Stupid box
Zvali su je stupid box odnosno glupom kutijom. Bila je zabava za mase, prilagođavali su je najmanjem zajedničkom nazivniku ukusa publike, koristili se njome kao sredstvom masovne propagande, ispiranja mozga i zatupljivanja javnosti. Intelektualci su se hvalili da je ne gledaju, doktori vas upozoravali da ne sjedite preblizu ni predugo pred njom jer će vam stradati oči, kičma, cirkulacija i mentalno zdravlje i, ukratko, oduvijek je smatrana blesavijom, jeftinijom, ružnijom i nepoželjnijom sestrom ostalih medija informiranja i zabave.
Ali oduvijek je bila moćna. Jaka, upečatljiva, šarena, hipnotizirajuća i – posvuda.
Televizija
Čudo 20. stoljeća koje je svoje moći direktnog prijenosa i masovne distribucije sadržaja prvi put pokazalo tijekom krunidbe kralja Georgea VI. sada, u 21. stoljeću, po nekima je na svojem zalasku, no po nekim drugima – uključujući mene – ona zapravo samo doživljava transformaciju. A u toj je transformaciji uspjela potući i opovrgnuti sve one koji su je smatrali glupom, beskorisnom i nevrijednom svoje pažnje.
Središnje mjesto dnevnog boravka
Kad malo razmislite i poslušate priče prijašnjih generacija, nije televizija nikad bila ni bezvezna ni beskorisna ni bezvrijedna. Moja je mama puna priča o tome kako su šezdesetih u Zagrebu ona i njezini roditelji odlazili „k Novakovima NA TELEVIZIJU“. Boljestojeća familija iz kvarta bila je prva koja je nabavila televizor pa onda pozivala susjede i prijatelje da u njihovu domu provedu večer gledajući popularne emisije – ponekad informativne, ponekad zabavne, ponekad one glazbene na koje nas danas podsjećaju serije kao što je „Dnevnik velikog Perice“.
Moja generacija pričat će vam kako je odrasla uz crtiće u 19.15, netom prije Dnevnika koji je deda obavezno gledao s čikom u zubima, dok bi baka naizmjence vikala na njega da prestane psovati pred djecom, a zatim na nas da se prestanemo glupirati po kući i odemo na spavanje jer je sutra škola.
Tijekom svih generacija na televiziji su se gledali prijenosi utakmica i sportskih događaja, otvaranja i zatvaranja olimpijada, glazbenih festivala i golemih međunarodnih koncerata, užasavali smo se uz slike ratnih stradanja i terorističkih napada kao da su nam se zbili pod prozorom, gledali smo kraljevska vjenčanja i državničke sprovode, plakali nad tragedijama, smijali se komedijama. Televizor nije bez veze zauzimao središnje mjesto u dnevnim boravcima diljem svijeta. Nije mu baka bez veze naheklala tabletić.
Gluplja mlađa sestra filma
No i dalje, unatoč tome što nam je svima tako obilježavala život, televizija je za sobom nosila tu stigmu „gluplje mlađe sestre“. Intelektualci koji su na njoj redovito nastupali soleći svima pamet svojim mišljenjima i dalje su tvrdili da je ne gledaju, da čak i nigdje u blizini svojeg doma nemaju taj otrovni, zaglupljujući aparat. Oni se informiraju putem novina, radija, sam Bog ili pouzdani izvori šapuću im pouzdane i nikom drugom poznate podatke. A za zabavu, dakako, idu na koncerte klasične glazbe, u kazalište i katkad, kad baš moraju jer je na programu kakav uradak teške kategorije dokazanog režisera – odu u kino.
Eh, da. Kino. Film. U početku također smatram zaglupljujućom zabavom za mase, relativno se brzo profilirao u nešto što MOŽE biti i umjetnost. Danas će vam, s naknadnom pameću, štokoji filmski kritičar ili stručnjak objasniti kako su čak i neki filmovi koji su u doba svoga nastajanja smatrani šundom – zapravo vrijedna umjetnička ostvarenja. No dok se za igrana filmska ostvarenja relativno brzo počelo govoriti kako MOGU imati i umjetničku vrijednost, igranom programu na televiziji za to su trebala duga desetljeća, jedna tehnološka i jedna medijska revolucija.
