Girl power: Anica Tomić o moći kazališta, cinizmu i altruizmu

02.10.2021.

Upoznajte Anicu Tomić čija je moderna interpretacija 'Orfeja i Euridike', njezina prva režija opere, oduševila publiku zagrebačkog HNK

Ona živi brzo, s milijun ideja u glavi, svakog tjedna putuje na relaciji Zagreb-Osijek gdje predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu, režira i piše kazališne drame u kojima glasno progovara o vrištećim društvenim problemima.

Kad si se zaljubila u kazalište? Već sa šest godina upisala si se u ZKM-ov dječji studio. Sjećaš li se svog prvog odlaska u kazalište? 

S pet godina statirala sam kao anđeo u jednom profesionalnome mjuziklu i tada sam spoznala da kazalište rastvara svjetove. Ali, zapravo, moja prva ljubav preko koje sam ušla u kazalište bilo je pisanje. Već kao šestogodišnja djevojčica prije spavanja zapisivala sam pjesme i nekakve igrokaze, zamišljala kako ih nekome govorim.

Odrasla sam na Ravnicama 80-ih i u lijena, srpanjska i kolovoška poslijepodneva, u nižim razredima osnovne škole, ljetne praznike provodila sam ispred zgrade smišljajući kako ih skratiti. Pisala sam kratke igrokaze koje smo izvodili ispred nebodera. Jednog ljeta nedostajalo nam je more pa sam nagovorila prijatelje da uzmemo ručnike i plastične kade. Napravili smo pravu plažu – na zgražanje susjeda. Trajalo je dok nas susjeda nije zalila vodom.

U tvom životopisu piše da si kao tinejdžerica nastupala kao klaun u švicarskom cirkusu, igrala u filmovima… Sve to zvuči jako uzbudljivo. Ispričaj nam malo o tom razdoblju svog života.

Otprilike u petom razredu, kad mi je bilo 11 godina, moja divna nastavnica hrvatskog jezika Slavica Odorčić primijetila je da lijepo pišem i recitiram. Tih je godina u ZKM-u slavni dramski pedagog Vladimir Krušić s kolegom Borisom Kovačevićem realizirao plemenitu ideju – organizirali su audicije u Zagrebu kako bi pronašli najtalentiraniju djecu koju su planirali okupiti u grupu. Ta bi se grupa dramski oblikovala i u ozbiljnim suradnjama sa svjetskim dramskim pedagozima iz svih područja pripremala za ‘mladu glumačku klasu’ koja će biti spremna za srednju dramsku školu koja se trebala osnovati u Zagrebu.

Kad su došli u našu školu, nastavnica me odmah izvukla i rekla: ‘Mala, ti moraš na tu audiciju.’ Prošla sam sva tri kruga audicije. U toj su grupi bili danas eminentni hrvatski umjetnici s kojima sam odrasla i kazališno se oblikovala u mladim danima. Spomenut ću samo neke: Olga Pakalović, Rakan Rushaidat, Damir Orlić, Ana Begić Tahiri, Sanja Hrenar i Iva Ćosić Dragan.

Kruškin pristup bio je jako ozbiljan – učili su nas etici, estetici i disciplini kazališta. Svaki tjedan učili smo scenski govor, vježbe, mimiku, pantomimu, radili smo ozbiljne predstave. Trebali smo detaljno izučavati materijale i razumjeti dramske tekstove, kao i opuse autora koje recitiramo, imali smo psihološke razgovore i slično. Često su dolazili hrvatski i svjetski filmski redatelji i organizirali audicije. Većina nas je do 16. godine snimila već nekoliko filmova ili ostvarila nekoliko ozbiljnih uloga u profesionalnim produkcijama. Istodobno smo imali radionice s eminentnim dramskim pedagozima iz cijelog svijeta. Bila je to ozbiljna dramska škola za cijeli život koja nas je očito i odredila.

