Stojim ja tako u nekom novom društvu na jednom partiju, svi smo već na drugoj čaši pjenušca i netko zapodjene razgovor o poliamoriji. „Poliamorija? Misliš kurvanje?“, rekoh osobi koju sam netom prije upoznala, smijući se vlastitoj fori. Njoj nije bilo nimalo smiješno jer se ispostavilo da bliska prijateljica moje sugovornice živi u poliamornoj vezi pa je moja „fora“ zapravo ispala uvreda.
Što je zapravo poliamorija? Chat GPT kaže da poliamorija „označava oblik intimnih odnosa u kojem osoba ima više ljubavnih ili emocionalno-romantičnih veza istovremeno, uz znanje i pristanak svih uključenih strana. Za razliku od otvorenog braka koji podrazumijeva seksualne, ali ne nužno i emocionalne odnose s drugim osobama, poliamorija naglašava emocionalnu i ljubavnu povezanost s više osoba.“ Chat je bio vrlo jasan oko toga da poliamorija ne znači varanje. „Naprotiv, temelji se na transparentnosti i povjerenju“. Zanimljivo.
Nije dakle varanje ako ti imaš seksualne odnose i voliš osobu koja nije tvoj partner, varanje je samo ako to radiš partneru iza leđa, bez njegove ili njezine dozvole.
Malo redefinira poimanje varanja iz starih dana, ali ima smisla; kako koncept poliamorije eliminira neobaviještenost partnerice o tome da će se spolovilo njenog partnera naći u drugoj ženi, dapače ona je unaprijed obaviještena i suglasna s tim, sve je transparentno i svi su kao sretni. Ja samo mogu reći da sam zahvalna svojim bivšim partnerima što, ako su me varali, ja nisam imala pojma da se to događa pa me nije boljela ni glava ni srce. Očito nisam dobar kandidat za poliamornu vezu.
Mislim, nisu nekonvencionalni partnerski aranžmani ništa novo. Koncept otvorenog braka postoji odavno, a mnogi ga smatraju i „poštenijim“ aranžmanom od dobrog starog imanja ljubavnika/ljubavnice i skrivanja istog od supružnika. Razlozi zašto bi se netko odlučio za otvoreni brak mogu biti različiti; zajedničke financije (pokušajte samo kupiti dvije nekretnine danas), djeca, u biti ne znam točno što jer mi je ta ideja besmislena.
Otvoreni brak je sam po sebi oksimoron jer bivanje u braku podrazumijeva da si samo s tom osobom (barem u zapadnim krugovima). Ako pokušam sebe zamisliti u otvorenom braku, dolazim do nekoliko prepreka. Prvo, da bih dala dozvolu svom mužu da spava s bilo kim, morala bih imati nula partnerske ljubavi prema njemu. Ako pak više uopće ne volim tog čovjeka, zašto uopće ostajem u braku? O vezi da ne pričam. Onog trena kada moj partner poželi seks s nekim drugim, a kamoli emocionalnu vezu, naša je za mene gotova.
Osim otvorenog braka, starijeg je datuma i „lavander marriage“ – brak između dvoje ljudi od čega je jedan heteroseksualan, a drugi homo ili biseksualan. Tu se još nekako i mogu zamisliti. Kao da si u braku sa super frendom koji ti još daje fantastične savjete oko stajlinga i savršeno ste modno usklađeni na svim fotkama za Instagram. Još mu je i svejedno ako imaš nekoga sa strane. Opet svi sretni. Ali znam ja sebe. Taj bi brak propao čim bih našla nekog strejt muškarca po svojoj mjeri. Zaista, lavander brakovi su imali smisla samo u vremenima dok su gej muškarci morali biti u ormaru. Koliko su samo patile njihove žene koje su vjerojatno mislile da im je seksualni život nepostojeći jer s njima nešto nije u redu, jer su neprivlačne ili što već, to ne želim ni zamisliti.
U nedavnom posjetu Kataru, žena koja tamo živi mi je pričala kako funkcioniraju njihovi brakovi. Ako sam dobro zapamtila, jedan muškarac može imati onoliko žena koliko ih može uzdržavati, svaka žena živi u svojoj kući, djeca dakako žive s njom, a ona ima svu poslugu, svilu i kadifu koju poželi (koju doduše vide samo muž i druge žene, ali to je druga priča). Sve mi to zvučalo grozno – ipak sam feministkinja - dok nisam čula sljedeće: svaka dobije unaprijed definiran raspored u kojem će je danu u tjednu muž posjetiti i koliko će njegov posjet trajati. Ok, zaboravi sve što sam do sada rekla, gdje da potpišem za takav aranžman?
Šalu na stranu, koliko god da mi se ideja muškarca koji dolazi samo povremeno čini primamljivom, u stvarnosti ne bih nikada pristala na takav aranžman. Zašto? Pa zato što bih se udala samo za nekog koga volim, a takvog čovjeka ne bih mogla dijeliti s drugom ženom. Možda ovo moje inzistiranje na monogamiji kao jedinom (za mene) prihvatljivom obliku partnerstva znači da su moji pogledi zastarjeli, da sam zadrta konzerva, ali onda se sjetim svoje prve terapeutkinje, iskusne psihoanalitičarke koja mi je rekla da su svi mogući aranžmani koji uključuju dvoje ljudi normalni, ali kad tu upadne neka treća, četvrta ili n-ta osoba, tu netko ima ozbiljnih problema s kojima se još nije suočio.
Poznavajući ženski rod i sve kompromise koje u životima i odnosima radimo, najsklonija sam zaključku da su poliamorije i otvoreni brakovi nešto na što žene pristaju ne bi li zadržale partnera/partnericu, a onda samu sebe uvjeravaju da im je to zapravo super.
Ne mogu to naravno tvrditi jer nisam nikad iskreno razgovarala sa ženama koje žive u takvom obliku zajednica da donesem neki zaključak koji ima malo veću težinu od „ja mislim“. No ključno pitanje nije jesam li ja iskreno razgovarala s njima, već je jesu li one iskreno razgovarale same sa sobom. I ne pišem slučajno u ženskom rodu, iako su u poliamornim vezama i otvorenim brakovima naravno i muškarci. Pišem jer znam da su žene jedini spol odgojen tako da ugađa svima i svakome osim sebi i da većina nas provede pola svog odraslog života učeći kako prepoznati, a zatim i zadovoljiti svoje istinske želje i potrebe.
Meni je osobno posve svejedno u kakvoj vrsti zajednice netko živi. Nitko od nas nema pravo prosuđivati, a kamoli osuđivati tuđe izbore. Možemo samo reći to je za mene ili to nije za mene. Neovisno o tome što mislimo o bilo kome ili čemu, mi imamo pravo odlučivati samo o vlastitim životima, a naše mišljenje ne smije ograničavati druge osobe u upravljanju njihovim životima. Želiš živjeti s jednom osobom? Dvije, tri, pet? Ne želiš živjeti ni s kim? To je samo tvoja stvar i tvoj izbor. Ali dobro provjeri je li to zaista tvoj izbor ili si pristala na nešto što u dubini duše ne želiš. Ako si žena, znam da ti to nije strano.