Televizijska revolucija
„Revolucija je prikazana na televiziji“ ilitiga „The Revolution was Televised“ naslov je knjige uglednog američkog TV kritičara Alana Sepinwalla, u kojoj se govori o 12 televizijskih serija koje su promijenile lice dramskog, igranog televizijskog programa i učinile od televizije nešto novo, nešto što više nitko ne naziva stupid boxom, nešto što se više nitko ne srami gledati i nešto čega se intelektualci više ne odriču jer bi izjava da to ne gledaju niti su ikada gledali bila ravna izjavi: „Ne čitam knjige, glupe su mi.“
Naznake revolucije u igranom televizijskom programu bile su vidljive već osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća, prije svega serijom „Twin Peaks“, čiji je autor bio genijalan filmski redatelj David Lynch. Iako je i prije bilo sjajnih serija, čak i onih s vidljivo ogromnim budžetima, odličnim i cijenjenim glumcima, pametnim i intrigantnim pričama, na TV serijama se nekako uvijek – štedjelo. Puno je to epizoda, brate, tko će to platiti, a publika ionako od svete kutije u svojem boravku ne traži da bude film.
Lynch pa HBO
Lynch je „Twin Peaksom“ pokazao da možda to ne traži, ali s veseljem će prihvatiti. Osim toga, pokazao je da može napraviti sjajnu stvar čak i kada joj ne pristupa kao filmu, nego baš kao TV seriji, i to TV seriji iz žanra triler-sapunice. „Twin Peaks“ je zarolao nešto što će tek nakon desetak-petnaestak godina postati prava revolucija TV serija, ali definitivno je zarolao. Uslijedilo je još nesvakidašnjih i neuobičajeno kvalitetnih serija kao što su bile „Život na sjeveru“, „Dosjei X“, „Odjel za umorstva – život na ulici“, „I to mi je neki život“, „Pravda za sve“…
A onda je, krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, odjednom došlo do velikog prevrata. Pojavile su se serije „Oz“, „Obitelj Soprano“, „Žica“ i „Dva metra pod zemljom“ nakon kojih u svijetu TV serija više ništa nije moglo biti isto. Izrazito filmski i umjetnički potkovane, brutalne i direktne, išle su onamo kamo televizija dotad nije išla, svoje su priče pričale onako kako to televizija dotad nije činila, bile su okrutnije, realističnije, otvoreno su govorile o nasilju, kriminalu, obiteljskim disfunkcijama, psihološkim stanjima, bolesti i zdravlju, socijalnim problemima na ulicama velikih gradova. Oni koji su dotad govorili o stupid boxu sada su potpuno zanijemjeli.
Kapitalistički TV preokret
Doduše, mora se priznati, da bi se to dogodilo, bio je potreban veliki zaokret u tome kako se televizija shvaća u poslovnom smislu. Sve nabrojane serije, naime, potekle su s tada kabelske TV kuće HBO ilitiga Home Box Office, što bi u slobodnom prijevodu značilo „kuća kinoblagajna“. Po sistemu plati pa gledaj, odnosno uz naplatu komercijalne pretplate i bez reklama, HBO si je osigurao budžet, ali gledateljima je nudio i višu kvalitetu sadržaja. Sam naziv je sugerirao – filmsku kvalitetu.
Ta je pretplata – koliko god u svojoj suštini bila izvrstan kapitalistički potez, što je čini kontradiktornom s riječju „revolucija“ – doista sve promijenila. Začela je nešto što u raznim oblicima postoji i danas, u doba streaminga, gdje svi plaćamo pretplate na streaming servise da bismo gledali bolje serije nego što nam je to klasična televizija u stanju ponuditi. No kao što je to još odavno utvrdio Karl Marx, da bi došlo do neke velike promjene, potrebna je prvo promjena u gospodarskom sustavu, a HBO je na svoj mikronačin – prvo samo za sebe, a onda sve šire i šire – to i učinio.
I doista, HBO je godinama bio, do neke je mjere i danas, sinonim za kvalitetne serije. Podigao je letvicu standarda TV serija u dotad potpuno nezamislive visine i ludo dobre serije počele su se nizati, ne samo na HBO-u, nego i na kabelskim i ostalim kanalima koji su počeli shvaćati kako si više ne mogu priuštiti da nude serije koje za tim standardom ozbiljno zaostaju. Tako smo dobili i „Momke s Madisona“, „Na putu prema dolje“, „Igru prijestolja“, „Narcos“ i „Djevojke“, ali i sasvim novu vrstu televizijske komedije kao što su serije „Bez oduševljenja, molim“ i „U uredu“.
Filmski producenti, redatelji, glumci i kompletan mainstream Hollywood počeli su se pomalo trgati za priliku da snime seriju takve kvalitete. Steven Soderbergh snimio je „Kirurga“ za HBO, David Fincher „Kuću od karata“ i „Mindhuntera“ za Netflix, Julia Roberts „Homecoming“ za Amazon Prime, Ben Stiller odnedavno briljira sa „Severanceom“ za Apple TV… mogli bismo tako nabrajati do preksutra.
Tehnološka revolucija i uspon streaminga
No za cijelu tu priču u kojoj je televizija, barem sa svojim igranim segmentom, prestala biti prezreni underdog i nadmoćno počela tući kinematografiju sprijeda i straga, bitna je još jedna revolucija – ona tehnološka. Pojava interneta.
