Csilla Barath Bastaić: ‘Htjela bih utjeloviti nekonvencionalne, buntovne, neprilagođene žene’

Csilla Barath Bastaić
28.05.2021.

S toplom i britkom Csillom Barath Bastaić o glumi, psihologiji i patrijarhatu

Osim što je glumica širokog raspona i neiscrpne znatiželje, štreberica u pripremi, intuitivna u provedbi, Csilla Barath Bastaić neizmjerno je topla, britka i duhovita osoba, rođena zvijezda koja blista i bez reflektora. U povodu fantastične uloge u seriji koja je inspiraciju povukla iz jednog od najljepših i najdražih filmova domaće nam celuloidne povijesti i nedavne premijere Zeitgeist komada ‘Krizni stožer’, našle smo pukotinu u Csillinu nagužvanom rasporedu za razgovor o njezinim djetinjim počecima, prijelomnim motivacijama i procesima glumačkog rada koji uvijek zadržavaju nešto žive čarolije.

Kada si znala da ćeš se baviti glumom?

Pa uvijek sam imala zabavljačku crtu. Znaš kako neki klinci nemaju srama pa izvode, pričaju priče, citiraju, glume… Ja sam bila takvo dijete! Bila sam premala da razmišljam kako u tome leži nekakva profesija, više su mi drugi ljudi govorili ‘Ajme, vidi, prava glumica!’ i to me pratilo cijelo djetinjstvo.

Imala sam mnogo izvanškolskih aktivnosti kao klinka, među ostalim išla sam i u dramski studio u Centar mladih Ribnjak, a onda sam u Klasičnoj gimnaziji krenula na dramsku sekciju. Sjećam se kako smo u Gavelli imali izvedbu Euripidove Ifigenije na Tauridi, glumila sam Glasnika, i to s čarapom u hlačama da budem vjerodostojniji muški lik. (smijeh) Bila je to produkcija na prilično visokoj razini za srednjoškolsku predstavu i nakon toga su mi neki ljudi pristupili i rekli da bih stvarno trebala ići na Akademiju. I tako sam se odlučila!

Obitelj mi je u svemu što radim bila i ostala velika podrška, a kako su mi roditelji iz sfere psihoterapije i psihologije, tematika ljudskih odnosa i psihe oduvijek mi je bila bliska. Kod nas se njegovala otvorena komunikacija, što me sigurno na neki način profesionalno usmjerilo.

Kad biram ulogu, uvijek me najviše zanima uroniti u nečiji svijet, otkrivati što nekoga nagoni da se ponaša kako se ponaša, koji su to obrasci i emocije. S vremenom se taj interes za glumu mijenjao, produbljivao i poprimao nove obrise. Iz djetinjeg zabavljačkog prerastao je u interes za međuljudske odnose i unutarnju, emotivnu dinamiku ljudi. I još me drži! (smijeh) Nisam osoba koja bi se mogla dugo zadržati u nečemu što me ne zanima.

Uostalom, dinamičan je to posao, stalno učiš nešto novo. Recimo, za Dnevnik velikog Perice, učila sam puno o razdoblju šezdesetih, o načinu na koji su se ljudi ophodili, kako su se nosili, kakva je bila pozicija žena u tom trenutku… Svaka uloga, osobito ako je dobro napisana i ako je pristup ozbiljan, ima potencijal da te nauči nešto o tebi samome kroz ulogu i o kontekstu u kojem uloga živi. Volim tu neprestanu ekspanziju znanja i iskustava.

Sigurno svaka uloga donosi nešto novo, ali ima li nešto što ti je uvijek dio procesa rada na ulozi?

Ponajprije mi je važna temeljita priprema, odnosno da skupim što više informacija. Svaka uloga egzistira u određenim okvirima i odnosima, ima sebi svojstvenu unutarnju dinamiku koju prvo moram shvatiti. Postoji cijeli dijapazon mogućih likova koji na različite načine koreliraju ili ne koreliraju s tvojom realnošću pa treba pronaći razlike i preklapanja, užasno je važna moć imaginacije i sposobnost empatije.

