Nemoj me ometati, i zatvori vrata za sobom - izgovorila sam prvi put u povijesti moje petogodišnje veze (braka), koja je poznata po uvijek otvorenim vratima baš svega, srušenim zidovima, neposjedovanju kvaka, nezaključavanju prostora, nemanju zavjesa... ok, shvatili ste. Naše komplementarne psihologije (da ne kažem nešto drugo) ne inzistiraju na privatnosti. Muž me pogledao s upitnikom. „Upravo se spremam pogledati posljednju epizodu najvažnije serije mog života. Možda i pop kulture“. U redu, da, da, sklona sam pretjerivanju.
Je li Seks i grad doista najvažnija serija mog života? Trenutačno mi ni jedna druga ne pada na pamet, ali to može biti i zato što sam doista jutros pogledala posljednju epizodu spin offa tog televizijskog bisera, And just like that. Ukoliko nastavljate čitati dalje, budite upozoreni: u ovom tekstu pronaći ćete mnoge spoilere. Istina, nisu spektakularni, jer se ništa posebno nije ni dogodilo u sinoćnjoj epizodu. Najvažnije od svega: Carrie povjerava Charlotte da je uvijek, čak i između veza, čak i kad je Big umro, mislila da je njezina samoća samo prijelazno stanje, da je za nju tamo negdje uvijek neki frajer, koji će se pojaviti, uz kojega će ostarjeti. Jesmo li razočarane kad djevojka/žena koja je za sve nas rođene u sedamdesetima i osamdesetima glamurizirala samački život to izgovori? Naravno da ne.
Ljudi su gregarna bića, a serije (i životi) najinteresantnije kad imaju romantični fokus. Jesmo li šokirane što je Michael Patrick King odlučio ostaviti Carrie samu na iznenadnom kraju serije? Pa to nam duguje još od kraja šeste sezone SATC-a, kad smo očekivale da će Carrie ostaviti Petrovskog i pobjeći iz Pariza sama- ali je umjesto toga pobjegla iz Pariza s Mr.Bigom. Još bolje, zar ne? Možda, ali poanta koja nam je nedostajala bila je da je Carrie bila dream girl za sve ono u što smo htjele da se naš život pretvori- nevjerojatna karijera, nevjerojatan ormar, nevjerojatan samački život, pun slobode, seksa i avantura. Ipak, kako priznaje u jučerašnjem finalu, osjećala se odabranom (od strane Biga), a nije li to najdivniji osjećaj na svijetu? Koja joj od nas zapravo može zamjeriti što mu je oprostila baš sve? Je li njegova prerana smrt uništila seriju, koja se realno tek u prošloj sezoni počela oporavljati od pretjeranih woke stereotipova kojima su ju autori nakrcali?
Nismo voljeli Che, ne zato što ne non-binary, ne zato što je „pretvorila“ Mirandu u lezbijku, već zato što je to bio lik koji nije djelovao kao da pripada originalnom Seksu i gradu. Isti problem imamo s Lisom, ali i Seemom, smišljenom samo zato da zamijeni Samanthu. Nisu to loše glumice: ali mi smo htjeli pratiti četiri sjajno napisane junakinje iz devedesetih i dvijetisućitih! Pravi grand finale za nas stare obožavatelje ne bi bio cameo Michelle Obama koji su blago najavljivali kroz Lisin dokumentarac, već povratak Samanthe Jones - i to ne u jednu bijednu scenu kao prošle sezone, već u cijelu epizodu.
Kad već to nismo uspjeli dobiti, tu smo utješne nagrade: Harry je uspješno pobijedio rak, i nuspojave operacije, te se Charlotte konačno vratila među seksualno aktivne žene. Njezina kći Rock utješila ju je prekognicističkom rečenicom: „Imat ću mnoge uloge u svom životu“, što je, dakako, više nego točno, don't we know it, girl. Miranda je pronašla sreću s Joy, ali, u stilu starog SATC-a, ne bez oblačka: njezin sin jedinac Brady dobit će dijete s, kako da to lijepo kažem, idiotkinjom (umirite se, samo citiram Mirandu), Steve i ona pronašli su smiraj u svom odnosu, a Seema, osim što je pronašla ljubav, pronašla je, u pedesetoj, iznenadnu želju da se uda (?!).
Ne znam zašto je tolika minutaža posvećena reviji vjenčanica. U redu, shvaćam metaforu- žele li žene glamurozni single and fabulous život zbog kojeg bi mogle zauvijek ostati same i neudane ili zapravo žele fairy tale? Znaju li da je i fairy tale često noćna mora od koje će htjeti odustati, pobjeći? Znaju li da će biti izazova poput Lisinog zgodnog montažera? Da će morati puno puta odabrati dosadnu, neuspjeh, loša vremena? Bi li originalne djevojke iz SATC-a koje toliko volimo odabrale napornog, kenjkavog Herberta? Ne.
No, i Carrie je prije dvadeset godina bila nesretna jer trideset i šesti rođendan provodi sama. Ovog Dana Zahvalnosti: jela je pitu ravno iz tepsije, žlicom, nenarezanu, i plesala u štiklama (j*** se, Duncan), u tuti boje vina, na Barryja Whitea. Jer je i Carrie, kao i Lisa, kao i sve mi, nešto malo odrasla. Jer smo se promijenile. (Doduše, jesti iz lonca ili vatrostalne, još odjevena, ravno iz izlaska, jedna je od ključnih mentalnih slika mog samačkog života u ranim tridesetima) I zato AJLT nikad nije ni mogao biti poput SATC-a, i čim se prestao truditi, postao je sjajna serija, da, serija s nešto manje seksa, a više moralnih dilema- baš kao naš život.
Serija u kojoj se dobri brakovi ne uništavaju radi afera (iako ne mogu lagati i reći da dio mene nije navijao da Lisa spava s Marionom), serija u kojoj se čak ni Anthony ne želi oženiti pod svaku cijenu, serija u kojoj pripadnici generacije Z djeluju kao frikovi i čudaci. Znam, znam, niste, ali- nađite si svoju seriju. Ovo je bila naša. I bila je - fabulous.
