Nakon ove serije, Internet ne prestaje govoriti o svim facijalnim ekspresijama Claire Danes, koja je i od prije (My So Call Life, Homeland) poznata po tome da grčevitim izrazima, posebice plača, prejako (?) iskazuje emociju, ali meni je i tjedan dana od pogledane serije u prvom planu njezin spušteni (ovo govorim na najpozitivniji, najblaži mogući način, molim vas, pa imam potrebu naglasiti tu nijansu) kapak, njezine nazolabijalne, što bi rekla beauty sekcija TikToka, bore, njezino nježno izborano čelo, njezinih vidljivih, dakle 45 godina, koliko ima.
Claire Danes čudna je biljka cijele svoje karijere: nikad klasična ljepotica, ali uvijek lijepa, i, što je uvijek važnije, privlačna, bila je dovoljno zanimljiva publici da ne samo glumački parira Leonardu DiCapriju u jednom od ključnih filmova vizualnog identiteta generacije Millenijal (kojoj i sama pripadam, iako ne znam što bi s tim), Romeo+Juliji Buza Luhrmanna, već i vizualno. Sve znamo da je mladi Leo bio nedostižni ljepotan, ali Claire je bila tek izašla iz tinejdžerske serije koja nam je promijenila živote (a Jaredu Lettu udarila temelje za budući kult obožavanja njegovog imena i djela, iako moram priznati da je meni i dalje draži u Levisovoj jakni s umjetnim sherlingom, a ne u bijeloj halji poput Isusa), bila je simbol generacije.
No ono što je ostalo skriveno ispod svih tih vizualnih i socijalno-statusnih identitetskih simbola- bila je dobra glumica. Njezina će karijera ipak nažalost posrtati zbog toga što se svijet mijenja, u svemu osim u svojoj požudnoj potrebi za uvijek novom belle de jour. Sjećam se, kroz maglu, fantasy pokušaja da se revitalizira vilenjačka Julija kroz Stardust Matthewa Vaughna, ali tek će cijelu dekadu kasnije Danes opet zablistati, i to kroz vrlo zanimljiv politički triler Domovina (Homeland). Bit će to era početaka vladavine televizije na zahtjev, i Domovina, poluratna serija o kompleksnom položaju Amerike na Bliskom Istoku, o kulturnim identitetima, islamofobiji i (kontra) špijunažama, postat će jedan od prvih bindž materijala. Danes je kao Carrie Matthison, CIA operativna s nekom vrstom PTSP-a, koja se zaljubljuje u svog glavnog osumnjičenog, koji je istovremeno i Amerikanac kojeg spašava, apsolutno briljantna: ona i Damien Lewis upisat će se uz pomoć ove serije u vječnost televizije. Zato je teško: i odbijam to činiti, pisati o POVRATKU Claire Danes u seriji koja je trenutačno trending, The Beast In Me, jer je Danes od ranih dvadesetih ekstra uspješna glumica, punokrvna članica filmske industrije, i više od toga: pomaže ju oblikovati.
Također mi je zato teško govoriti o njenom licu kao o izvoru pretjeranih facijalnih ekspresija jer je Danes izvor inspiracije i snage: glumica koja je cijeli život u „Hollywoodu“ (iako mislim da joj život u New Yorku sa suprugom, također glumcem, Hugh Dancyjem, prilično pomaže da ostane prizemljena što se estetike tiče), izgleda kao ozbiljna osoba, a ne lutka. Nemam osobno ništa protiv estetskih zahvata, niti ideje da žene mogu potražiti profesionalnu pomoć medicinskih stručnjaka u osobnoj želji da očuvaju svoju ljepotu, i način na koji se vide (vidimo).
Međutim, sadržaj koji se tu neizostavno miješa je onaj nasilni od strane društva, istog onog koji konstantno od uspješnih žena traži da ima uvijek novi film, ulogu i blockbuster, te TV uspješnicu, uvijek novije i mlađe lice, uvijek osmijeh, uvijek savršeno tijelo. Danes je nekako uspjela, bez svega navedenog, navigirati kroz sulude zahtjeve industrija u kojima plovi. I sada ju gledamo u psihološkom trileru, tom popularnom ali pomalo napornom žanru koji obožavaju producenti sadržaja jer se nalazi između fikcije i true crimea, Zvijer U Meni (The Beast In Me).