Isprva se nije činilo da će internet pomoći televiziji, dapače, činilo se kao da bi je mogao uništiti. Ljudi su se počeli informirati putem interneta, društvene mreže počele su ozbiljno nagrizati standarde TV i sveg ostalog novinarstva, govorilo se i o tome kako brza i kratka forma tipična za internet nagriza i mogućnost koncentracije publike koja više nije u stanju pogledati dvominutnu ili trominutnu reportažu o nekoj temi, rušili su se standardi vjerodostojnosti i pouzdanosti izvora, a i danas se borimo s fenomenom koji je internet amplificirao do užasa – fake news. Pitanje toga što je internet učinio audiovizualnom načinu informiranja izrazito je složeno i za njega nije dovoljan članak od dvije-tri kartice. Odnos interneta i televizije svakako je turbulentan i kompliciran, ali stamena je činjenica da se televizija svakim danom i u svojoj informativnoj i u svojoj zabavnoj funkciji sve više oslanja na internet, a dolaskom nove generacije gledatelja gotovo je pa izvjesno da će se na internet i potpuno premjestiti, samo što još ne znamo točno u kojem će to biti obliku.
No za igranu produkciju, serije, filmove i dokumentarce razvoj interneta bez ikakve je sumnje bio plodno tlo. Širokopojasni internet, odnosno onaj koji ima mogućnost u stvarnom vremenu prikazivati snimku, bez potrebe da išta snimate na svoj uređaj ili, ne daj Bože, „pržite“ na diskove. E, upravo je to ono što je televiziju dovelo do masovne eksplozije i konačnog trijumfa nad etiketom stupid boxa. Rodio se, naime, streaming.
Od pornića do Netflixa
Tehnološkom razvoju streaminga, tvrde mnogi, najviše je pridonijelo ono zbog čega ljudi navodno najčešće i u najvećem broju odlaze na internet, a to je – pornografija. Pornofilmovi ili, da budemo precizniji, pornoisječci najtraženija su roba na internetu. Traži se da budu brzi, da ih je mnogo, da su dostupni, da ne „zapinju“ i da ih možeš gledati kad god poželiš. Za to su, dakle, bili potrebni tehnološki preduvjeti – brza veza, serveri i onaj efemerni „oblak“ koji podržava pohranu goleme količine sadržaja te sve ostale tehno-điđe koje bi vam u detalje bolje objasnio neki IT stručnjak nego ja. No iako je to vjerojatno samo dio priče, mnogi tvrde da suvremenog streaminga ne bi bilo da nije bilo internetskih pornića.
U kombinaciji poslovnog modela pretplate i tehnoloških mogućnosti streaminga igrani TV program postao je medijski gigant suvremenog trenutka. Ne samo da su streaming mastodonti kao što su Netflix, Prime, HBO Max, Disney+ i Apple TV potpuno preuzeli tržište TV serija, nego su i TV serije učinili primarnim sadržajem za entertainment potukavši do nogu kinoindustriju, koja nije sasvim propala, ali pomalo se pretvara u bizarni amalgam superherojskih franšiza i još živahnog, ali nikad naročito jakog neovisnog filma koji će, kako se čini, jedini i ostati kao niša zabave za zahtjevniju publiku.
Neizvjesna budućnost, izvjestan opstanak
Što će s televizijom i njezinom igranom inačicom biti u budućnosti – zasad je teško reći. Već se sada naziru znaci toga da mlađa generacija nije više toliko zainteresirana za formu serije kakvu nudi čak i streaming, a forma je, unatoč svim revolucijama u pogledu kvalitete, poslovnog modela i tehnologije – ipak ostala ista forma televizijske serije. Pojavljuju se web-serije kraćeg trajanja, amaterske snimke sve su popularnije, reel je termin koji je već zavladao društvenim mrežama i praćenje pojedinih autora tih kratkih snimki već je postalo nalik vjernosti pojedinoj TV seriji. „Naša je generacija zadnja koja gleda televiziju“, kategorički zaključuju mnogi moji vršnjaci, bilo da su stručnjaci za televiziju, bilo da samo promatraju svoju djecu i njihove navike. No ja nisam baš tako sigurna. Televizija je, naime, već sa svime opisanim pokazala da može biti svašta i da se može razviti u pravcu koji nitko nije očekivao.
Ono u što, međutim, jesam sigurna jest to da je televizija prevalila velik put od stupid boxa do onoga što je danas. Nekad underdog, danas, u suradnji s internetom, vladarica industrije zabave. Vidjet ćemo kamo će dalje. Daljnje su transformacije sasvim izvjesne, možda i bolne za one koji su se na nju navikli, ali propast joj ne predviđam.