Za Pericu je ta priprema prije svega značila razumjeti kontekst vremena. I onda u jednom trenutku rada dolazi breaking point u kojem to napuštam, više ne razmišljam o tome što sam doznala, pročitala, promislila, sve se te puzzle slože i moram se malo odmaknuti da vidim kompletnu sliku. Tu za mene dolazi trenutak koji… ne mogu objasniti. (smijeh) To je tren u kojem prepuštam liku da me vodi, da živi kao što mi živimo, ima autentične reakcije kao što ih i mi imamo. Nikad nisam razlagala vlastitu metodologiju rada i nekako je ne želim demistificirati.

Naučene stvari postanu integralni dio interpretacije, ali to ne egzistira samostalno, mora se dogoditi magija. Ili se ne dogodi pa flopneš. (smijeh) Volim slobodu unutar dobro postavljenih granica ljudi koji imaju viziju, kao što su Albino Uršić i Vinko imali za ovu seriju.

A zato se i stalno vraćam nezavisnoj sceni, iako se zna da tu nema kinte i da je cijela scena u banani zbog kulturnih politika i pandemijskih izazova, ali to je poligon istraživanja koji mi je važan ne samo kao glumici nego i kao osobi. Ta mi je sloboda neprocjenjiva: da si ti, autentično i potpuno ti, dobro došao u svoj svojoj ludosti. Naravno da se to s vremenom strukturira, ali postoji prostor za istraživanje, metoda pokušaja i pogrešaka, glumac tu širi svoje vidike i brusi zanat i tome ću se uvijek vraćati, bez obzira na to što ostvarim u mainstreamu.

Pretpostavljam da ovo nije lako pitanje, ali bi li mogla izdvojiti najdraže ili najvažnije uloge koje si dosad imala priliku zaigrati? Možda neku prijelomnu koja ti je puno značila?

Pa ne razmišljam u smislu uloge, uvijek je dio mene u ulozi koju živim i sve su mi drage, ali mogu govoriti o procesima koji su mi bili prijelomni, a to je prije svega bio rad na predstavi Samice prema tekstu Jasne Žmak, u režiji plesača i koreografa Matije Ferlina. Osim što je beskrajno kreativan i talentiran, Ferlin je utjelovljenje razmišljanja izvan okvira. Za tu se predstavu audicija radila u formi radionice jer je htio s glumcima proći određeni proces te me tada naučio nešto što proizlazi iz sraza glumačkog i koreografskog svijeta.

Naime, na Akademiji učimo sve elemente scenskog izričaja, ali imamo tendenciju u modernoj glumi napustiti tjelesni aspekt i fokusirati se na emociju, koja je naravno važna, ali ujedno napuštamo svijest o tijelu i korelaciji glumačkih tijela, kao i način na koji to djeluje na publiku. U sklopu audicije bilo je mnogo zadataka i vježbi koji su mi bili užasno teški jer u tom trenutku svoje karijere nisam bila otvorena na taj način. Inače se glumci groze audicija jer smo stavljeni u poziciju da nas se prosuđuje pa rijetko shvaćamo da nije uvijek do nas i našeg talenta ako ne prođemo. I onda sam shvatila: fućka mi se. Ako i pogriješim, nema veze, tako da – idem grlom u jagode, skačem u vatru. A feedback je bio vrlo nježan i pozitivan, a ljubav koja je došla od Ferlina kao nekoga tko kreira proces puno mi je značila. Vodio nas je kroz to što znači imati osviješteno tijelo na sceni, što ti kao izvođač značiš u kontekstu cijele scene i predstave.

A drugi mi je prijelomni trenutak bio u radu sa Zijahom Sokolovićem na predstavi Moja žena zove se Maurice u Kerempuhu. On me fascinirao svojim pristupom gdje je istodobno bio potpuno uronjen u ulogu, a s druge strane imao savršenu  kontrolu nad tim kakav će učinak na publiku imati ono što proizvede na sceni. Njegovo ‘glumačko oko’ istodobno je okrenuto prema unutra i prema van, a tu je podijeljenu glumačku svijest probudio i u meni. U osnovi, gluma je niz svjesnih odabira kako ću kao lik reagirati u danom trenutku.

U komediji pogotovo treba voditi računa o tome što želiš plasirati i kako to postići: način, moment, svijest o vanjskom okviru, ritmu, dinamici scene i predstave u cjelini… a on je kirurški precizan i kao redatelj i kao glumac, doveo je tu kontrolu do perfekcije. U glumi postoji golema količina nevidljivog rada o kojem se rijetko kada govori izvan struke. Najlakši je dio naučiti tekst, to prođe kroz tijelo, znaš ga i usred noći, ali postoji i sve što se događa prije nego što uopće izgovoriš prvu rečenicu.

