Postoje filmske ljubavi koje nas iznenade i one koje već na početku znamo kamo idu. Jamie i Anna iz filma My Oxford Year za nas su bili upravo ovo drugo. Njihova ljubavna priča je topla, ali klišejska, s trenucima koji uistinu diraju. Sve je krenulo u malom restorančiću. Anna (Sofia Carson) naručuje fish and chips, Jamie (Corey Mylchreest) ulazi, njihovi se pogledi sretnu… i već tada mislimo: ovo dvoje će završiti zajedno. Taj početak je bio previše predvidiv i odmah smo znali da će krenuti romansa.
Početak koji smo mogli predvidjeti
Ono što slijedi donosi sve elemente tipične romantične priče: tajni pogledi, dodiri u prolazu, mali izleti koji izgledaju kao da ih nitko ne smije vidjeti… a zapravo svi znaju. Podsjećaju nas na današnje veze u kojima svi nešto skrivaju, iako je svima sve jasno. I taman kad mislimo da će radnja otići u poznatom smjeru — treća osoba, nesporazum, prekid — dolazi obrat. Jamie prolazi kroz težak životni period. Ova scena mijenja cijeli ton filma i odnos između njih. Više nije samo igra zaljubljenih, nego prava borba i podrška u teškim trenucima.
Ljubav koja ostaje
Anna s vremenom postaje njegova najveća podrška, ne samo partnerica nego i osoba na koju se u potpunosti može osloniti. Tu shvaćamo da je potpuno svjesna kako im možda ne preostaje mnogo zajedničkog vremena, ali ipak bira ostati. Kraj filma ostaje otvoren i nenametljiv. Jamie leži u bolničkom krevetu, Anna leži uz njega. Nema dramatične glazbe ni velikih riječi, samo tišina i prisutnost. Ne doznajemo što će biti i upravo ta neizvjesnost daje završnici snagu. Gledatelj može sam odlučiti kako priča završava, i to se pokazuje kao jedan od najboljih poteza filma.
My Oxford Year ima ljubavnu priču koja počinje predvidivo, ima nekoliko klišeja, ali nas ipak u jednom trenutku iznenadi i emotivno pogodi. Jamie i Anna nisu savršeni, no njihova kemija je neosporiva u svakom pogledu.