Jedna od radionica bila je posvećena klauneriji i u nju je bilo izabrano troje nas iz grupe. Nastupale smo kao profesionalni klaunovi u švicarskom cirkusu koji je svoj šator tog ljeta postavio u Njemačkoj. Tada sam imala 11 godina. U tih mjesec dana nastupanja u intermezzima cirkuske predstave naučila sam puno o sebi jer klaunerija te rastvara u svim tvojim manama. Tada sam savladala i neke vještine poput hodanja po užetu, žongliranja i, meni omiljenog, hodanja na štulama. Danas sam mnogo toga zaboravila, ali veselim se što je cirkuska scena u Hrvatskoj ojačala – klaunovi su lijek i za sretne i za tužne ljude. Svatko bi barem jednom u životu trebao biti klaun.

Zvuči nevjerojatno da si već s petnaest osnovala amatersku kazališnu grupu Theatre des femmes. Njezino ime kao da anticipira tvoje feminističke stavove i aktivizam u zrelijim godinama u smislu obrane obespravljenih, zlostavljanih, slabijih – od LGBT zajednice do inicijative #spasime, čija si suosnivačica. 

Grupu sam osnovala s nepunih 15 godina. Bila sam učenica 1. razreda Križanićeve gimnazije, a grupa je prestala djelovati kad sam diplomirala na Filozofskom fakultetu, netom prije upisa na Akademiju dramske umjetnosti.

U trenutku nastanka skupine u nju su bile uključene samo djevojke, a bila je odgovor na ratnu histeriju – jednostavno sam imala potrebu pružiti otpor tom ludilu. Stoga je Theatre des femmes od samog početka i nazivom i predstavama i performansima govorio upravo iz ženske pozicije – misleće, osjećajne, intuitivne, ali i analitične. Tamo sam na neki način nesvjesno odredila sve teme kojima ću se poslije baviti u profesionalnom životu.

Završetkom srednjoškolskog obrazovanja završava i prva faza TDF-a, koji nakon jednogodišnje stanke počinje djelovati u drukčijem sastavu – članice postaju studentice Filozofskog fakulteta, na kojem studiram komparativnu književnost i kroatistiku. Tada počinjem raditi prve političke i društveno angažirane performanse. Izvele smo niz performansa, akcija, happeninga, nastupale na alternativnim festivalima, putovale, a vrhunac je bio kad smo dobile prvu nagradu FAKI-ja u sklopu Eurokaza. Bilo je to ludo pankersko vrijeme, koje se očito i nastavilo.

Tko je najviše utjecao na tebe u formativnim godinama? Koji ljudi, koje knjige, filmovi, predstave?

Najviše me oblikovala literatura kojom sam odmalena opsjednuta. Sjećam se da sam do 13. godine pročitala cijelog Thomasa Manna, a istodobno sam se upoznavala i s filozofijom. Pisci koje sam čitala bili su mi učitelji. Bila sam dosta neobična tinejdžerica, radije sam ostajala kod kuće s knjigama, roditelji su se brinuli da ću poludjeti od toliko čitanja. (smijeh)

Budući da si bila zaljubljenica u kazalište, zašto si ipak najprije upisala Filozofski fakultet, a tek nakon diplome režiju i radiofoniju na ADU?

Ljubav prema književnosti bila je moja strast otkad sam naučila čitati. Poslijepodneva sam provodila u knjižnicama i gubila se u labirintima knjiga. Police i miris knjiga oduvijek su me smirivali. Želja za znanjem bila je velika, a studij komparativne književnosti i kroatistike za mene je bila jedna od najljepših životnih faza; tu sam stekla i neke prijatelje za cijeli život, danas eminentne kulturne radnike i teoretičare. Mi smo možda bili predzadnja generacija koja je čitala ne zato što mora nego zato što želi.

Nažalost, danas je strast za čitanjem kod mladih sve manja, a sveučilišni programi smanjuju opterećenje literaturom kako bi zaštitili studente. Od čega? Vjerujem da će doći neke nove generacije koje će ponovno strastveno čitati jer u knjigama spoznajete svjetove koje nikada nećete moći iskusiti. Knjige nas oblikuju i grade.