Sad radim predstavu Krizni stožer koja nije skriptirana nego smo se okupili oko ideje koju su iznijeli Miran Kurspahić i Rona Žulj te počeli iz improvizacija. Htjeli su se pozabaviti Zeitgeistom, napraviti kritički osvrt na vrijeme u kojem živimo, s pandemijom, potresima… Radili smo dugo, slagali materijal u smislenu cjelinu i taj mi je način rada fenomenalan: izmaštali smo četiri lika koji su, nadam se, punokrvni, kao ti i ja, razvili dramaturške punktove koji su fiksirani, ali izvedba će se unutar toga svaki put malo mijenjati. Predstava je baš rovanje po ljudskoj psihi – zadanosti su korona, lockdown, dva dobro situirana para u jednom stanu tijekom dva tjedna dok se događaju različite stvari i kojekakve neuroze izviru na površinu.

A reci, kako si se osjećala kad si dobila ulogu u Dnevniku velikog Perice? Koliko ti znači bio dijelom nasljeđa tako kultnog djela domaće filmske povijesti?

Kreativni direktor i idejni začetnik Albino Uršić izložio mi je ideju još početkom 2018. i na početku je bilo ‘Ajme meni, u što se petljamo’… Ali kako sam već radila s njim, znala sam da nikad ne bi preuzeo projekt koji ne bi znao zaista kvalitetno odraditi. I bila sam presretna! Obožavam taj film, on je utkan u našu kolektivnu svijest i, naravno, to nosi osjećaj goleme odgovornosti, ali od početka sam znala da princip neće biti copy/paste. To nije nastavak filma niti želimo zauzeti njegovo mjesto, samo smo se na njega naslonili i prenijeli neke elemente: dnevnik koji Perica vodi, Mirjanu Bohanec-Vidović u ulozi Ane Šafranek… Jako sam zahvalna Bini što sam bila uključena od tako rane faze jer glumci obično dolaze kasno u produkciju, kad je sve već pripremljeno i prvi sam put mogla pratiti kako se proces razvija i kotrlja, kako zauzima sve jasnije obrise, sve se više ljudi kači, entuzijazam raste…

Proces je snimanja bio dosta zahtjevan, po puno sati, još uz pandemiju, bilo je dosta zgusnuto pa je Vinko inzistirao da se obavi sva priprema koju je moguće obaviti unaprijed – kostimi, šminka, temeljite glumačke pripreme da utefterimo likove i odnose i konstelacije, puno probi da onda sve klizi kad se konačno bacimo u snimanje.

A kakav je bio osjećaj kad si prvi put pročitala Željku?

Super je bio osjećaj! (smijeh) Već na prvo čitanje mi se učinila jako zanimljivom, pogotovo u odnosu s Pericom, s obzirom na to kako je on impostiran u cijeloj priči i kako Željka pridonosi njegovoj metamorfozi.

Možda su oni nekoć imali zajedničke nade i aspiracije, ali život ih je odveo na suprotne strane i takvo mi je otuđivanje u bliskom odnosu bilo jako razumljivo. Njoj su silno važni ambicija i samoostvarivanje, to je karakterizira kao suvremenu ženu toga doba, ali nije napisana niti smo je htjeli voditi kao jednodimenzionalni lik. Iskreno se nadam da su njezina slojevitost i razvojni luk uspjeli prijeći ‘rampu’: kako se smekšava i shvaća da je ta veza krenula u nepovrat, ali zato se pronalazi u novome odnosu… Bilo mi je važno pronaći što je tjera da bude tako stroga i beskompromisna, što leži iza toga, kakve su tu frustracije ili očekivanja od partnera koji ih ne može ostvariti.

Htjeli smo postići da svaki lik na neki način demantira očekivanja. Serija jest komedija, ali humor nije primarno u gegovima i ne inzistiramo na njemu ni scenaristički ni režijski, ponajprije smo se trudili zadržati feelgood element filma i prenijeti ga u seriju. Mislim da je Vinko u tome i uspio.

