dizajnerica na koju se i dalje referira dobar dio modnog svijeta, odavno su postavili temelje za poslijeratnu, modernu i suvremenu modu. Možda je najbolji prikaz tog utjecaja i cikličnosti sadržan u triptihu Vionnet-Halston-Ford, gdje je slavni Roy Halston oblikovao dominantnu viziju mode sedamdesetih s referencama na kreacije Vionnet. Tijekom 1920-ih Vionnet je bila inspirirana plesnom skupinom Ballet Russes i među prvima je dizajnirala komade koji, uz glamurozan izgled, dopuštaju i pokretljivost. To je naposljetku inspiriralo Roya Halstona i njegove uberchic kaftane i lepršave haljine za eru Studija 54, a sve je to kasnije utjecalo na izričaj Toma Forda koji je u devedesetima ponovno popularizirao senzualnu i sjajnu estetiku stvorenu za noć i ples. Svi se referiraju na sve, nitko danas ne pokušava redefinirati izum kotača i vatre, no svaka iteracija donijela bi nešto novo. Danas, to kolo reference s dodanim slojem novosti i vrijednosti kao da je stalo.
Dok je neizmjerno zabavno provoditi vrijeme, online i offline, s modnim entuzijastima u pronalaženju starih kolekcija koje su inspirirale aktualne, gdje je u tome svemu novost? I gura li itko modu prema novom i neviđenom? Strahujemo li zapravo od nove i inovativne mode? Pitamo li posljednje pitanje onaj poslovni dio luksuznog i modnog sektora – definitivno. Jer eksperimentiranje s novim i nepoznatim, u stanju ekonomskih, geopolitičkih i drugih kriza, čini se kao Sizifov posao. No klađenje na nostalgiju, prepoznatljivost i ponekad bezlične verzije stvari koje su nekada bile revolucija jednostavno prestaje funkcionirati, a pitanje je koliko će nas uspješno na životu i daleko od realnosti držati taj veo nostalgije.
Taj rascjep u prostorvremenu i biblijsko razderavanje zavjese u hramu nostalgije nije nikad očigledniji nego kada netko riskira i zaista profitira. Zašto je od svih albuma u posljednjih 365 dana najveći trag ostavio onaj koji u svom sklopu ima megahit zvan „365“? Zašto technicolor body-horror film o zelenoj supstanci koja osobu klonira u mlađu verziju sebe i dalje ima najveći otisak na pop kulturi? Zašto u moru raznih dizajnera koji usavršavaju svoju jedinstvenu estetiku iz sezone u sezonu jedino Rick Owens daje prostor intervencijama mladih dizajnera u njegove kolekcije? S razlogom ćemo pamtiti posljednju kolekciju Johna Galliana za Maison Margielu s obzirom na to da je u moru referiranja i štoseva za postizanje viralnosti bila prvi rizičan potez nakon dosta vremena i zaista se isplatila svim stranama u tadašnjem brendu. Možda je današnja tiranija nostalgije naposljetku dobra jer lako će se izdvojiti oni koji zaista pokušavaju, bez obzira na rizike, postaviti novije temelje suvremene mode – bilo kroz siluete, materijale ili sam način rada koji ne igra na kartu zastarjelih i već viđenih formata. Na nama je samo da izađemo iz pećine vapljenja za prošlosti.