Kao što sam naslov signalizira, autor serije (Gabe Rotter) želi poručiti da svi, pa i najbolji od nas, a to je u seriji Aggie, spisateljica koju glumi Danes, lezbijka koja je izgubila maloljetnog sina u stravičnoj prometnoj nesreći, a onda pomalo, kako i ne bi, i razum, a onda i suprugu (prelijepa Natalie Morales), imamo u sebi neki alter ego koji je zao, ili bar trunku zla koju želimo- svojim neprijateljima. Već je ta ideja iščašena, jer, koliko god autori navlačili na to, ne, nemamo svi ubojicu u sebi, ne, nemamo svi anomaliju zla u sebi, i nećemo svi, čak ni kad je u pitanju osveta, imati poriv (i želudac) da ubijemo čovjeka. SPOILER ALERT koji ste očekivali: glavni muški lik Nile Jarvis (Matthew Rhys) jest ubojica.
Jasno je to, zapravo, od prve epizode, svima osim njegovoj ženi Nini (Brittany Snow), a koja će odigrati ključnu ulogu u padu zločinca, čudovišnog sociopata. Ali ovo nije whodunnit serija, i to joj je možda najveća kvaliteta, ovo je zapravo wannabe serija o nadmudrivanju dvije intelektualne velesile, spisateljice i narcistične zvijeri, uspješnog građevinskog magnata koji će se, slučajno i nekako usputno, matteroffactly, pokazati ludim ubojicom. Cijeli prvi dio serijala počiva na njihovim začudnim dijalozima, na nadmudrivanju, koji su, kao, i o nekim konkretnim banalnostima (jogging staza za bogate kroz šumu), ali i o smislu života (jesmo li svi zli, postoji li dobro). Taj dio serije je nažalost dozlaboga dosadan, i da ne postoji prelijepi setting i scenografija gdje se odvija sadržaj, čovjek bi zaspao puno brže no što ja jesam.
Kad sam premotala natrag jedno dvije epizode njihovog „vaš otac je možda bio manijak ali vi ste ga iskoristili pišući o njemu pa ste zapravo isti kao on/ne, nisam, ja sam mnogo bolja“ i izdržala, uz pomoć prekrasnog Long Islanda (dakle, kakvo mjesto, raj na zemlji) dolazak pijanog detektiva kojem je zli bogataš uništio život, imala sam osjećaj da je detektiv Brian Abbott (David Lyons) u seriju uskočio iz starih produkcija u vrijeme kad su pravi muškarci na televiziji morali imati rašpasti glas, problem s alkoholom, ostavljenu bivšu ženu i suspenziju. Taj karakter je ovaj put sporedan, i znamo da će nastradati, ali će barem i gurnuti radnju s mrtve točke debatnog kluba koji smo do tada bili prisiljeni gledati.
U drugom dijelu, Danes/Aggie postaje proaktivna, i, kao da se probudila shvaća da infatuacija Jarvisom nema smisla, te, iako radi početničke greške i ostavlja tragove šakom i kapom, kreće u borbu za otkrivanjem stvarnih zločina... a i za sjajnom temom za priču. Ne znam zna li kreator Rotter točno kako se i o čemu pišu romani, no megauspješna introspektivna autobiografska emotivna drama u obliku romana, kakvu je, kako je zamislio, napisala Aggie i postala ne samo nacionalno blago, već i toliko bogata da kupi dvorac u najskupljem dijelu kapitalističke Amerike, teško je spojiva s transkriptom razgovora s ubojicom, koji će Aggie na kraju napisati.
Ne shvaćam do kraja što je to literarno djelo koje ju izvlači iz krize drugog romana, zbog koje pada u financijske dugove i emotivne dubioze (te autori daju naslutiti da je zbog iste „spremna na sve“), kao neka vrsta dnevničkog zapisa o druženju s ubojicom, prepuna dubokih misli o tome postoji li itko nevin na Zemlji (ne). Jesmo li svi, pod teretom tuge, kriza, gubitaka, očaja, zapravo korak do zvijeri? Nismo, ali jesmo, tvrdi Rotten. Ipak je, u konačnici, napisala knjigu o njemu, zar ne? I ostala željna pohvale, kao što joj je na početku serije rekao. Da nema divne, duboke, iskrene, točne Danes, koja je pretjerana točno onoliko koliko njen habitus to može podnijeti (dakle točno koliko treba, i nikad previše), nisam sigurna da bi Zvijer u meni bila tako pitka.
Puna općih mjesta, stereotipova i očitih rješenja, ona ipak ima kvalitetu iznad prosječne, jer je u centru, na kraju, kompleksna junakinja, majka koja je izgubila sinčića, autorica koja ne može stvarati, sredovječna osamljenica koja uznemiruje bivšu ljubav, perimenopauzalna žena koja nije sposobna kontrolirati svoj bijes, nelijepa ali drska i pametna žena s malenim psom, žena koja ne želi odustati, od sebe, života, i istine. Zvijer.