Zanimljivo mi je kako su neke od najzasićenijih scena zapravo koncizne i svedene na nekoliko ključnih poteza.

Da, neke smo krucijalne scene namjerno skratili i sveli na poglede, geste, kratke replike jer ono neizrečeno često napravi veći impakt. Vinko radi iznimno precizno i nevjerojatno dobro detektira kako najtočnije publici prenijeti emotivni kontekst scene. Bilo nam je važno naći i dramske elemente unutar komedije, ostvariti taj fini hod po rubu, ali puno znači i zlatni trokut: kostimi, šminka i scenografija. Te nevjerojatne žene – Željka Franulović, Ana Bulajić Črček i Željka Burić – omogućile su nam da svi budemo katapultirani u to vrijeme.

Na prvi dan snimanja ulovila me užasna trema: bit ću najgora, ništa ne znam, sve sam zaboravila, užas! Svi me gledaju, prekrasna Mirjana Bohanec-Vidović je tu, a ja imam prvu scenu od svih na svijetu! Imali smo probu dan prije, ali ništa to ne pomaže kad se upale kamere… Uglavnom, ja sam tremaš, ne? (smijeh) Ali kad sam se obukla i ušla u taj prostor, gotovo sam se onesvijestila.

Poslije sam doznala da su oni to pripremali mjesecima: nabavljali namještaj, tražili po buvljacima, davali izrađivati – sve do najsitnijeg detalja! To je nevidljiva sila koja nas gura još dalje. Bila nam je užasno opterećujuća pomisao da će ljudi ‘na nož’ dočekati činjenicu da uopće netko dira u film Tko pjeva zlo ne misli i zato su svi sektori dali milijardu posto od sebe da ostvarimo očekivanja. I to sve usred pandemije! Bila su razdoblja popuštanja mjera i cijelo smo vrijeme bili jako odgovorni, ali ipak je teško riješiti se straha i dogodi se taj shizofreni moment čim netko u tvojoj blizini makne masku, odjednom osjetiš nelagodu, a moraš oživjeti svijet koji pandemiju nije poznavao i ne može ti se u očima vidjeti strah.

S druge smo strane mogli ući u drugi svijet i privremeno zaboraviti sve što se događa. Ludo je vrijeme, ne znam kako će na nas još djelovati to perpetuiranje očaja. Za kazalište je to posebno koma: predstave su otkazane, projekti odgođeni i svaki put kad misliš da ćemo se izvući, opet kliznemo natrag. Recimo, imamo hit-predstavu Ništa ljubav samo seks Renea Bitorajca koja je super zabavna i light, svaki put kad igramo smo rasprodane, ali tijekom pandemije nismo s time ništa mogli… S time da je Luda kuća privatno kazalište, što stvara dodatnu neizvjesnost. Bilo je lijepo moći pobjeći malo od tih misli u šezdesete.

A je li te rad na seriji možda potaknuo na razmišljanje o načinima na koje se položaj žena, njihove mogućnosti ostvarenja u društvu u međuvremenu promijenio… ili nije?

Željka je predstavnica tog novog socijalističkog duha u vremenu kad su se mnoge stvari mijenjale. Netko mi je to super objasnio: ‘Tada je bilo vrijeme nade, a sada je vrijeme beznađa.’ I to mi je bilo jako zanimljivo. Željku doživljavam kao predstavnicu novog vremena, suprotstavljenu tradicionalnom nasljeđu filma, koje nose Ana i Eugen Fulir.

Društvena uloga žena tih se godina mijenja, dolazi do spoja tradicionalnih i modernih rodnih uloga; žene se više educiraju, emancipiraju ipostaju važan dio radne snage jer je socijalizam  zbog rapidne industrijalizacije otvarao radna mjesta u industrijama gdje se najviše zapošljavalo žene – Pliva, Saponia Osijek, Končar, Kamensko… To je desetljeće liberalizacije i seksualne revolucije. Naravno, Željka nije samo predstavnica tog vremena, ona ima svoje sasvim osobne silnice, ali sve je to određuje. Željka se za svoje mjesto pod suncem bori u okolnostima ‘buđenja’, ali ipak u vremenu u kojem je patrijarhat bio mainstream.