Na neki način doživljavam te kao renesansnog čovjeka novog doba koji širom otvorenih očiju promatra svijet oko sebe i želi dati svoj doprinos kako bi on bio bolji, ljepši i pravedniji, a pritom je spreman i vrlo konkretno djelovati. Niz tvojih predstava reakcija je na društvene probleme: ‘Oprostite, mogu li vam ispričati’ tematizira tjeskobu mlade generacije, ‘Ovo bi mogla biti moja ulica’ komad je inspiriran tragičnom smrću mladića Luke Ritza, najnoviji, ‘Monovid-19’ donosi iskustva lockdowna 19 domaćih autora. Ima li trenutaka kad kloneš duhom i pitaš se je li ta borba uzaludna?

Imamo samo jedan život i u njemu trebamo pokušati dati sve od sebe – u odnosu prema sebi i prema drugima. Umaraju me cinici i negativci, klonim ih se jer su za njih sve borbe glupost. Smatram da bi altruizam i empatija trebali prevladati i vjerujem da će buduće generacije u tome uspjeti.

Koliko su ti život u inozemstvu, stipendije u Americi, Amsterdamu i Beču, ali i rad u stranim kazalištima proširili vidike? 

Svako putovanje, studiranje, svaka stipendija ili završeni semestar režije mijenja te kao osobu, širi intelektualno-intimne granice i upućuje na raznolikost i širinu. Vrlo brzo shvatiš da si samo jedan od milijun. Voljela bih da moja djeca imaju priliku što više putovati jer na putovanjima te boravkom u drugim zemljama i na drugim kontinentima spoznajno odrastaš.

Veliki uspjeh nagrađivane predstave ‘Hotel Zagorje’ u Gavelli prema autobiografskom romanu Ivane Bodrožić zaustavila je pandemija, no ženska glumačka ekipa – Jelena Kovačić dramaturgijom i ti režijom – uspjela je prenijeti na scenu snažne emocije kojima je impregniran Ivanin tekst o bolnom iskustvu odrastanja u ratu i izbjeglištvu. Puno je suza, kažu, poteklo tijekom rada na predstavi, a poslije i u publici. Jesu li emocije i u kazalištu i u životu tvoja nit vodilja, ono čemu najviše vjeruješ?

Kako je rekla Hannah Arendt, moć sjećanja ono je što nas sprečava da činimo prijestupe. Moć da pomoću suza ili smijeha zaliječimo i ispustimo višak jako je ljekovita za nas kao pojedince i kao društvo. Trenutak u kojem ćemo moći plakati a da nas nitko ne pita zašto plačemo ili se smijati bez razloga bit će trenutak našeg ozdravljenja. Vrijeme je da prestanemo skupljati suze u lakrimarije. Tek kada se suočimo s traumom, započinju detraumatizacija i iscjeljenje. Put je dug, a mi i naše predstave samo smo kapljica tog izlječenja. Politike strukturalno, proceduralno i sustavno moraju tome prionuti, inače ćemo imati neizlječive transgeneracijske propuste.

Često radiš dramatizacije u tandemu s Jelenom Kovačić. Kako je počela vaša suradnja?

Jelena i ja upoznale smo se na prvoj godini studija komparativne književnosti. Njezin drugi predmet bila je polonistika i pozvala sam je da se pridruži TDF-u, gdje je imala razne funkcije, od majstorice za ton i svjetlo do izvođačice. Poslije smo zajedno upisale i Akademiju. Ona je bila dramaturginja svih mojih ispita i naša suradnja traje već dvadeset godina. Ona je moja najbolja prijateljica i kuma moje djece. Velika intelektualka, mudra žena, vrsna prevoditeljica i, kako bi ti rekla, renesansna žena. Nadamo se da ćemo i ostarjeti zajedno kako bismo vidjele je li borba uspjela. (smijeh)

Gluckovi ‘Orfej i Euridika’ prva je opera koju si režirala. Koliko ti je taj novi žanr bio izazovan i koliko se rad u nacionalnom kazalištu, velikom kazališnom sustavu, razlikuje od onog u manjim teatrima? Jesi li imala tremu? 

