Što se dogodi onda kada je dizajner preko 10 godina na čelu jednog od najvažnijih brendova u povijesti mode i mora ga besprijekorno voditi kroz suvremeno doba i održati na financijskom nivou? Anthony Vaccarello prikaže novu kolekciju za Saint Laurent kojom još jednom potvrdi zašto je upravo on najbolji za taj zadatak, ali i koliko dobre temelje ova modna kuća ima. Možda bismo se zaletjeli i rekli kako neke kuće s dobrim ili povijesnim temeljima ‘’ne mogu propasti’’ ili ‘’ne mogu izgledati loše, pa tko god radio suvremene kolekcije’’, no varali bismo se.
Ono što Vaccarello radi u Saint Laurentu ne može se opisati drugačije nego savršeni balans između kaotične i zavodljive prošlosti brenda i pogađanja u sridu po pitanju ukusa suvremenog kupca luksuzne mode koji, naravno, ima previše izbora.
Vaccarello započinje kolekciju nizom crnih odijela s jednim ili dvostrukim kopčanjem. U njima se nazire blagi odjek estetike kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, ali oblik siluete ostaje beskompromisno suvremen. Umjesto stereotipne projekcije moći, kroj izražava emocionalnu dubinu i stvara suptilan dijalog između rodova. Osjećaj slobode u tim odijelima naglašavaju snažno oblikovana ramena koja se sužavaju prema mekanom, ali jasno definiranom struku. Ta silueta pojavljuje se kroz cijelu kolekciju.
Za večernji dio, Vaccarello predlaže odvažan materijal: prozirnu čipku premazanu silikonom. Čipka tako zadržava oblik poput krojenog odijela, dok se struktura pretvara u mekano kretanje. Kodovi se u tom slučaju zamijenjuju uloge. Krhkost postaje snaga, a struktura zavodljivost.
Osjećaj dodira posebno dolazi do izražaja u velikim kaputima od umjetnog krzna i janjeće kože koji se vežu u arhivski inspirirane siluete. Uz slip haljine s detaljima obične ili premazane čipke, kolekcija je puna under-as-outwear komada koji i dalje vladaju trendovskim pejzažem.
Kolekcija ponovo dolazi kao nastavak Vaccarellova nedavno utemeljenog pristupa vječnog vježbanja i osvježavanja kultnih stilova koji su Yvesa Saint Laurenta upisali na modni Olimp. Sama scenografija, koja je uključivala umjetnička djela koja su nekad pripadala YSL-u, dodatnu naglašavaju taj modus operandi.
No, to je svake godine toliko pročišćeno od toksičnih razina nostalgije, a komadi su oplemenjeni neočekivanim, suvremenim, ponekad čak i granično avangardnim idejama kojih, koliko vidimo, i dalje ne ponestaje Vaccarellu i njegovom timu.
Davno su razni stručnjaci i sam ‘’apostol postmoderne’’ Gilles Lipovetsky definirali modu kao ‘’carstvo zavođenja’’, neke su modne kuće putem izgubile tu moć. U slučaju Saint Laurenta, to zavođenje u tandemu s Vaccarellom nikada ne prestaje.
