Da sam dobio euro svaki put kada je netko u sezoni za proljeće 2026. citirao slavnog talijanskog redatelja i spisatelja Piera Paola Pasolinija, imao bih dva eura. Prvi kada je Dario Vitale vrlo nespretno sebe okarakterizirao kao zgodnog stranca koji je ušao u buržoazijsku milansku kuću i u njoj zaista napravio kaos, po uzoru na Pasolinijev film Teorema. Drugi tek u prošlu nedjelju, kada je Alessandro Michele citirao Pasolinijevo pismo o njegovoj radosti kada je ugledao krijesnice u prirodi.
Micheleov kompleksan odnos sa svjetlom i sjenom u svim mogućim varijantama nam je vrlo dobro poznat još iz njegovih dana u Gucciju, a znamo da je jedan od rijetkih dizajnera koji otvoreno priznaje kako prakticira kaos magiju. Ovoga puta je svoje moći usmjerio na vrlo zanimljiv način, odnosno odlučio je svoju kolekciju i reviju fokusirati na pronalazak pozitivnog u vrlo kompleksnim vremenima u kojim živimo.
Kako se prvom kolekcijom približio radu osnivača Valentina Garavanija na samom početku njegove karijere i uspon tijekom šezdesetih godina, tako se ova oslanja na Valentino osamdesetih i maksimalizam koji je više promišljen nego kaotičan.
Materijali, poput metaliziranih printeva i vodopada kristala opravdali su sam naziv kolekcije, dok su profinjeniji komadi i one oblikovane u ključne siluete osamdesetih ostali svima u pamćenju kao go-to izbor za crvene tepihe u nadolazećoj sezoni nagrada.
Iako Valentino pod Micheleom nije procvjetao u onom bombastičnom i trendy smislu kako se to očekivalo, barem sudeći po financijskim rezultatima, brend ostaje vrlo uspješan po svom status glavnog izbora celebova za crvene tepihe, ali i po neospornoj kreativnosti i solidnim kreacijama jednog od najzanimljivijih dizajnera našeg doba.