Nisam tremaš. Treme sam se riješila davno, kad sam ozbiljno trčala i natjecala se na 5000 metara za AK Dinamo. Kad pištolj opali na startu, više nemaš vremena razmišljati o strahu, moraš trčati. Dosad sam radila gotovo u svim nacionalnim kućama, a ovo mi je druga suradnja s HNK Zagreb. Ne vidim razliku jer moja organizacija proba, materijala i cjelokupna priprema, koja traje nekoliko mjeseci prije prve probe, utječe na organizaciju svih segmenata u teatru, bez obzira na to radim li u velikom ili manjem kazalištu.

Koliko su tvom pristupu režiji ove opere i velikim kraćenjima, uz estetske i umjetničke razloge da o temi ljubavi, smrti i straha progovoriš na suvremen način, presudili uvjeti rada koje nameće korona? 

Jedino zadano bilo je da je orkestar na sceni i da nemamo zbor nego vokalni oktet. To je uvelike utjecalo na moje režijsko i scenografsko razmišljanje, no ta mi je zadanost zapravo bila izazov. Iskreno, i da nema korone, režija bi bila slična jer kad iščitavam tekstove, u ovom slučaju libreto, uvijek vizualiziram prostor – kazalište je za mene tijelo prostora.

Dakle, zato u ‘Orfeju i Euridiki’ potpisuješ i scenografiju, uz Ivana Lušićića Liika koji je napravio izvanredna videa?

Često se potpisujem kao scenograf jer promišljam kazalište kroz prostor. U TDF-u sam gotovo uvijek tražila prostor ili su me prostori inspirirali da krenem u neki performans ili happening. Prostornost i scena dio su mog kazališnog iščitavanja teatra i neodvojivi su od dramaturgije i režije, to je takozvano neraskidivo trojstvo.

Ima li tvoja odluka da Orfeja interpretira žena, doista izvanredna Dubravka Šeparović Mušović, dublje značenje?  

Naš suvremeni Orfej je čovjek, a sjajna Dubravka može biti žena ili muškarac, ovisno o tome iz kojeg kuta gledate. U mislima onoga koji traži smisao u trenutačnom besmislu odzvanja Fassbinderova rečenica: ‘Strah grize ljudsku dušu.’

U našem vremenu, ‘novom normalnom’, strah je postao cijenjen, njime se manipulira, on se potiče kako bi oslabio čovjeka u njegovoj vjeri i inspiraciji. Orfejeva slabost njegova je snaga da se prokaže kao ljudsko i grešno biće koje će ponovno pokopati onu zbog koje je sve proživio. Voljela bih da ovaj naš Orfej svima nama postavi pitanje ili barem pokuša otvoriti misao o svim našim svjetovima koji nisu od ovog svijeta te o smislu života i sanjariji, da nam osvijesti Rilkeovu misao o smrti koja dozrijeva i koja je ‘plod koji će nam podariti sada (nakon svih ženskih boli) ozbiljno muško majčinstvo’.

Predaješ na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, režiraš, pišeš, majka si dvoje školaraca… Kako sve stižeš? Jesi li hiperorganizirana osoba? 

Da. Ponekad se osjećam kao hodajući rokovnik.

U braku si s redateljem i montažerom Brunom Ankovićem. Jeste li dosad radili ili biste voljeli raditi na zajedničkom projektu? 

Kad sam bila trudna s prvim djetetom, surađivali smo na dokumentarnom serijalu ‘Razred 2011’, on je bio kreativni producent, a ja scenaristica. Iako zbog vlastitih poslova ne stignemo više tako često surađivati, uvijek se međusobno podržavamo u iščitavanju materijala, dugim razgovorima, ali i u organizaciji života.

Uvijek imaš pregršt planova. Na čemu trenutačno radiš, što slijedi? 