Da se razumijemo, patrijarhalni obrasci i dalje su prisutni, samo su vještije prikriveni. Jednostavno društvo nije još dubinski procesuiralo te promjene. Na van smo jako nediskriminatorni, inkluzivni, politički korektni, žene su nominalno ravnopravne muškarcima, ali diskriminacija i dalje bruji ispod površine i trebat će dosta vremena da se to doista promijeni. A teško je boriti se s nečime što ne vidiš.

Zato je važno neprestano i na svim razinama senzibilizirati javnost, kao što se to radi unutar raznih #metoo pokreta. Inicijativa #Spasime zato je nevjerojatna, u kojoj sam se aktivirala u početku, a sad pratim i inicijativu #Nisamtražila. Treba osuditi svaki oblik nasilja, od fizičkog i seksualnog do psihičkog, emocionalnog, mentalnog i ekonomskog. Žene koje su žrtve nasilja još podnose osude, stigmu i napade svaki put kad progovore o svojim iskustvima, što je katastrofa. Ali da bi se to promijenilo, sve mora počinjati od seksualnog odgoja u školama, mora se usađivati u društvo na svim razinama.

Komentirala si nedavno da bi voljela dalje istraživati kompleksne ženske likove. Da možeš igrati bilo koju ulogu na svijetu, koju bi si priuštila?

Za mene nisu više aktualne mladenačke fantazije o velikim ulogama, da želim biti Lady Macbeth ili Nina iz Galeba, i kad razmišljam o tome koga bih htjela utjeloviti, to može biti obična anonimna žena. Ali ono što mene zanima su nekonvencionalne, buntovne, neprilagođene žene koje unutar zadanih, krutih društvenih okvira pronalaze ili pokušavaju pronaći i izboriti se za svoj autentični izričaj.

Ali ako baš biram, već dugo godina, zapravo otkad sam je prvi put pročitala na prvoj godini faksa, za mene je to Ibsenova Hedda Gabler. Ona je iznimno kompleksan lik i dalo bi se nagađati o tome bi li njezin psihološki profil mogao biti i borderline ličnost, ali to je prije svega prava psihološka drama i portret žene koja se muči zbog društvenih konvencija. Hedda je buntovnica koja zbog nametnutih društvenih očekivanja misli da ne smije razbiti okove koji je stišću i potiskivanjem svojih emocija postaje destruktivna. Ona je osoba koja demonstrira pucanje pod pritiskom, željna je moći jer se duboko u sebi osjeća potpuno nemoćno. I to su ti raskoraci koji me zanimaju. Nije slučajnost da je ta drama nastala krajem devetnaestog stoljeća, taman u vrijeme kad je Freud razvijao osnove psihoanalize.

Čini se da ti raspored puca po šavovima, što radiš kad ne radiš?

Obožavam prirodu, volim ostaviti doma mobitel i otići sa svojom predivnom kujicom Betty u šetnju, u šumu, na planinarenje, imam i mali vrtak, sadim biljke… Čupam pa sadim, rušim pa gradim. (smijeh)

Naravno, volim dobre filmove i knjige, volim biti sama sa sobom i nikad mi nije dosadno, ali trenutačno mi najteže pada nedostatak socijalnog kontakta jer neke od najbližih prijatelja nisam dugo vidjela… To mi zapravo najviše nedostaje.

Razgovarala: Ana Fazekaš

Foto: Goran Čižmešija

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #223

Pročitajte i...

Carey Mulligan ponovno u borbi protiv zlostavljača

Film čija produkcija počinje ovog ljeta bavit će se razotkrivanjem zločina Harveya Weinsteina

zagreb dox

Izdvojili smo 8 filmova koje ne smijete propustiti na ZagrebDox-u!

17. izdanje filmskog festivala ZagrebDox donosi više od 80 filmova u 12 programa od 13. do 20. lipnja u Studentskom centru i na Ljetnoj pozornici Tuškanac

Magična privlačnost Caprija

Mirisi citrusa bude nam želju za putovanjem do plavetnila Caprija...

Florence Welch

Florence Welch ima novu pjesmu i to za film 'Cruella'

Florenceinu pjesmu pjevušit ćemo i nakon što izađemo iz kina

modni editorijal

Predivan editorijal za novi Elle koji oslobađa duh

Minuta za opuštanje: video novog modnog editorijala 'Free Spirit' želi dobrodošlicu ljetu

▲ Povratak na vrh