Ne mogu ni zamisliti kako je Victoriji Beckham bilo kad se probudila, ako je meni bilo preteško čitati šest stranica sitnog teksta napisanog od strane njezinog prvorođenog sina, koju u Los Angelesu živi sa svojom, jednako privilegirano rođenom suprugom, Nicolom Peltz. Tim objavama je Brooklyn, ničim izazvan (barem naoko običnog promatrača, kojeg on, ježi ga, poziva da promatra i čita), konačno odgovorio na dosadna pitanja tabloida: postoji li svađa između obitelji Beckham i obitelji Beckham-Peltz i kolikih je razmjera. Da barem nije.
Iako je odrastao u visoko publiciranoj obiteljskoj atmosferi, uz roditelje koji su svaki u svojim trenucima i u svojim karijerama bili (i jesu) megazvijezde, koje su više ili manje spretno medije koristili barem koliko i oni njih, Brooklyn Beckham nije, čini se, ništa naučio promatrajući usput tu vječnu igru između medija i velikih igračica i igrača u pop kulturi. Nije naučio da se na pitanja tabloida ne odgovara, ne postoje ta pitanja zbog odgovora. Mladi Brooklyn je preanksiozan, nažalost, za mirno suočavanje s nasljeđem svojih roditelja. On za tu (i mnoge druge) anksioznost krivi upravo njih: i mi i Freud znamo da takva tvrdnja nije daleko od istine, naime, Brooklyne, roditelji su uvijek nekako krivi i odgovorni, uvijek negdje pogriješe, i uvijek, ali uvijek, postoji roba i za medije i za kauč (pre)skupog psihoterapeuta u gradu anđela.
No, psihoterapeuti su uvijek bolja opcija, od svega. Zato im još uvijek nismo pronašli zamjenu, iako smo pokušali, i sa čudotvornim gljivama, ayahuascom, ibogainom, tabletama, duhovnim putovanjima, poliamorijom, Isusom, i naslovnicama časopisa na kojima se ispovijedamo, ispričavamo i objašnjavamo. Malo se šalim, dopustite mi i oprostite: nije mi lako pisati o djetetu koje objavljuje kako kuha i peče vrlo prosječna jela koje je svaka žena s Balkana radila lijevom rukom dok je dojila, odgajala, kudila, krečila, otjerivala vojsku s praga i stvarala umjetnost (Carbonara? Zapečeno tijesto sa sirom? Kruh? Come on), ali koje istovremeno svjedoči usred europske noći o teškim traumama koje mu je nanijelo neprimjereno plesanje majke na svadbi.
Pokušavam, naime, biti na njegovoj strani, jer, da, ostaje činjenica: nije Brooklyn odabrao biti izložen medijima. Mislim, ok, je. Ali valjda je samo kad je suprug Nicole Peltz, i chef u nastajanju, a ne kad je sin Davida i Victorije Beckham. Mogu to razumjeti. Teško, jedva, ali mogu. Želi Brooklyn, da upotrijebim riječi Meghan Markle i Harryja Pottera, pardon, Harryja Windsora, pričati svoju priču. Sam. Postoje takvi ljudi. Zovu se pustinjaci. Brooklyn to nije.
Njegov je Instagram prepun objava, vidjeli smo mu sve tetovaže, poljupce sa ženom, njezine-i-njegove trbušnjake, čudno prijateljstvo u troje sa Selenom Gomez, prije no što se udala. Ne želim biti neiskrena: svi mi volimo gledati lijepe ljude bogatije od sebe kako uživaju na prekrasnim mjestima. Njihovo je vjenčanje bilo u Vogueu, zajedno s Valentino vjenčanicom- i neka je, bilo je spektakularno. Svima, osim njima, tvrdi Brooklyn. Njima je vjenčanje uništio prijatelj roditelja Marc Anthony svojom pjesmom posvećenom, navodno, Victoriji. Toliko su bili tužni da su im roditelji morali platiti obnovu zavjeta, da bi stvorili, kaže mladac BB, uspomene bez intruzije i anksioznosti. Bez obzira na to što kao majka osjećam duboki pravednički bijes i imam poriv urlati: nemaš ti pojma što je sramoćenje od strane roditelja, tebi mama nikad nije dolazila na igralište jer se taman vraća s informacija, nisi odrastao tako da si morao tražiti sam šibu po parku za kaznu (teško bih tu posebnu igru pseudoučenja samoregulaciji koja graniči s nasiljem ionako prevela), i dalje sam, nekako, na njegovoj strani.
Uvijek na strani slabijeg, takva sam od djetinjstva. A Brooklyn je, jadan ne bio, nekako slika izgubljene privilegije, koja je izgubila orijentir, ako ga je ikada i imala. Iggy Pop tako sjajno pjeva: „I take a little bad with the good/It ain't black and white“, i to je tako u svim obiteljima. Majka će te uvijek trigerirati, oca ćeš uvijek obožavati i htjeti pobijediti. Predlažem Brooklynu i Nicoli, koja, zanimljivo i scenarist u meni želi reći okrutno, jutros usred takvog epohalnog izlaganja, mirno posta Valentinove haljine, da pogledaju The Bear epizodu Seven Fishes u kojoj Jamie Lee Curtis igra ulogu života kao toksična talijanska majka, ili ikoničnu dramu američkog teatra Tracy Lettsa August: Osage County, ako im treba malo utjehe oko nošenja s teškim, opterećujućim roditeljima.
Nitko nije propustio činjenicu da je živjeti u sjeni Victorije Beckham, a bez prave karijere ili identiteta koji nije naslijeđen, zahtjevno, ali stvarati svoj put trashanjem roditelja zato što je „tata inzistirao da dođu na njegovu zabavu za 50. rođendan“ (Omg, očekivao je da mu sin dođe negdje gdje je pozvan?! Kakav grijeh!), stvaranje obitelji odbacivanjem svoje obitelji, ukoliko ista nije zlostavljačka i/ili kriminalna, vrijedno je svakog unfollowa koji će slijediti.
Naravno, nije Brooklyn prvi koji ima poriv odcijepiti se od slave mame i još slavnijeg tate: mnoge klince takva vrsta tereta opterećuje, i gledali smo u povijesti čovječanstva mnoge takve priče, ali je vrlo vjerojatno prvi koji je to napravio na ovakav sapuničarski, okrutan i netalentiran način.