Vrlo brzo počinjemo raditi novi autorski projekt, ovaj put za djecu, u Žar ptici, a nakon toga se pripremamo za Novi Sad i splitski projekt temeljen na istinitoj priči.

BLIC:

Tri knjige za preporuku… Susan Sontag: ‘Kao što je svijest u jarmu tijela – Dnevnici i bilješke 1964. – 1980.’, Aloysius Bertrand: ‘Gašpar Noćnik’, Virginie Despentes ‘Vernon Suboteks’, Ivana Bodrožić: ‘Sinovi, kćeri’

Redatelji od kojih sam najviše naučila Michael Haneke, Ruben Östlund, Ingmar Bergman

Ženski lik koji bih voljela oživjeti na sceni Frida Kahlo

Najvažnija su mi u životu Moja djeca

Moje vrline Upornost

Moje mane Upornost

Grad u kojem se osjećam najbolje Pariz i New York

Iz stana ne izlazim bez Crvenog ruža

Najdraža boja Plava

More ili planine? More

Razgovarala: Mirjana Brabec

Foto: Saša Šekoranja

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #224

Pročitajte i...

S redateljicom fascinantne energije, Antonetom Alamat Kusijanović o filmu, feminizmu i uspjehu

Dubrovačka autorica filma 'Murina', ovogodišnjeg velikog laureata Festivala u Cannesu i nagrade publike u Puli, govori o svom filmskom putu od producentice do redateljice i scenaristice koja je već nakon prvog kratkog filma 'U plavetnilo' postala članica Američke filmske akademije

Na kioscima je novi Elle + Elle Decoration na dar: Rođendanski broj Ellea slavi LJUBAV!

Razigranom naslovnicom s porukom 'All You Need is Love' uvodimo vas u novi Elle, jedinstveni ‘manifest ljubavi’ u svim njezinim izdanjima. Od ode ljubavi koje su naše umjetnice isplele svojim inspirativnim pričama, pjesmama i vizualima, do insajderskog hommagea genijalnim kreativcima Karlu Lagerfeldu i Helmutu Newtonu i uzbudljivih modnih stranica s dizajnerskim lookovima snimljenima u Los Angelesu ekskluzivno za naš obljetnički broj, novi je Elle istinska svečanost ljubavi, mode i stila, trenutak kad se s radošću prisjećamo našeg slogana - Ljepota je unutra! A uz slavljenički broj svim čitateljicama darujemo Elle Decoration!

Single & fabulous: Zašto su single žene najsretnija skupina na svijetu

Od bijesne usidjelice do crazy cat lady - solerice tradicionalno nemaju atraktivnu reputaciju, no suvremene studije pokazuju da su najsretnija skupina na svijetu upravo - single žene. U društvu u kojem se čini da je osnovna mjerna jedinica par, ostati slobodan na duge staze još je tabu i dok sve više mladih ljudi napušta uvriježene ljubavne obrasce, a mnogi istražuju aromantični spektar, je li vrijeme da redefiniramo odnos prema sretnom soliranju?

Muči li vas sindrom varalice?

Zdrava doza nježne samokritike ključna je za naš profesionalni i osobni razvoj, ali ponekad nas vlastiti previsoki kriteriji mogu početi gušiti, čak i kad nam svijet poručuje da nam zaista dobro ide. Što je sindrom varalice i kako se riješiti osjećaja da nikada nismo dostatne?

Novi listopadski Elle je na kioscima!

Odlučili smo da nam u ovom broju mantra bude radost, da svakom stranicom otvaramo apetite, budimo znatiželju, rasplamsavamo strasti... Pridružite se našem nepokolebljivom optimizmu i uz novi Elle pronađite tisuću razloga za dobro raspoloženje, smijeh i uživanje. Za uvertiru, svim čitateljima poklanjamo izniman beauty dar, superučinkovitu masku za blistavu i zdravu put Filorga Meso-Mask, izravno inspiriranu tretmanima mezoterapije

▲ Povratak na vrh